Piše: Petra Ivanišević
U trenutku kad Kraljevina Švedska uvozi otpad jer joj ponestaje materijala za reciklažu, u Dalmaciji se na deponije baca gotovo sve: plastika, konzerve, staklo, baterije, lijekovi, ostaci hrane, metal, drvo… Prerađuje se, tek, neznatan dio.
Istražili smo što su glavni razlozi takvoga ponašanja.
Mnogi građani kažu kako bi rado odvajali kućni otpad, ali ne znaju šta dalje s njim. Mnogi su bijesni, jer zašto bi oni reciklirali, ako se sve trpa u isti kamion komunalnog poduzeća i vozi na isti deponij.
Nemogućnost upravljanja otpadom
„U kvartu imamo samo par kontejnera koji su vječno prepuni. Nema šanse kako mogu odvojiti boce od kartona. Sve je uvijek prepuno“, kaže Zadranka Zorica.
I njen sugrađanin Nenad ističe isti problem.
„Nemamo nikakvih kontejnera gdje bismo mogli sami razvrstavali boce, plastiku, papir i sve što je potrebno. Jednostavno, to su obični kontejneri i nemamo gdje odvojiti različite materijale“, kaže Nenad.
Međutim, njihova sugrađanka Milica ima sasvim drugi problem.
Ona kaže: „Ja ne kupujem puno. Nemam što odvajati.“
S druge strane, brojni zagovornici zaštite životne sredine upravo apeliraju na svijest pojedinaca, tvrdeći kako sve počinje sa stavom „Neću i ne želim zagađivati svoju životnu sredinu“. Tako, osvjedočeni pobornik ekologije i emeritus Pravnog fakulteta u Splitu, Nikola Visković s ponosom ističe kako je Splićanin.
„Problem je u tome što kod nas, posebno u Splitu gradske vlasti ne rade ništa kako bi potaknuli svijest građana po bilo kojem pitanju. Vlast nije briga, zašto bi bilo briga njegove stanovnike,“ objašnjava gospodin Visković i naglašava, „Kada me pitaju kako to da je grad u kojem živim prljav, kako to da je neuredan, kažem kako sve počinje time što vlast ne radi dovoljno kako bi se promijenila svijest građana. Gradska vlast mora urgirati na građane neka ne bacaju smeće na pločnik, neka ne bacaju papiriće po parkovima i sl. I to je početak koji nam možda ne izgleda povezan s upravljanjem otpadom po regionalnom načelu i s recikliranjem te smanjenjem štete koju svaka vrsta otpada, i organski i anorganski i svaki drugi, pravi životnoj sredini“, kaže Visković.
Visković nije zadovoljan time što je splitska gradska vlast kupila preskupe podzemne kontejnere za odlaganje smeća, ali također nije zadovoljan time što nitko nije podučio građane kako i na koji način reciklirati te time što sav otpad kojeg radnici komunalnog poduzeća skupe ide na jedno mjesto – Karepovac.
„Zašto Split, kao svi drugi gradovi u Europi, ne može napraviti spalionicu otpada čiji dim ne bi išao u zrak i gušio ljude, već bi služio za grijanje ulica, bolnica, škola, upravnih zgrada. Ovo je odavno praksa u Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Austriji, Češkoj… i nizu drugih europskih država,“ požalio se Visković.
Glavni egzistencijalni prihod
U uvjetima ograničenih reciklažnih kapaciteta, stanovnici Dalmacije svakodnevno izbace na deponije blizu pet tisuća tona otpada.
Od donošenja seta ekoloških zakona prije dvadesetak godina, izgrađeno je osam regionalnih centara za reciklažu i godišnje se reciklira samo pet posto ukupnog otpada. U Splitskoj županiji još uvijek traje rasprava treba li se otvoriti reciklažno dvorište u Lećevici ili ne.
„U ovom trenutku u našem reciklažnom dvorištu radi 16 ljudi, što znači kako je ovo sustav koji donosi i radna mjesta. S druge strane oko 55 do 60 posto otpada ide na trake, razvrstava se i dalje nalazi svoju novu upotrebu, jer mi plastiku i papir dalje prodajemo firmama s kojima smo sklopili ugovor još 2010. godine“, kaže direktor CGO Lećevica, Niko Mrčić.
Ekološki aktivisti često su izvodili akcije protiv otvaranja pogona Centra za gospodarenje optadom u Lećevici tvrdeći kako će ovaj pogon nauditi predivnoj krškoj ekološkoj oazi. Istovremeno tvrde kako je za rješavanje problema otpada u Dalmaciji neophodna suradnja između civilnog, javnog i privatnog sektora.
Aktivisti upozoravaju kako se u Republici Hrvatskoj na deponije godišnje „baci“ oko 50 milijuna eura te, ali za taj problem ne nude neka rješenja.
Profesor Visković kaže: „Prije svega ulaganje u infrastrukturu za odvojeno sakupljanje otpada, dakle za širenje sakupljačke mreže. Pri tom ne treba smetnuti s uma kako tu treba uključiti i individualne sakupljače sekundarnih sirovina koji predstavljaju jako veliki potencijal. Jer u Dalmaciji svega 35 do 55 tisuća ljudi svakodnevno prikuplja otpad i od toga živi.“
Mnogima je sakupljanje boca po kontejnerima i kantama jedini izvor financiranja i preživljavanja. Procjenjuje se kako „profesionalni sakupljači“ prikupe skoro 75 posto od ukupnog reciklažnog otpada.
Problem Lećevice
No, uz sakupljanje otpada od strane egzistencijalno ugroženih stanovnika Dalmacije, jednim se okom pogledavalo i na šibensko-kninski CGO Bikarac, sve u nadi kako bi Šibenčani, za razliku od prvotne ideje odvoza svoga smeća u Lećevicu, u Bikarcu prihvatili i ono splitsko-dalmatinsko. U prilog zagovornicima te ideje išle su i sve glasnije primjedbe kako je dvadeset jedan centar prevelik, odnosno nepotreban broj, i kako 5 do 6 regionalnih centara mogu zadovoljiti potrebe gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj. Pri tome se slučajno ili namjerno zaboravilo kako bi takvo rješenje iziskivalo dosta vremena budući da nije bilo predviđeno prostornim planovima ni jedne od županija ni provedbenim dokumentacijama.
U međuvremenu broj centara je smanjen, na dvanaest, dakle, gotovo prepolovljen, no „Lećevica“ se pokazala tvrdim orahom, pa je u ovoj sječi ostala pošteđena. No, što to vrijedi kada opet sav otpad i svo smeće ide na Karepovac.
I ne samo to, nije došlo ni do promjene tehnologije u projektu, nego do smanjenja potrebnih kapaciteta postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada, a sve zbog toga što je 2013. godine stupio na snagu Zakon o održivom gospodarenju otpadom, kojim je obvezao izdvajanja otpada na lokalnoj razini podignuta s 24 na najmanje 50 posto, što se automatski odrazilo na potreban kapacitet Centra. Tako je kapacitet postrojenja za mehaničko-biološku obradu, koji je prema projektu iznosio 180.000 tona godišnje, smanjen na 110.000 tona.
U svakom slučaju, zbog velikog zaostatka u realizaciji i spoznaje kako je izgradnja Centra u zadanom roku (kraj 2018.), bila upitna, Fond za zaštitu okoliša i prirode, kako se tada zvao, razmatrao je ideju o preuzimanju vodeće uloge kako bi se aktivnosti ubrzale. Događalo se to 2013. godine, u mandatu direktora Fonda, Dinka Polića. A kad već spominjemo 2013., podsjetimo kako se Republika Hrvatska obvezala otvoriti sve reciklažne centre u roku od 2013. do 2018. Taj je rok uspjela dobiti tijekom pregovora o pridruživanju Europskoj uniji, jasno dajući do znanja kako ne može ispoštovati onaj do 2013. godine.
No, danas je 2023., Republika Hrvatska još nije počela s gradnjom većine reciklažnih centara, pa tako ni onaj u Lećevici.
No, Lećevica uz sve svoje nedostatke: udaljenost od grada i mogućnost uništenja životne sredine u širem krugu oko centra, bila bi dobar projekt. U centru su predviđeni sadržaji poput, postrojenje za mehaničko-biološku obradu miješanog komunalnog otpada (110 000 tona godišnje), kompostana za odvojeno sakupljeni biootpad (9 700 tona godišnje), reciklažno dvorište za građevinski otpad, reciklažno dvorište za komunalni otpad, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda, portirnica, upravna i servisna zgrada, odlagalište za neopasni i inertni otpad te prateći sadržaji. Oko 10 hektara površine pripalo bi odlagalištu.
„Projekt se realizira kroz ukupno devet ugovora,“ rekao nam je prof. u mirovini Nikola Visković i nastavlja, „Uz to u tijeku je sklapanje ugovora za stručni nadzor gradnje Centra sa članovima zajednice ponuditelja koju čine: CGO Eptisa Adria d.o.o., Institut IGH d.d., te Investinženjering d.o.o. U javnom nadmetanju za tehničku pomoć i projektiranje pretovarnih stanica u tijeku je žalbeni rok. Izabrani su, inače, za tehničku pomoć zajednica ponuditelja: Meritum inženjering d.o.o. Split, Ekonerg Zagreb te IPZ Uniprojekt Terra Zagreb. Za projektiranje pretovarnih stanica izabran je Geoprojekt d.d Split.“
Prema riječima uvaženog sugovornika, u lipnju iduće godine je planirana objava natječaja za odabir izvođača radova kojemu će biti zadatak izraditi glavni projekt Centra, a zatim ga, na osnovi projekta, izgraditi i opremiti. Budući kako je vrijednost projekta 44,5 milijuna eura, natječaj će biti objavljen i na web-stranicama Europske unije, a priliku da dostave svoje ponude imat će tvrtke iz cijelog svijeta. Odabir ekonomski najpovoljnije ponude odvijat će se u nekoliko faza.
Hoće li Centar funkcionirati i ako da kako, veliko je pitanje, jer ovo je Balkan. Ovdje se samo gledaju isključivo vlastiti džepovi i ništa više. Za okoliš koji se guši u smeću nikoga nije briga, a na taj način nikoga nije briga ni za vlastito zdravlje i zdravlje njihove djece, unučadi, praunučadi…
Comments