Piše: Miona Vuković
Ideja najvećeg broja stanovnika Dalmacije o Republici Dalmaciji dobra je kao radna hipoteza, o kojoj bi trebalo razmišljati, razvijati je i sporiti se oko nje.
Ova sintagma nije naravno prvi put izrečena. Ona otvara niz pitanja i sumu refleksija u različitim pravcima – ovdje i sada. Logika je: Dalmacija je 1939. prvi put u svojoj povijesti postala dio Hrvatske, ima/imala je svoj jezik, ima svoju zastavu, svoj grb, svoju himnu, do 1990. imala je svoju ekonomiju i svoju socijalnu službu što ju čini dovoljno autonomnom za biti Republikom.
Upravo ovdje i sada ovu ideju nude stanovnici Dalmacije, predvođeni nekadašnjim leaderom prosvjeda protiv zagađenja, Robert Pilipović koji je nakon neuspjelih prosvjeda na splitskoj Rivi bio odsutan iz političkog života. Sintagma inače spada u „zapaljive“ i budi sjećanje na mnogo toga što se dogodilo Dalmaciji zadnjih 30ak godina. Jedno je suvišno, kako je sve započelo s idejom o Republici na Kosovu – usporedbe nisu umjesne – a danas su Republika Srbija i Republika Kosovo u političkom smislu u kosovskom „zavezanom čvoru“. S njim se muče i Bruxelles i Berlinu i Pariz i Moskva i Washington. Mnogo su važnija pitanja i nedoumice koje se nameću – obnovit će se galama sa svih strana u smislu kako se ovdje radi o separatizmu.
Još se osnivanje Dalmatinske akcije u prosincu 1990. pamti po tome, jer su se iz političkih struktura, a posebno iz Hrvatske biskupske konferencije, čuli glasovi o separatizmu. Stvar je 32. godine poslije još na Ustavnom sudu. Ovaj problem komplicira ideju o konstituiranju Republike Dalmacija. Stoga ova ideja neće lako dobiti podršku i to će biti posljedica prethodno otvorenog pitanja. Ovo pitanje ne samo što biva u smislu pitanja kao takvog, već je i negacija pitanja koje bi u normalnim prilikama bilo legitimno. Prema mnogim međunarodnim aktima koje je Republika Hrvatska ratificirala i na taj način inkorporirala u svoj pravni i politički sustav, Dalmacija ima pravo autonomiju koja izvire iz povijesnih, nacionalnih, jezičnih, kulturnih i drugih pretpostavki. Dalmacija je kao politički subjekt starija je od mnogih suvereniteta i povijesti njezinog osporavanja, odnosno povremenih ukidanja ili ograničavanja autonomije.
To je od početka tako – recimo godinu 1812 – 1815. ne treba gubiti iz vida sve do Tuđmana i njegovog neuspjelog pokušaja likvidacije naziva Dalmacije. Osnovno pitanje mnogi još nisu postavili, a nije ga se dotakao ni Pilipović. Tog se pitanja uostalom boje i svi „autonomaši“. Vrlo je teško, ako ne i nemoguće tražiti Republiku Dalmacije u nedovršenoj Republici Hrvatskoj, jer to s autonomijom u najekstremnije centraliziranoj državi u Europi ne ide lako: od mnogih želja o reintegraciji Dalmacije i vraćanju njezinih nadležnosti ostvareno je tek nešto malo. Same reintegracije i autonomije Dalmacije neće ni biti sve dok njezini građani zabijaju glave u pijesak i na taj način pomažu neo-kleronacističkoj kriminalnoj organizaciji HDZ-u i njegovim satelitskim parastrančicama, poput Centar (ex Pametno) stalno prisustvo na vlasti. Više je nema nego što je ima.
Suvremena politička filozofija regionalnih autonomija u Europi, pa ako hoćete i u svijetu nameće još veliki broj pitanja, pa i dilema. Ovdje ćemo ih spomenuti nekoliko.
Autonomije uspijevaju u demokratskim državama jednakih šansi za sve, što Republika Hrvatska nije, unutar poodmaklog procesa regionalizacije i decentralizacije, što se u našim balkanskim prilikama jedva zapaža.
„Ne može biti jake autonomije u patološki bolesno unitariziranoj i ekstremno centraliziranoj Republici Hrvatskoj. U Zapadnoj Europi autonomije su građene u kontekstu regionalizacije i decentralizacije. Prvo moramo imati funkcionalne regije prema povijesnim granicama, pa je onda 'dizati na viši nivo',“ rekao nam je koordinator DDF-a Vedran Bralić
Bralić dalje objašnjava kako se lako se može dogoditi da imamo i nedovršenu Republiku – mislim na Republiku Hrvatsku, koja je već sada nedovršena – i nedovršenu autonomiju Dalmacije. Danas su i država i županije nefunkcionalne, jer nadležnosti nisu razgraničene ni u mjeri koju propisuje Ustav. Negdje kod Vladimira Šeksa ili kod kardinala Bozanića, a ni kod Plenkovića, a pogotovo ne kod Plenkovića ne treba tražiti objašnjenje, jer nakaradno unitarna i ekstremno centralistička – što je vladajuća koncepcija – regionalizaciju i decentralizaciju, a pogotovo autonomiju doživljava kao destabilizaciju društva, kao da netko nekome „oduzima nešto“.
Bralić dalje objašnjava kako bi jaka autonomija bila znak i jamstvo snažne Republike Hrvatske, a toga se predstavnici zagrebačkih stranaka (to su one političke stranke koje imaju sjedište u Zagrebu ili ima matična stranka ima sjedište u Zagrebu) boje, kao što se boje i obrnutog – snažna, uređena, regionalizirana i decentralizirana Republika Hrvatska znači širenje prostora za snažne autonomije. Stari marxisti u pravu su kod jedne stvari: nije problem u tome što „politička odluka ide često ispred ekonomske“, već u tome što ona mora biti rukovođena povijesnim i ekonomskim pretpostavkama i činjenicama.
A to bi značilo kako bi politička nomenklatura koja zadnjih osamdeset godina drma Republikom Hrvatskom, odnosno Dalmacijom morala priznati kako ova regija nikada do 1939. godine nije bila dio Hrvatske države i kako službeni Zagreb i zagrebačke stranke ne žele dopustiti devoluciju (regionalizaciju i decentralizaciju) Republike Hrvatske jer bi na ovaj način bila prekinuta njihova prljava rabota ekonomskog iscrpljivanja Dalmacije koja se ogleda kroz nasilnu otimačinu njezinih dobara. I mala djeca već znaju istinu: nema slobode bez ekonomske slobode, niti recimo pune autonomije bez stabilne i uređene države. Dovoljno je pogledati niz autonomija u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i diljem Zapadne Europe.
Prostije rečeno, ideja građana Dalmacije koju je uobličio Robert Pilipović dobra je isključivo kao radna hipoteza, o kojoj bi trebalo razmišljati i sporiti se oko nje.
I u kasnom srednjem vijeku, izraz zemlje se češće upotrebljavao od izraza država. Sreću se tako pojmovi: „hrvatske zemlje“, „srpske zemlje“, „ruske zemlje“, jer su države – to je poznato – efemeride u stihiji mijena i zbivanja. Ovako izrečena Pilipovićeva ideja nije znak nekog separatizma – a povika će biti – već nastojanje kako bi se balkanski kaos etatistički uredi do stupnja podnošljivosti i održivosti. To se najbolje vidi na spomenutom „kosovskom čvoru“ čak i u današnjem stanju. Ili, drugačije rečeno, nije ova ideja nova, ali bi na neki novi način trebalo razmišljati o njoj. Ima li Dalmacija danas političku i kulturnu elitu, osim DDF-a, za to – na to pitanje još nitko nije racionalno odgovorio.
Svakodnevnica pokazuje kako su češće nagodbe i pogodbe po liniji uskih interesa nego promišljeni pristup, kakav ima DDF. Isti ovi problemi muče i današnju Italiju koja je kasno – i danas je to muka Talijanima – izabrala državu kao pojam i kao realnost. Tek krajem XIX. stoljeća. No, kod u Republici Hrvatskoj malo razmišlja o tome. A šta biva kada se prvo upotrijebi formula države, a potom formula regionalizacije i decentralizacije, vidimo na primjeru Republike Kosovo.
留言