Piše: prof. Mila Grubišić
Nakon što su temeljito revidirali povijest II. svjetskog rata i nakon što su revidirali hrvatsku povijest velikohrvatski klerikalno-nacistički revizionisti već nekoliko zadnjih godina revidiraju povijest Dalmacije.
Revidirano gradivo upravo se utvrđuje najavom snimanja pompoznom i preskupom serijom o ustaškom pokretu i njezinom poglavniku Anti Paveliću koji bi se iduće godine trebao prikazivati na „hrvatskom javnom servisu“. Velikohrvatski klerikalno-nacistički revizionisti su u panici. Je li zbog mogućeg prikazivanja svih zločina koje su ustaše na čelu s poglavnikom počinili i zbog umiješanosti Alojzija Stepinca u te zločine, zbog mogućeg prikazivanja točnih činjeničnih podataka ili zbog nečega trećega – ne znam, ali panika je zavladala. Prema njihovim objavama na društvenim mrežama, seriju rade tradicionalni neprijatelji Velike Hrvatske.
Nenaspavani „patriotski duh“, koji je razobličio antivelikohrvatsku antiklerikalnu i antifašističku ideologiju NOB-a, sluti odakle dolazi i kuda smjera ova nova protuhrvatska pošast. Dolazi od tradicionalnih neprijatelja i mrzitelja svega hrvatskog, ali i prijetvornih prijatelja, a smjera njihovu „bezgrješnu i mučeničku prošlost“ povezati sa suodgovornošću i sukrivnjom za početak krvave konflagracije, kako bi rekao Miroslav Krleža.
Protuvelikohrvatska pošast bi Nezavisnu Državu Hrvatsku, ondašnju velikohrvatsku klerikalnonacističku politiku, htjela pokazati sukrivcem za veliku katastrofu. Ona bi htjela dovesti u pitanje njezinu kod nas kanoniziranu nevinost i ne odgovornost za početak rata, za ubojstvo na desetke tisuća Dalmatina. Htjeli bi je prikazati odgovornom za Jasenovačke logore smrti i Pavelićeve imperijalne ambicije, koje su uzrokovale etničko čišćenje. I htjeli bi je prikazati inicijalno suodgovornom za sve šta se poslije proglašenja NDH zbilo. Kod naših patriotskih kvazi povjesničara imperijalne ambicije i ratno nasilje se vezuju isključivo za druge, posebno antifašiste i zapadnoeuropske i mediteranske narode. Prvenstveno za Dalmatine, Srbe, Nijemce, Austrijance i Mađare. Prema njima, Nezavisna Država Hrvatska imuna je od makar i malih imperijalnih ambicija. Ona, jel' da, ima pravo na svoju „hrvatsku zemlju“. I ništa više, što je ušlo i u njezinu tradicionalnu himnu.
O ulozi vojske i tajnih službi, o ustašama koji su pucnjevima pokušali svrgnuti i uspostavljati dinastije, o programskoj paroli „ZDS“, o političkom avanturizmu i pokušaju ujedinjenja „svih hrvatskih zemalja, što je propustio učiniti HSS“, pa što bude nek' bude, ponajviše se zalomilo baš na same Hrvate, para povjesničari i patriotski povjesničari uglavnom šute. A ako slučajno kažu koju, uglavnom se sve to svodi na marginalije. Kao da je to bio bezazleni eksces, a ne mitomanski faktor koji je presudno utjecao na unutrašnju i vanjsku politiku NDH. I to ne samo prije 83 godine, nego i kasnije.
Upravo taj nedovoljno istražen i neobjektivno objašnjen aspekt hrvatske povijesti, taj aspekt nekontrolirane avanturističke moći koji u različitim formama seže do današnjih dana, može biti predmet novih stranih historiografskih valorizacija, koje se apriori ne sviđaju našim para povjesničarima i patriotskim povjesničarima. Kao i političarima. Kao i našoj samozvanoj patriotskoj kulturi.
Možda je zato jer slute koliko je taj aspekt prešutne povijesti, njegov zloduh, povezan s tragičnom povijesti svih nacija i nacionalnosti na ovim prostorima. Koliko je poguban upravo po Republiku Hrvatsku i hrvatsku naciju. Što misle, koliko je na kraju utjecalo na razaranje bivše Jugoslavije i mitomanske ambicije prekomponiranja zapadnobalkanskog prostora po mjeri samozvanih tumača interesa „hrvatskih zemalja“. Apsolutno se previđa strašna cijena tih mitomanskih ambicija. Plaćaju je svi ovdašnji narodi, ali će je na kraju ponajviše platiti upravo Hrvati. Ali, što je za nacionalne mitomane cijena u krvi i biološko desetkovanje naroda, naprema imaginarnih slika ljepote i slave velike nacionalne države? Sitnica.
Zašto bi se oni bavili tricama i kučinama, sitnicama, pred zavjetnim povijesnim zadaćama? Silno stradalim i žrtvovanim, čiji se broj nikad valjano nije ni utvrdio, nego se s njim licitira po potrebi, ritualno se priređuju pompozne komemoracije. Nerijetko na zapuštenim spomen obilježjima. Ne kako bi im se odala iskrena počast nego kako bi se obnovili zavjetne mitomanske ideje i ideologije, zbog kojih su i žrtvovani. I kako bi se mobilnima držale nove snage za možda neko slično žrtvovanje. Što bi rekla pokojna Vera Pivčević-Stanić, onomad obučena u preskupu bundu prilikom jednog posjeta hrvatskim ratnicima u nekom rovu u sred Bosne za vrijeme zadnjeg balkanskog rata: „Što je milijun-dva herojski poginulih Hrvata za ostvarenje nacionalnih ideala“. Ona je poslije blata rovova nekako došla do luksuznog audija i vratila se u toplo i na suho kako bi promišljala o veličini hrvatstva.
Zbog slutnji od novih tumačenja povoda i uzroka stvaranja Ustaškog pokreta, makar i marginalnih u okviru europske historiografije, koji i sami Hrvati mogu smjestiti u kontekst suodgovornosti i sukrivnje, moderna velikohrvatska klerikalno-nacistička revizionistička historiografija je ustrašena. Uspaničena. I taj strah, tu paniku, prenosi na političare. Na kulturu. Na medije, na cijelo društvo. Otuda napadno i nervozno istupanje političara povodom neviđeno akcentiranog obilježavanja Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu i Dana Europe.
Već se dosađuje molitvama protiv revizije povijesti, koju moderna Republika Hrvatska članica Europske unije, jel' da, neće dopustiti. Kao da je u probuđenoj europskoj historiografiji za to neko nešto pita i traži odobrenje. Iz nervoznog i paničnog nastupa vidi se koliko je inferiorna, koliko je nesigurna u sebe hrvatska dominantna historiografija, politika i kultura. Nema tu samopouzdanja i spremnosti kako bi sami odgovorno otvorili traumatična mjesta vlastite povijesti. Nema tu spremnosti kako bi se sačekalo i vidjele moguće nove strane historiografskog tumačenja uzroka i povoda osnivanja Ustaškog pokreta i otvaranja mnogih logora smrti, ne samo Jasenovca, kako bi onda opravdano, bez nervoze, bez frustracije i improvizacija, bez politikantstva, otvorio argumentiran dijalog s drukčijim viđenjima i tumačenjima početka ratne katastrofe od prije osamdesetak godina.
Kada bi povjesničari, političari, kultura, mediji, poklonili bar mali dio pažnje potisnutim i skoro zaboravljenim datumima oslobođenja zemlje od fašizma na kraju Drugog svjetskog rata, kada bi poklonili bar mali dio pažnje bombardiranju Splita 6. travnja 1941. od strane talijanske avijacije, kada bi poklonili bar mali dio pažnje koju daju nasilnom ustaškom derneku na Bleiburgu svakog 15. svibnja, ne bi sve te pompozne ceremonije, ti položeni vijenci, te fraze i žalopojke na druge, izgledale kao jeftina farsa. Otužno. No, za to svakako nije kriv 15. svibnja. Kriva je politika koja medije, historiografiju, pravo, pravdu drži u svojim rukama.
Zbog toga je to pitanje u Republici Hrvatskoj, na žalost, svedeno na politikanstvo. Kao, na primjer, i 22. travnja, Dan proboja logoraša iz Jasenovca, kao i 27. siječnja kada obilježavamo Dan sjećanja na žrtve holokausta, kao i prešućena činjenica kako je u Jasenovcu pored Srba najviše ubijeno Dalmatina – preko 40 000 njih. Svatko tko je bio na splitskoj Rivi za vrijeme predizborne kampanje 1990. godine, mogao je vidjeti i čuti to praznilo koje nisu mogle prikriti ni dosadni isprazni „patriotski“ govori, fraze, ni brojne trobojnice kojih je bilo više nego okupljenih koje su već tada negirali istinu i krenuli s revizijom povijesti.
Sve je to bila slika inferiornog i zagubljenog društva koji će u godinama koji dolaze postati dio izgubljenih generacija bez nade. Bila je to slika koja će nas dovesti do današnjeg dana 2024. kao nacije bez nade.
Comments