Piše: Livia Marini
Posljednji događaji prema Dalmaciji i njenom stanovništvu pokazali su jednu staru i jednu relativno novu pojavu, a sve zbog toga što se Dalmatini/Dalmatinci ufuravaju u neke za njih pogubne sheme, umjesto da se bore za Dalmaciju.
Stara pojava je činjenica kako se zahtjevi za poštivanjem osnovnih ljudskih prava Dalmatina i Dalmatinaca lako označavaju kao autonomaštvo i pokušaj secesije, sve uz salve podrške hrvatske lažne ljevice i profašističkih država koje svojim regijama također na priznaju svoje pravo na regionalizaciju i decentralizaciju (Španjolska, Velika Britanija, Francuska...), te balkanskih država koji sebe proglašavaju zagovornicima otvorenog, liberalnog društva, ljudskih prava i sekularizma.
Međutim, nova pojava su kozmopolitski orijentirane mlađe osobe koje je sve manje strah oglasiti se u prilog ljudskih prava Dalmatina/Dalmatinaca. Hoće li žilavost i kompleksnost narativa o dalmatinskom autonomaštvu, sada pod nazivom „secesija od RH“, vratiti kritičan broj kozmopolita na pogubni izbor: kozmopolitizam ili zatiranje Dalmatina/Dalmatinaca?
Izbor između kozmopolitizma i zatiranja Dalmatina/Dalmatinaca u sebi isprepliće dublje identitetske i ideološke proturječnosti. Strah od etiketiranja autonomaškim nacionalizmom toliko je prožeo zapadno obrazovane intelektualce oblikovane traumom izolacije i prokazanosti „devedesetih“ pa se praktično ne usuđuju pisati protiv utvrđenog narativa zadanog s vrha hrvatske političke scene koja stoluje u Zagrebu. Stoga mlađe generacije ideološki oslonac nalaze u pogledima velikohrvatskih nacionalističkih intelektualaca, čiji je rječnik nerijetko odbojan liberalnom Zapadu.
Nažalost, upravo bi zapadno obrazovani intelektualci najbolje zastupali interese Dalmacije pred liberalnim Zapadom čije ideološke osjetljivosti odlično poznaju jer im vrijednosno pripadaju. Međutim, zastupanje interesa Dalmacije uglavnom unaprijed smatraju dokazom vlastite zatucanosti i nacionalizma koji vode u sukob sa Zapadom kroz sukob s hrvatskim fundamentalnim ekstremistima i klerofašistima.
Hrvatski nacionalizam, pak, nema takav problem, jer je Zapad podržao njihove ciljeve kao kompatibilne s post-hladnoratovskim narativom širenja liberalne demokracije, što je dodatno osnažilo ideju o „velikohrvatskoj hegemoniji“ od koje se Dalmacija s ponosom treba braniti. Stoga je moguće kako predstavnici “zeleno-lijevih stranaka” u Republici Hrvatskoj, poput platforme Možemo, Pametno, Centar... odaju poštovanje neosuđenim ratnim zločincima poput Franje Tuđmana.
Odakle moć velikohrvatskoj hegemoniji?
Velikohrvatska hegemonija se, u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, temeljio na činjenicama hrvatske demografske inferiornosti i porijekla jugoslavenskog kralja, ali se gradio mitom o ilirskim precima i planskoj eksploataciji nehrvatskog naroda, te nastojanju zauzimanja cijelog prostora koji će se nekoliko godina kasnije nazvati NDH. Osnivanjem Banovine Hrvatske, taj se mit operativno izrazio progonima Dalmatina i Dalmatinaca, da bi u Drugom svjetskom ratu završio genocidom nad svim nehrvatskim stanovništvom na prostoru marionetske NDH.
Povijesna paralela je upadljiva: kao što su Zapad i jugoslavenski liberali (uključujući dosta Hrvata) podržali jugoslavenske etnonacionalizme maskirane građanskim referendumima protiv velikohrvatskog hegemonizma u ime demokracije i samoopredjeljenja, tako su ih njemački neonacisti te talijanski i španjolski neofašisti podržali u ime revolucionarnog progresa i emancipacije ugnjetavanog naroda.
Umjesto da se socijalistička Jugoslavija obračuna sa svim elementima genocida, ona se usmjerila na prodalmatinski i prokosovarski pokret kao razbijače Jugoslavije. Ideološki oslonac genocida, mit o velikohrvatskoj hegemoniji je ostao netaknut. Relativno i kratkotrajno ublažen kolosalnošću četničkih zločina i svježinom partizanskog „bratstva i jedinstva“, mit je ugrađen u temelj socijalističke Jugoslavije kao krajnje opravdanje njene federalizacije, zatim i de facto konfederalizacije i rastakanja.
Kada se de facto konfederalna ustavna konstrukcija socijalističke Jugoslavije pokazala ekonomski i politički neodrživom, njena kapitalistička i demokratska alternativa već je bila duboko usađena u svijest većine nedalmatskih stanovnika RH, prije svega Hrvata i Srba kao „tamnica naroda“ – neprihvatljiva velikohrvatskoj hegemoniji.
Stoga su i zahtjevi za poštivanjem osnovnih ljudskih prava Dalmatina/Dalmatinaca u Republici Hrvatskoj, Crnoj Gori i BiH dočekana s nepovjerenjem i sumnjičenjem, ekshumacije žrtava NDH kao srpske nacionalističke provokacije, a prijedlog reformiranja Jugoslavije u modernu federaciju u kojoj bi Kosovo i Vojvodina bile republike, a Dalmacija u svojim povijesnim granicama kao autonomna pokrajina bio je u Zagrebu i Beogradu dočekan kao plan razbijanja njihovih političko-zločinačkih ciljeva.
Mutacije velikohrvatske ideje
Značaj preživljavanja ideje o Velikoj Hrvatskoj teško je procijeniti. Možda se može donekle dočarati ako zamislimo kako su 1945. srušeni nacisti, ali ne i mit o židovsko-srpsko-dalmatinsko-iluminatsko-soroškoj zavjeri koji je, za razliku od ideje o stvaranju Velike Hrvatske, dobio svoja imena – antisemitizam, antisrbizam, antidalmatinstvo...
Antidalmatinstvo ne može biti opravdan faktom bez obzira što je dalmatinska privreda, kako za vrijeme Jugoslavije tako i danas, činila oko 60% cijele privrede Republike Hrvatske i to što su činili i danas čine više od 50% političara, sportaša, ekonomista, pravnika, glumaca, pjevača, kulturnih radnika..., a uz to čine većinu stanovnika RH. Mit o dalmatinskoj zavjeri mogao bi biti pravdan samo čvrstim dokazima kako apsolutno svi (ili bar većina) pripadnika dalmatske nacionalnosti ili dalmatinske regionalne pripadnosti svjesno, organizirano i protuzakonito rade na eksploataciji ne-Dalmatina. Situacija je upravo suprotna, službeni Zagreb svjesno, organizirano, maliciozno i protuzakonito kolonijalistički ekspoatira Dalmaciju i njene stanovnike.
Dok se borba protiv antihrvatstva kao mita o dalmatinskoj zavjeri protiv RH institucionalizirala i širi Balkanom istina o velikohrvatskoj hegemoniji usmjerenoj izravno protiv Dalmacije i njenog stanovništva mutirao je u razne eufemizme poput „domoljublje“, „briga za sve građane RH“ i „centralizam“, bez uobičajenog eksplicitnog pridjeva “kriminal”, “pljačka”, “nasilna otimačina”, “ustaštvo”. Činjenica je kako je nesporni lider Jugoslavije bio Hrvat iz Zagorja, a kasniji neosporni diktator u neovisnoj Republici Hrvatskoj također bio Hrvat iz Zagorja te kako ova država ne daje priliku Dalmatinima/Dalmatincima su beznačajne.
Izazov hrvatskih komunista bio je u priznanju autentičnog, endogenog, etniciteta stanovnika Dalmacije. Sa sličnim problemom suočila se Ukrajina glede namjera sovjetskih komunista: „Neki od nas su pokušali zamisliti mjere za uklanjanje ruskog hegemonizma. Zaključili smo kako bi tek naše kolektivno lijeganje na ulice, trgove, ceste i polja pred Rusima bar malo ublažilo problem: a čak i tada, vjerujemo – i ovo nije šala – kako bi Moskva našla razloge i nastavila progone Tatara i Ukrajinaca iz Ukrajine. Mi se, dakle, suočavamo s činjenicom kako je ekstremističko zlo u ovoj ili onoj mjeri sastavni dio sovjetskog sustava i kako neće popustiti u potpunosti pred bilo kojim racionalnim objašnjenjem i uvjeravanjima… Ovoj situaciji, a ne našim željama, moramo prilagoditi našu diplomaciju.“
Jednom rječju, potpuna predaja vitalnih interesa društva i regije ne garantira podnošljiv mir, kao što su demonstrirali dalmatinski komunisti pristajući na narativ o autonomaštvu i talijanaštvu u Dalmaciji. Današnji izazov Dalmacije nije samo u suočavanju s njenim kolonijalnim položajem u RH, trpenjem laži i napada koji dolaze iz instrumentaliziranih režimskih fake news medija te ogavnom šovinističkom antidalmatinskom retorikom velikohrvatskih kleptokrata koji ekstremističkim nacionalizmom truju građane poradi još jedne izborne pobjede, bezobzirno rasplamsavajući ideju o velikohrvatskom hegemonizmu floskulom o „hrvatskim zemljama“.
Daleko veći intelektualni i psihički izazov čini suočavanje s autentičnošću velikohrvatskog ekstremističkog nacionalizmima usmjerenog prema Dalmaciji. Najveći izazov se prepoznaje upravo u tome hoće li se Dalmacija oduprijeti tome ili ne.
Comments