Piše: Lorena Brays
Jedna prodalmatinska inicijativa imala je 13 000 članova, tada su joj srušili profile na društvenim mrežama pa je spala na njih jako malo. Radi se o DDF-u koji se istinski bori za bolje dalmatsko sutra.
Nije to bilo tako davno, tek prije kojih 10 godina, kada su razno-razni tikvani, među njima i ja, znali hladno reći kako u dalmatskom/dalmatinskom društvu samo DDF i DK imaju nešto nalik na konzekventnu politiku, dok svi ostali uglavnom muljaju po sustavu. Ovi drugi se najčešće oslovljavaju „dobro jutro kamenjaru i ravnico na sve četiri strane svijeta“, „dedere ‘vamo i Ercegov'nu i Europu, i kapitalizam i radničko samoupravljanje, i vino i pivo, i Marka i Janka, i Ovo i Ono“…
Kad na kraju – međutim: ni u ovom sazivu Hrvatskog sabora neće biti prodalmatinskih opcija, dakle neće biti ni DDF-a ni DK-a, ostadoše dosljedni bez mandata, jer ne mogu skupiti poštenih prodalmatinski orijentiranih 100ak ljudi za osnivanje političke opcije koja bi se borila isključivo za interese Dalmacije! Što li se to u međuvremenu tako dramatično dogodilo s njima da su nekada imali 13 000 članova, a sada ne mogu skupiti 100?
S DDF-om baš ništa: ostao je dosljedan sebi, svojoj realnoj prodalmatinskoj ideologiji te svojoj retorici iskrenosti i borbi za svakog pojedinca. I baš je u tome je problem jedine prave prodalmatinske inicijative zadnjih 15-20 godina. Problem je u ljudima koji ne žele vidjeti očito. Ali, problem je i u toj sorti jalove „dosljednosti“ čovjeka koji na srpanjskoj vrućini sjedi u debeloj hladovini pošto je, eto, iscrpio sve mogućnosti daljnje iskrenosti i borbe za pravednu stvar. I nije mu lijepo, naprotiv loše mu je kada vidi kako je 60 000 ljudi dočekalo Baby Lasagnu u Zagrebu, a 0 ljudi ide na prosvjede protiv gladi, neimaštine i mentalnog siromaštva. Nije ovdje problem u Baby Lasagni, problem je u pogrešnoj klimi koja drma Dalmacijom.
S DK-om priča je sasvim drukčija. Ona inicijativa ušla je u zonu opasnosti da postane irelevantna onog trenutka kada je njihova politika u jednom bitnom segmentu „trijumfirala“ tako što je usvojena od novog mainstreama; baš to ga je učinilo potencijalno suvišnim, jer DK nije konstituiran kako bi bila mainstream inicijativa ili barem ideološke mlakosti i eklekticizma (što recimo SDP je i zato uvijek stoji dobro, osim pod Grbinom kojem baš ništa ne stoji i za kojeg ni Armani ne bi bio dobar krojač, ali o tome i o koječemu na relaciji SDP-Grbin-Treća Republika neki drugi put), nego jasno profilirano izjašnjavanje „prodalmatinske građanističke avangarde“. A ako Dalmatinski klub više nije to – to, onda više nije ništa. I nemoguće mu je pronaći i domisliti svrhu, osim biti nerazuman, dezorijentiran „nosač aviona“ za sve otkačenije ambicije i samoprojekcije svojih leadera.
Elem, gdje je pogriješio Dalmatinski klub? Ne, spisak bi bio predug, preformulirat ću pitanje: gdje je Dalmatinski klub nepopravljivo pogriješio, gdje se diskvalificirao i zapravo ubio samoga sebe? Dvije su točke tu bile prijelomne. Idem po kronološkom redu:
1. bio je onaj jadan i sramotan čin odlaska Zuánea Orlandinija, osnivača i prvog čovjeka Dalmatinskog kluba u Sloveniju kada je trebao izići među ljude, predstaviti se i pozvati ih na borbu protiv uzurpatora Dalmacije. Bilo je suviše jasno kako DK stvari postavlja kako bi demokratima (DDF) naprosto bile neprihvatljive, ne bi li imao (odviše, nedopustivo, arogantno i providno) izgovor za reći kako od „ukrupnjavanja prodalmatinskih inicijativa“ nema smisla, pa se mora ići na udarničko šlihtanje nekoj od antidalmatinskih opcija (možda novoj Dalmatinskoj akciji) za neku buduću kombinaciju. Bilo je to, hajdemo to tako reći, i otvoreno ponižavanje vlastitih potencijalnih birača, kao da su maloumni, pa ne vide što se i zašto radi.
2. Nakon tog „praktičnog“ faula, uslijedio je jedan naizgled manje značajan, ali suštinski još mnogo gori, „ideološki“ kada je Dalmatinski klub, nakon što je pretučena njihova bivša podvoditeljica Majda Iris Stefanelli, ušao u nevjerojatan, nadrealan savez s europskim socijalistima! To naprosto neće moči proći nekažnjeno, jer je bilo najotvoreniji izazov vlastitim pristalicama:
„Ma, tko vas šiša, možemo mi i bez vas, naći ćemo neke druge!“
Ali, koje druge?! I gdje se kisele ti Neki Drugi? U kojoj spremici?
E sad se javlja dežurni pametnjaković, Goran Jelić: pa, nije samo DK sklapao „čudne“ i „neprirodne“ saveze! Točno, ali nebitno: prvo, „široko“ postavljene mainstream stranke imaju veći manevarski prostor, a drugo, i važnije: NITKO ipak nije uradio ništa ni približno tako patološki loše kao što je savez međunarodnih „ekstremnih“ lijevih liberala s ultra regionalističkom organizacijom. Zašto se onda nisu spajali i vezivali s, što znam, Domovinskim pokretom? Ili još bolje Mostom? Ili najbolje Puljkovima? I politički promiskuitet ima neke prirodne granice: možete li zamisliti, recimo u Francuskoj, savez za neovisnost Korzike i s Marine LePen? E, o tome vam govorim.
Dalmatinski klub je spao na potpuno konfuzni, upravo nebulozni egotrip Gorana Jelića i nekolicine ljudi oko njega, koji ili su i sami hipnotizirani ili im je valjda neugodno kad ga probude. Ovo Jelićevo „pismo članovima Dalmatinskog kluba, s elementima karikaturalnog mesijanizma i manije veličine, poslano je prošli utorak baš u minut i sekunda kada je Baby Lasagna stao na pozornicu. Ovo pokazuje kako rezultati izbora unutar inicijative nakon povlačenja gospođe Stefanelli nisu donijeli samospoznaju, nego se, naprotiv, Jelićevo stanje rapidno pogoršava.
Događa se to u politici, stresan je to posao. Tako je Milanović „pukao“ u vrijeme onog famoznog ne damo da banke pljačkaju građane i zapravo se nikada nije istinski oporavio, a sada je i stranku povukao za sobom. Doduše, Peđu je lako povući u ponor. Daš mu pivu i Thompsona i stvar je riješena. No, Milanović je ipak spor čovjek, pa je i tonuo sporije: kod libertarijanaca, hoću reću SDP-ovaca sve to ide nadzvučnom brzinom. Valjda zato što život ne može čekati.
Pre samo nekoliko tjedana pisala sam, zblanuta lošim lupinzima Dalmatinskog kluba, kako bi ova inicijativa ostatke časti mogla sačuvati jedino tako što će nestati sa scene a ostatak organizacije prijeći u DDF. U smislu: imat će mnogo manje prilike za brukanje. I evo, tako se i dogodilo.
Nisam sretna zbog toga, jer nisam zlurada, i nisam prizivala takav rezultat, niti sam mu se nadala. Samo sam smatrala kako je logičan, mada bih, što racionalno što iz nekog sentimenta, ipak više voljela kada bi se dogodilo nešto „nelogično“. Ali to se nije moglo dogoditi: koliko god ljudi u jednoj političkoj opciji glasalo i kakvi god oni bili, ukupan zbroj je uvijek 100%. Nemoguće je među njima naći bar 5% onih kojima ćete se otvoreno podsmjehivati i sustavno praviti majmune od njih, a onda ispružiti šešir kako bi u njih ubacili svoje glasove za tebe.
O.K., Plenković to može, i to čak deset puta više, ali on se takvoj publici obraća jer to može sebi priuštiti; njihovo je carsko nebesko. Dalmatinski klub i Jelić se, naprotiv, obraćao inteligentnim i obrazovanim ljudima, njih je mahom izgubio, a neke druge nije pronašao, jerbo drugi već imaju svoje ljubimce.
Comments