Sukladno članku 10. „Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“ iz 1950. Sloboda izražavanja će se ograničiti u cilju zaštite drugih prava, nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva. Dakle, kada je riječ o govoru mržnje, nedopustivo je pozivati se na pravo na slobodu izražavanja, budući da ona počiva na netoleranciji, diskriminaciji i kršenju drugih prava.
Današnje zakonodavstvo Europske Unije također prepoznaje govor mržnje kao oblik diskriminatornog ponašanja te ga kao takvog inkriminira i zabranjuje. U Povelji Europske Unije o temeljnim pravima člankom 21. propisana je zabrana diskriminacije na osnovi nacionalnosti, spola, rase, boje, etničkog ili socijalnog porijekla, genetskih obilježja, jezika, vjere ili uvjerenja, političkog ili drugog uvjerenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, vlasništva, rođenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.
Ne postoji univerzalna definicija govora mržnje, već ga pobliže opisuju pojedini međunarodni dokumenti kojima je on zabranjen kao jedan od oblika diskriminacije. Pojedine zemlje donijele su nacionalne zakone kojima se zabranjuju izrazi koji bi se mogli svesti pod govor mržnje. U tu skupinu zemalja ubraja se i Republika Hrvatska.
Velik značaj u pogledu izrade nacionalnih zakona pojedinih zemalja u smislu inkriminiranja i zabrane govora mržnje imalo je Vijeće Europe, koje je 1997. godine izdalo Preporuku o govoru mržnje (No. R 97/20 ). U okviru Preporuke navedeni su kriteriji koje bi zemlje članice trebale uvrstiti u svoja nacionalna zakonodavstva koja pokrivaju ovo osjetljivo područje. Govor mržnje definiran je kao “svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama (posebno seksualnim i nacionalnim), imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.” Posebno je istaknuto da su glavna obilježja govora mržnje netolerancija i diskriminacija po raznim osnovama kao posljedice negativnih predrasuda i stereotipa. Ovime je Vijeće Europe osudilo govor mržnje, naglasivši pritom da on može biti posebno štetan ukoliko je prenesen od strane medija. Također, naglašena je potreba inkriminiranja izjava kojima se potiču mržnja, diskriminacija ili nasilje protiv pojedinaca ili grupa zbog seksualnih i nacionalnih razloga.
U tom je kontekstu Vijeće Europe osnovalo Europsku komisiju protiv rasizma i netolerancije (ECRI) koja je do danas napisala više izvještaja o državama članicama i opće preporuke. ECRI je preporučila da se inkriminiraju izrazi koji se mogu smatrati rasističkim, ksenofobnim i seksističkim govorom, posebno kada namjerno i javno potiču nasilje, mržnju ili diskriminaciju na osnovu rase, nacije ili etničkog porijekla, boje, jezika ili seksualnosti.
2008. godine Vijeće Europe izdalo je Priručnik o govoru mržnje s ciljem razjašnjavanja ove problematike, u kojem su pobrojani kriteriji proizašli iz prakse Europskog suda za ljudska prava (ECHR). Europski sud za ljudska prava u Strasbourg-u definira govor mržnje kao svaku formu izražavanja koja širi, podstiče, promovira, ili opravdava mržnju zasnovanu na netoleranciji, uključujući i vjersku netoleranciju. Također, Europski sud za ljudska prava u Strasbourg-u može se u postupku u kojem je riječ o govoru mržnje pozvati na zabranu diskriminacije koja proizlazi iz Europske povelje za ljudska prava, te ga procesuirati kao oblik diskriminacije.
Budući da živimo u doba koje nudi nove načine komunikacije te prenošenja poruka i informacija, neosporivo je da je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja uvelike olakšano. Pritom se prije svega misli na komunikaciju i prenošenje poruka i informacija putem medija i Interneta. Radi sprječavanja zlouporabe tih sredstava komunikacije u cilju širenja rasne, ksenofobne i seksističke promidžbe Vijeće Europe usvojilo je 2001. godine Konvenciju o kibernetičkom kriminalu, a 2003. godine Dodatni protokol uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu o inkriminiranju djela rasističke i ksenofobne naravi počinjenih pomoću računalnih sustava.
Konvencija rasistički i ksenofobični materijal definira kao bilo koji pisani materijal, bilo koju sliku ili neku drugu reprezentaciju ideja ili teorija koje zagovaraju, promiču ili potiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje protiv osoba ili grupa osoba na osnovu rase, boje kože, nacionalnog ili etničkog porijekla, kao i seksualnosti ako se koristi kao osnova za bilo koji od ovih faktora. Kao kazneno djelo definirano je distribuiranje ili bilo koji drugi način činjenja dostupnim javnosti rasističkog i ksenofobičnog materijala putem kompjutorskih sistema, kao i distribuiranje materijala koji “poriče, znatno umanjuje, odobrava ili opravdava djela genocida ili zločina protiv čovječnosti, kako ih definira međunarodno pravo.
U slučaju širenja govora mržnje putem medija i Interneta Vijeće Europe i Europski sud pravde (ECJ) primjenjuju posebno stroga načela i pravila. Europski sud pravde strogo kažnjava sve predstavnike medija koji pristrano prenose govor mržnje usmjeren prema bilo kome.
Nacionalno zakonodavstvo
Republika Hrvatska potpisnica je međunarodnih dokumenata kojim se želi suzbiti govor mržnje, čime se obvezala na poštivanje i provođenje svih temeljnih načela koja iz njih proizlaze. Ustav Republike Hrvatske (NN, br. 85/2010) jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, te posebno jamči slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa (članak 38.).
U kontekstu ograničavanja sloboda i prava članak 16. navodi da se oni mogu ograničiti samo zakonom radi zaštite slobode i prava drugih ljudi te pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, pri čemu to ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Međutim, kada je riječ o govoru mržnje kao jednom od oblika poticanja na mržnju i diskriminacije, Ustav Republike Hrvatske baš kao ni prethodno navedeni međunarodni dokumenti ne tolerira takvu vrstu izražavanja te u članku 39. zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Uostalom, člankom 14. općenito zabranjuje diskriminaciju navodeći otvorenu listu osnova: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.”
Od posebne važnosti za hrvatsko anti-diskriminacijsko zakonodavstvo, koje se također odnosi na inkriminiranje govora mržnje. Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08; 112/12), uključuje ukupno 17 diskriminacijskih osnova (zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), dok europsko zakonodavstvo poznaje svega 6 osnova (rasno ili etničko podrijetlo, vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob, spol i spolnu orijentaciju). Budući da govor mržnje kao takav predstavlja poticanje na diskriminaciju, te je sukladno tome kažnjiv temeljem ovog Zakona.
U Kaznenom zakonu (Narodne novine br. 125/11, 144/12) zločin iz mržnje definiran je kao kazneno djelo počinjeno zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla ili spolne orijentacije druge osobe. Takvo postupanje uzet će se kao otegotna okolnost ako Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje. Ovakvom definicijom Kazneni zakon usklađen je s Okvirnom odlukom Vijeća Europe o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima.
Kroz kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju (članak 325.) inkriminira se javno poticanje na nasilje i mržnju usmjerenu prema određenim skupinama ljudi. Propisano je kažnjavanje onoga tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti čini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina.
Nadalje, propisano je kažnjavanje organizatora grupe koja potiče na nasilje ili mržnju kao i osoba koje sudjeluju u takvoj grupi. Također, posebna kaznena djela navode se u okviru poglavlja “Povreda ravnopravnosti”.
Važno je spomenuti i Zakon o ravnopravnosti spolova (NN, br. 116/03, 82/08) te Zakon o istospolnim zajednicama (NN, br. 116/03) koji zabranjuju svaku diskriminaciju, izravnu ili neizravnu, temeljem spola, bračnog ili obiteljskog statusa, te spolne orijentacije.
Od posebnog značaja je Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (NN, br. 17/01, 25/03, 137/10, 76/12), koji regulira obveze HRT-a kao javne televizije i u članku 8. zabranjuje širenje netrpeljivosti i poticanje na nasilje. HRT je sukladno ovom Zakonu dužan pridonositi suzbijanju diskriminacije na svakoj osnovi u skladu s Ustavom i propisima, te je također dužan programskim sadržajem pridonositi ostvarivanju ljudskih prava, ravnopravnosti i političkih prava građana te unaprjeđivanju pravne i socijalne države te civilnog društva, kao i objektivnom izvješćivanju i ukazivanju na kršenje ljudskih prava ranjivih skupina (članak 9.).
Naposljetku, usvojen je i Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima (NN, br. 117/03, 43/09, 34/11). Njime se posebno zabranjuje unošenje i isticanje transparenta, zastave ili druge stvari s tekstom, slikom, znakom ili drugim obilježjem koje iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti ili neke druge posebnosti (članak 4. stavak 3.) te također pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti ili neke druge posebnosti (članak 4. stavak 4.).
Unatoč, svim ovim
Commentaires