Piše: Antonio Ivanišević
Već duže vremena muči me je pitanje: zašto ogromna većina ljudi slijepo vjeruje u „autoritete“, obeshrabrujući se osnažiti svoje vlastite moći i uspavljujući se defetističkim osjećanjem bespomoćnosti.
Dugo se vremena pitam: što „moćnicima“ (despotima, kraljevima, predsjednicima država, predsjednicima vlada, vođama stranaka) osigurava neprikosnovenu političku moć, kojom uspijevaju pretvoriti stanovnike u lojalne podanike, koji se dobrovoljno odriču traganja za svojim osobnim identitetom kao autonomne osobe. I umjesto toga, postaju amorfna masa, koju oblikuju prema svojim interesima i namjerama oni koji su uzurpirali društvenu moć, stvarajući konformiste s kojima je lako manipulirati i koje je lako zavesti.
Zašto ogromna većina ljudi slijepo vjeruju u „autoritete“ – pitanje koje je 1990. postavio Germano „Ćico“ Senjanović – bitno je za svaku pravno-političku, ekonomsku, socijalnu, sociološku, antropološku, filozofsku analizu odnosa vlasti/moći i podanika koji se danas nazivaju slobodnim građanima, jer imaju mogućnost sami birati vlast kakvu žele. Ova vrsta političkog uređenja naziva se demokracija! Problem s demokracijom (vladavinom naroda), a to je još Platon uvidio, krije se u tome što se s narodom može lako manipulirati od strane političke elite i tako se demokracija može preobratiti u autokratsku vladavinu pojedinca ili grupe moćnika. Upravo smo takvu autokratsku, točnije diktatorsku vladavinu, imali u Republici Hrvatskoj, ’90. godina prošlog stoljeća. Posljedice takve antinarodne vladavine osjećamo i danas godine nakon pada tog fašističkog režima.
Upravo zbog ovih razloga Platon je, u svojoj knjizi „Država“, demokraciju stavio na predzadnje mjesto na svojoj listi političkih sustava iza koje stoji još samo tiranija. Aristotel modele političkih uređenja bazira na dobrim i lošim oblicima vladavine tako da on republiku, kao vladavinu izabranih od naroda, pretpostavlja demokraciji kao prostor vladavine većine – naroda preko izabranih predstavnika. Od rimskog doba pa do modernih demokracija, republika je onaj model vlasti kojem je težila obespravljena većina dok francuska buržoaska revolucija nije dala konačan prototip demokratskog uređenja – država u kojoj vlast imaju slobodni građani preko svojih izabranih posrednika koji su dužni poštovati volju onih od kojih su izabrani. No, opasnost od uzurpacije volje građana stalno je prisutna u demokratskom uređenju i ono na što je upozoravao Platon još uvijek je aktualno, osobito u krhkim demokracijama i zarobljenim državama kakva je Republika Hrvatska.
Političke stranke na vlasti se često u demokratskim društvima ponašaju kao da su bogomdane i kako je to razlog zašto vladaju, a ne da postoje samo zbog toga što predstavljaju neke tamo slobodne građane. Upravo zbog ovog političkog nasilja vladajućih stranaka i njezinih moćnih pojedinaca demokracija je sustav prepun kontradiktornosti i teško rješivih društvenih problema i mnoge današnje države, koje predstavljaju tzv. napredne demokracije, imale su, i imaju velike probleme, za pomiriti te kontradiktornosti. Njemački filozof Peter Sloterdijk rekao je kako su moderne demokracije napredovale do tog nivoa da danas i prosjak i bogataš imaju demokratsko pravo spavanja ispod mosta – aludirajući na svojevrstan cinizam koje demokratska uređenja nose u sebi. No, smisao demokracije je u njenoj otvorenosti za promjene i ona „odrasta” zajedno s društvom koje je kreira te se njezine kontradiktornosti i cinizmi prebrođeni društvenim konsenzusom.
Demokratizacija društva nikada nije završen i zatvoren proces i upravo je ovaj njen konspektivni karakter odskočna daska za konstantno mijenjanje i poboljšanje odnosa na relaciji društvo-država, građani-vlast. Demokracija je proces koji nema kraja jer sloboda je njen pogon, a sloboda ne trpi granice…
E sad, zašto ja sve ovo napričah… Pa upravo zbog nas, slobodnih građana – šta god to značilo, a znači sve… Svaka vlast je glupa na svoj način, a osnova njezine gluposti je osjećaj superiornosti koji je prati – to je taj osjećaj “ja sam bogomdan vladati” – i mnogim je moćnicima došao glave. Zadatak slobodnih građana u demokraciji je “objasniti” političkim izabranicima kako su oni na vlasti samo zbog dobre volje onih koji ih biraju i kako moraju zastupati građane u dobroj veri (lat. „bona fides“), ukoliko to ne čine automatski gube pravo na vlast, a građani onda imaju puno pravo pobuniti se protiv te i takve vlasti te kako traže njezinu smjenu – o tome je još Thomas Hobbes pisao u svom djelu „Leviatan“, gdje je odnos države i podanika predstavio kao društveni ugovor.
U Dalmaciji je danas na djelu uzurpacija od strane ilegalno izabrane vlasti od strane Hrvatske Demokratske Zajednice, to jest od strane politički zainteresiranih neonacističkih stranaka izniklih ispod skuta HDZ-a: Most, Domovinski pokret, Centar Stranka…, s ciljem preuzimanja kontrole na svim instancama. Oni nas danas uvjeravaju kako su svi oni koji su protiv njih i koji su prodalmatinski orijentirani „separatisti“, a kako su voditelji dvije prodalmatinske inicijative, Zuáne Orlandini i Vedran Bralić – „četnici”. Istovremeno, Predsjednik Vlade je inicijative „DDF“ i „Dalmatinski klub“ nazvao “takozvanima” i tim činom povrijedio ustav, za čije se poštivanje on toliko zalaže. Ono što rade HDZ i njegove satelitske parastrančice s podrškom HSLS-a i nekih ekstremnih desničarskih organizacija napad je na volju građana Dalmacije, a to se i plastično pokazalo na nedavnom zahtjevu za zabranom imena Dalmacije.
Ako su stanovnici Dalmacije ljudi koji svojom slobodnom voljom izabiru vlastite predstavnike vlasti, zašto se onda ta volja dovodi u pitanje od strane gore navedenih stranaka i njihovih vođa koji traže nasilnu izmjenu povijesnog imena jedne od hrvatskih regija? Zašto se ti predstavnici vlasti izabrani na slobodnim i općim izborima pozivaju na legitimitet svojih zahtjeva, a volju stanovnika Dalmacije zanemaruju? Jesmo li mi kao birači onda, po tumačenju zagrebačkih struktura vlasti, manje politički legitimni?
Već sam rekao kako je svaka vlast glupa na svoj način, a bezobrazno odbacivanje volje građana Dalmacije za njezinom reintegracijom i autonomijom je glupost par excellence ove trenutno aktualne državne vlasti koja je ovim činom zabila autogol. Pokušali su vlastite pogreške i frustracije zbog gubitka „Herceg-Bosne“ prebaciti na Dalmaciju i tako se oprati od “povijesne izdaje nacionalnog interesa”. No, sve im se to sad vraća kao bumerang, pa politički moćnici, kao što su Plenković, Grmoja, Penava, Puljak, ali i Milanović, trpe uvrede i prijetnje od onih koji su ih nekada smatrali nacionalnim herojima.
Neću nikada pristati na to kako bi se nekom, iz bilo kog razloga, prijetilo smrću ili kako bi se njegovoj obitelji zbog djelovanja dotičnog prijetilo “istrebljenjem”. To je stvarno gnusno, ali ima tu, barem kada su Plenković, Grmoja, Penava i druga kućna gamad u pitanju, i neke povijesne pravde zbog onog što su pričali i činili ranije. No, poslije svega nekako mi ih i dođe žao – izgubili su jedno “oko u glavi”, a i ovo drugo im nešto opasno namiguje.
Comments