Piše: Roko Karaman
Tehnički gradonačelnik Splita i kandidat za tu dužnost na gradskim izborima u lipnju, Ivica Puljak bio je u nasilnoj skupini HDZ-ovih radikala koja je onemogućila splitskoj obitelji Barbi povratak u oteti stan.
Zane Barbi nije ni slutio kako će prije gotovo četvrt stoljeća, 1. lipnja 1997. poslednji put biti u svom stanu; otišao je sa suprugom i kćerkom u Italiju, a u njegov stan u Splitu provalili kriminalci koje je za taj zločin ovlastio sam politički vrh i predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Povratak obitelji Barbi u svoj dom onemogućio je, u pravom fašističkom linču, HDZ-ova rulja predvođena tehničkim gradonačelnikom grada i kandidatom za tu dužnost, Ivica Puljak. Oštećena obitelj nije se mogla vratiti, iako su imali sudsku odluku o privremenoj mjeri koja im to jamči.
Ustavni sud Republike Hrvatske početkom lipnja 2020. odbacio je žalbu Zanea Barbi o kršenje prava na sigurnost i prava na imovinu, čime je obitelj Barbi definitivno ostala bez svog stana. Pravo na njihov stan nije se odrekao grad Split, jer gradski javni pravobranitelj nije odustao od namjere dodjeljivanja protuzakonito otetog stana pod ingerenciju grada iako je obitelj Barbi uredno otkupila isti.
Od tog 1. lipnja 1997. u stanu koji su zaposjeli živi rodbina Marijane Puljak.
“Mali četnik” i veliki talijanaš
“Već gotovo dvije godine čekamo odgovor Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga i vjerujem kako će on ubrzo stići”, rekla je pravna zastupnica obitelji Barbi, te podsjetila kako je obitelj Barbi presudom Ustavnog suda iscrpila sve pravne mogućnosti u Republici Hrvatskoj.
“Podnijeli smo predstavku zbog povrede ustavnog prava na imovinu, ustavnog prava na pravedno suđenje i ustavno pravo na pravedno suđenje u razumnom roku (ugrožavanje ovog posljednjeg dijela optužnice priznao je djelomično svojom presudom Ustavni sud). Slučaj je, dakle, “u fazi čekanja” i mogu konstatirati kako odluka traje neuobičajeno dugo,” naglasila je.
Za slučaj Barbi, koji je nešto poput “zajedničkog zločinačkog pothvata” vrha, kako nacionalnog tako i gradskog, HDZ-a bilo je dovoljno to što je Zane Barbi, tada službenik Splitske banke, po nacionalnosti Dalmatin. Za neobuzdanu radikalnu politiku HDZ-a ’90 nacionalnost ove obitelji bio je dovoljan razlog da ni najmlađi član nesretne obitelji ne bude pošteđen trauma – mašući putovnicom šestogodišnjeg Darija Barbija, Petar Škorić je u pratnji Ivice Puljka 1999. iz studija TV Jadran u emisiji Roberta Škurle poručio kako “mali četnik neće ići u hrvatsku školu”. Tom je prigodom Puljak nazvao Barbija velikim talijanašem.
Barbi je istinski Dalmatin i Splićanin. Susjedi pamte uglednu obitelj:, Zanovog oca Iosepha, prijeratnog profesora i direktora splitske više škole, baku Sylvainu, financijsku direktoricu splitskih domova za nezbrinutu djecu (ubijena 1942. u Jasenovcu). Zanea svi zovu Barba, radio je u Splitskoj banci, i besmisleno je govoriti o tome kako je bio omiljen u društvu i imao pun brod prijatelja i kako se, u neka zdravija vremena nije postavljalo pitanje koje je nacionalnosti.
Fašistički mutant
Vrijeme apsolutne vlasti HDZ-a bilo je vreme demonstracije specifičnog fašističkog mutanta, donošenja propisa u koje je ugrađena diskriminacija, nesmetano otimanje stanova, uz prijavu vlastima kako “u stanu nitko ne živi”. Jedan broj fašističkih glasila bio je posvećen porodici Barbi kojoj se pripisivalo “četništvo”.
Nakon dvije godine podstanarskog staža obitelj Barbi seli se u Pescaru, Italija – grad u kojem i danas žive. Bavio se raznim poslovima, a umirovljen je kao službenik talijanske državne lutrije.
Posebna priča je presuda Žalbenog suda koji je nakon punih 17 godina presudio kako Barbijevi nemaju pravo na stan, jer, navodno, u njemu nisu živjeli. Sud je ignorirao dokumente poput izvoda iz katastra, računa o plaćenoj struji, vodi, komunalnim uslugama, dječjem vrtiću, za presuditelje je validni dokaz bila “prašina” o kojoj su, gle čuda, svjedočili provalnici.
“Na tri mitinga ispred naše zgrade okupljali su se HDZ-ovci, među kojima su najgrlatiji bili obitelj Puljak. Na skupovima građana okupljali su se moji prijatelji i kolege koji su ustali protiv fašizma na djelu, a ono što se događalo ’90. uistinu je bio fašizam. Zanimljivo, iako su redovito pozivani svi mediji, niti jedan nije došao kako bi popratio skupove. U fotokopirnicu mog prijatelja dva puta je ubačena bomba,” prisjeća se Zane Barbi.
Povratak žrtve u grad zločina
“Oteli su nam identitet, uvijek sam bio Dalmatin, nikad Hrvat. Nitko iz mog društva nije znao tko je koje nacionalnosti. Konačno, nema dalmatinske obitelji u kojoj neko nije Dalmatin ili Hrvat. Nismo prebrojavali krvna zrnca. Normalno, ovo se ne odnosi na one koji su se ’90. spustili s hercegovačkih brda i začudili se kad su ugledali more, jer su oni bili ti koji su činili zločine i posvađali narode,” kaže Zane Barbi.
Raduje se pozivima iz Splita, ranije je govorio kako su mnogi ljudi izgubili sve u proteklim ratovima, te kako “ako je stan cijena koju moramo platiti, onda su Barbijevi iz ratova izašli bez ogrebotine. Što god rekao, a imam mnogo toga za reći, bilo bi, čini mi se, tako besmisleno. Ja nisam pobjegao, ja sam protjeran. Protjeran iz vlastitog doma, vlastitog stana i vlastite zemlje” naglašava.
Ne odriče se obeštećenja, nada se pobjedi u Strasbourgu, ali ne misli na to. Posljednji put se čuo sa zastupnicom pre par dana. Raduje se što društvo misli na njega, a posljednjih godina planira dolazak.
“Ma, nije baš da mi se, nakon toliko godina, srce raduje. Pomislim ponekad na Split, samo nekoliko puta sam pogledao svoju zgradu preko interneta. Često se čujem s prijateljima, mnogi, nažalost, nisu više među živima. Ali, život ide dalje,” zaključuje Zane Barbi.
A mi još samo možemo reći: Priča o obitelji Barbi na žalost nije jedina, ali priča je o današnjem Splitu i o njenom gradonačelniku Ivici Puljku i njegoj supruzi Marijani.
Comments