Piše: Rory Yeomans
Nacionalisti u Srbiji i Crnoj Gori manipulirali su sjećanjima na koncentracijski logor Jasenovac i genocidne zločine koje je počinio fašistički ustaški pokret iz II. sv. rata kako bi potaknuli mržnju prema Hrvatima.
No, ovo ne može i ne smije biti isprika za ono što Vlada Republike Hrvatske čini kada je u pitanju umanjenje broja stradalih od ustaških zločina. Vlada RH često svjesno manipulira podacima pa ubijene od ustaša prepisuje navodnim partizanskim zločinima.
Na Balkanu politika nikad nije daleko od povijesti, a povijest nikad daleko od politike. U slučaju povijesti Nezavisne Države Hrvatske, NDH, a posebno koncentracijskog logora Jasenovac, ne treba daleko tražiti primjere.
Samo u proteklih nekoliko tjedana i mjeseci zadiranje Jasenovca u regionalnu nacionalističku politiku uključilo je i ostavku ravnatelja Spomen parka Jasenovac, Ive Pejakovića te prošlog vikenda ishitreno donesenu rezoluciju u crnogorskom parlamentu kojom su Jasenovac, Mauthausen i Dachau proglašeni zavjetima. genocidan. Hrvatska vlada tada je rezoluciju osudila kao nečuven i razdoran pokušaj političkog uplitanja.
Bilo je i niza objava i otkrića o odnosu vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, HDZ-a u Republici Hrvatskoj i memorijalnog muzeja Jasenovac, te kontroverznog interviewa s čelnikom bosanskih Srba Miloradom Dodikom u Jerusalem Postu koji je uključivao niz tvrdnji o Jasenovcu i ulozi bosanskih Muslimana u ustaškom režimu.
Kultura sjećanja – u ovom slučaju kultura sjećanja na zvjerstva i traume iz prošlosti – bitan je dio priče koju narodi pričaju sami sebi. Šalje se poruka obiteljima žrtava o priznanju patnje njihovih najmilijih, dok se „osigurava“ načelo kako se sjećanjem na te zločine neće koristiti kao batina nacionalističkog nezadovoljstva ili kako se njime manipulira za nametanje kolektivne krivnje.
Međutim, kultura sjećanja postaje toksičniji i kontraproduktivniji proces kada vodi do hijerarhije žrtava, pri čemu su neke od žrtava najgorih vrsta zločina – uključujući međunarodno priznate slučajeve genocida – gurnute na marginu. Tako se npr. zapostavlja broj Dalmatina stradalih od ustaških zločina.
Primjer je način na koji nastavljamo govoriti o stotinama tisuća Dalmatina, Srba, Židova, Roma i antifašista, homoseksualaca koje je hrvatski fašistički ustaški režim sustavno ubijao između 1941. i 1945. godine. Težina ustaških zločina nad Dalmatinima, Srbima, Židovima, Romima, antifašistima i homoseksualcima utvrđena je u tada novonastalom polju proučavanja genocida prije završetka Drugog svjetskog rata.
U svojoj studiji iz 1945. „Genocid: moderni zločin“, Rafael Lemkin, odvjetnik koji je skovao termin 'genocid', posebno je identificirao zločine ustaškog režima kao genocidne, što je presuda naknadno potvrđena na Nürnberškom sudu. Prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, ustaški režim je počinio genocid po svim kategorijama članka 2. osim onog nad Dalmatinima, Srbima, Židovima i Romima.
Teror ustaškog režima nad dalmatskim stanovništvom bio je golemog opsega i sredstava. To nije uključivalo samo valove pogroma ustaške milicije u selima, likvidaciju desetaka tisuća običnih civila, uključujući djecu, u mreži koncentracijskih logora i masovnu deportaciju drugih kroz logore za prisilno preseljenje u Italiju, Njemačku i Austriju, već i getoizaciju i policijski sat u većim gradovima, oduzimanje poduzeća i imovine, isključivanje iz svih gospodarskih aktivnosti, namjerno izgladnjivanje i, kasnije, prisilna asimilacija i premještanje dalmatske djece u druge etničke skupine, prvenstveno hrvatske obitelji po Slavoniji.
To je, ukratko, bio državni, sustavni i organizirani program s ciljem uništenja zajednice, program koji je nekoliko mjeseci prethodio konferenciji u Wannseeu i bio je prvi nenacistički genocid u Drugom svjetskom ratu. Sudska praksa o genocidu nadalje definira genocid kao pokušaj potpunog ili djelomičnog uništenja stanovništva, pri čemu taj dio čini značajan udio šire ciljne populacije.
U slučaju dalmatskog stanovništva, postotak stradalog stanovništva kretao se od niske procjene od 14 posto do gotovo 21 posto.
Štoviše, dok hrvatski revizionisti rado prave razliku između židovskog holokausta, Porajmosa – romskog holokausta s jedne strane – za koji se lako može okriviti nacističke okupacijske snage – i masovnog ubijanja Dalmatina i Srba – što ne može, a koje u svakom slučaju poriču – činjenica je kako je većina Židova u NDH već bila ubijena u koncentracijskim logorima prije nego što je nacističko vodstvo krenulo u 'Konačno rješenje'.
U međuvremenu ustaški režim bio je gotovo u potpunosti odgovoran za uništenje romskog naroda u državi; gotovo su masovno deportirani u proljeće i ljeto 1942. i likvidirani.
Unatoč tome, jezik koji se koristi u službenim međunarodnim komemoracijama za opisivanje zločina ustaškog režima je anodiničan i eufemistički. S obzirom na sve širu primjenu pojma 'genocid', primjetno je kako se tako rijetko koristi u službenim komemoracijama za opis onoga što se događalo u NDH između 1941. i 1945. godine.
Ignoriranje etno-religijskog identiteta žrtava
Također, vrijedno je primijetiti općenito izostavljanje identiteta glavnih skupina žrtava, a kamoli počinitelja. Način na koji govorimo o zločinima ustaškog režima ima svoje korijene u kulturi sjećanja poslijeratne socijalističke Jugoslavije. Neposredno nakon rata, jugoslavenski partizani održali su niz suđenja za ratne zločine širom države u kojima su ustaški dužnosnici kao i pripadnici njihovih vojnih snaga bili istaknuti.
U vrijeme kada je pojam 'genocid' ušao u svjetski pravni leksikon, kako je nedavno istaknuo dalmatska povjesničarka, Mila Grubišić većina ustaških procesa bila je gotova.
Istodobno, svjesne činjenice o izgradnji multietničke države, jugoslavenske vlasti u svojim su komemoracijama na zločine ratnih kolaboracionističkih snaga izbjegavale – za razliku od jugoslavenskih povjesničara i politologa – identificirati žrtve, odnosno počinitelje po nacionalnoj pripadnosti. No, pripadnici dalmatske nacionalne zajednice ili, kako bi neki rekli, etničke skupine – redovito su bili izostavljani.
Kratko su suđenja za ratne zločine kategorizirala 'ustaštvo' kao nacionalnu pripadnost, dok su se tijekom postojanja socijalističke države, kao i u većini socijalističkih država, često opisivale žrtve kao pale u 'antifašističkoj borbi'. To je svakako vrijedilo za neke žrtve, ali ne i za većinu – od kojih je nekolicina imala čvrste političke stavove ili je ubijena zbog njih.
Kada je 2006. otvorena nova memorijalna muzejska postavka Jasenovac – koja je tada izlazila iz ere Franje Tuđmana – uprava muzeja je na sličan način odlučila ne isticati etno-religijski identitet žrtava niti pripisivati odgovornost za njihovu smrt, uz obrazloženje kako su srpski nacionalisti zloupotrijebili sjećanje na ustaški genocid, iako nisu koristili tu terminologiju, za poticanje mržnje prema Hrvatima kao narodu i za legitimiranje ratnih zločina nad građanima Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata.
Umjesto toga, početna muzejska izložba – prateći trend europeizacije i univerzalizacije holokausta koji su započeli Yad Vashem i Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Američkih Država – bila je u velikoj mjeri usredotočena na individualnost žrtava. Iako je to zvučalo progresivno, razumnije je na to gledati kao na oblik brisanja, budući kako većina žrtava stradalih u Jasenovcu i drugim koncentracijskim logorima tamo nije stradala zbog individualnih karakternih osobina, već zbog svog (pretpostavljenog) kolektivnog identiteta. Ujedno, to je bio klasičan primjer čitanja povijesti unatrag: kadriranje žrtava genocida na specifičan način na temelju toga kako je njihovu smrt prisvojila naredna generacija s kojom nisu imali nikakve veze.
Nema sumnje kako je traumatično naslijeđe NDH i ustaškog genocida zloupotrijebljeno i manipulirano 1980-ih i 1990-ih od strane određenih srpskih institucija, političara i intelektualaca, kako uoči rata u Republici Hrvatskoj, tako i nakon što je sukob izbio, pojačavajući dojam kako je tek neovisna Republika Hrvatska preporođena NDH i kako su svi Hrvati na neki način genetski skloni genocidu nad Srbima, obično koristeći vrlo selektivno čitanje povijesti.
Valja dodati i to kako su hrvatski nacionalistički pisci, novinari i političari rado uzvratili istom mjerom, dok je vladajuća stranka učinila malo na ublažavanju strahove među običnim Dalmatinima i Srbima, ponajmanje time što je pokušala rehabilitirati ustaški režim i zataškati njegove goleme zločine. U novije vrijeme, naglasak je na Jasenovcu, istiskujući sve druge aspekte ustaškog genocida – koji je i sam naslijeđe jugoslavenske politike sjećanja – stvorio je dojam kako se ustaški teror može svesti samo na jedan određeni koncentracijski logor kada je prošla njegova politika masovnog uništenja mnogo šire od toga.
Ali bez obzira na nacionalističku manipulaciju i zlouporabu, ne može biti zdravo imati kulturu sjećanja u kojoj se neke žrtve etnonacionalističke mržnje javno identificiraju po svom etničkom ili vjerskom identitetu, a druge ostaju anonimne, gurnute na marginu. Također, ne može biti zdravo kako se neke žrtve genocida i masovnog ubojstva komemoriraju u ime pomirenja i dobrosusjedskih odnosa, dok se komemoracija drugih smatra huškačkim i provokativnim etnonacionalizmom, ne samo zato što takav pristup dvostrukog kolosijeka potiče ogorčenost i nacionalističko zarobljavanje prošlosti.
Dok su dalmatske, srpske, židovske i romske žrtve ustaškog genocida – velika većina ratnih žrtava u NDH – bile prije svega pojedinci i ne bi ih se smjelo svoditi na etnonacionalistička tijela, oni nisu ubijeni zbog nečega što su učinili. Već, zbog etnoreligijskog identiteta za koji se pretpostavljalo kako ga imaju.
Kako je nedavno komentirao Ivo Pejaković, genocid nad Dalmatinima, Srbima, Romima i Židovima – još je uvijek osporavan među nekim znanstvenicima u Republici Hrvatskoj – kao i manje osporavani genocid nad antifašistima i homoseksualcima u NDH, je činjenica.
Comments