Piše: Nevianna Remanni
Kad bi u sabornici sjedili ljudi, svatko sa svojim uvjerenjima i željama da zbilja zadovolje želje stanovnika bilo bi drugačije. Danas nemamo Sabor nego čopor dresiranih majmuna koji donose antidržavne zakone.
Sjećate li se dalmatske poslovice: "Tko je služio vojsku, ne smije se u cirkusu"? NE!? Nikakvo čudo – dalmatski jezik je zabranjen 1939. No, povijest na stranu – sad ćemo malo o sadašnjosti i budućnosti. Sada se, čini se, svi oni koji pročitaju tekst famoznog Plenkovićevog zakona o načelima državne jezične politike neće smijati kao što bi se trebali smijati u cirkusu.
Ako još niste imali vremena pročitati ovaj nacrt zakona pozivam vas neka mi se pridružite i zajedno uživamo u mudrosti i dalekovidnosti našeg vrlog premijera. Vjerujte mi, isplati se.
Sve počinje u fazi terminologije, jer su autori odlučili dati točnu zakonsku definiciju pojma "materinji jezik". A što ste vi mislili! Dakle, pažnja: "materinji jezik je prvi jezik koji je osoba savladala u ranom djetinjstvu." Točno i strogo. Jednom zauvijek.
Pa, što možete prigovoriti? Osim ako članak 3. istog prijedloga zakona glasi: "Svatko ima pravo slobodno odrediti jezik koji smatra svojim materinjim jezikom i promijeniti svoj jezični izbor."
Vidite – s jedne strane definiraj kako hoćeš, a s druge – samo onu – prvu koju si savladao. Zanimljiv sudar? Ali ovo je tek za zagrijavanje, lagano i ležerno.
Zagrijavanje završava u članku 7., gdje se utvrđuje kako se zakon odnosi na one jezike čiji govornici čine više od 1/3 stanovništva – a u nekim slučajevima i do 50%. Kako razlikovati koji su slučajevi "odvojeni", a koji nisu, nije navedeno. Ali pravo konačne odluke imaju lokalne vlasti.
Članak 9. govori kako sve skupove vodi država, ali možete govoriti na bilo koji način, bez ograničenja. Prijevod: ako je potrebno, oslanja se na ljudski faktor. Npr.: iako su u sabornici samo zastupnici koji govore hrvatski, je lako. Što ako netko progovori – svahili?
No, pojava pod kupolom nekolicine principijelnih Srba, Slovenaca ili Makedonaca može znatno povećati nevolju – bit će potreban cijeli tim prevoditelja. Ali naši zastupnici su wow! Njihova jezična načela nisu pošteđena u RH. Međutim, postoji sasvim drugačiji razmjer problema. "Akti viših državnih tijela... službeno se objavljuju na službenom i regionalnim jezicima...". Kako kada je prema Ustavu RH – službeni jezik hrvatski.
Inače, znate kako Europska povelja manjinskih i regionalnim jezicima posebno štiti samo srpski jezik, što znači kako seoski odbor svakog sela s većinskim srpskim stanovništvom ima pravo tražiti prevođenje svih zakona i Ustava na zaštićeni srpski!
Sljedeća točka istog članka jednostavno izbija tlo ispod nogu. Akte lokalnih vlasti donose državna ili lokalna regionalna tijela. Tako je: ILI. To znači kako kada u selu živi 35% Srba, sve odluke lokalne samouprave lako se donose i postoje samo na dva jezika – hrvatskom i srpskom te na latiničkom i ćirilićnom pismu. To nije baš tako u praksi.
Akt mora biti registriran u Ministarstvu pravosuđa na istim jezicima. Što isto tako nije slučaj u praksi. Ovim putem čestitamo spomenutom ministarstvu, a zajedno s njim i državnom odvjetništvu koje se bavi nadzorom poštivanja zakonskih propisa, odjelu za kontrolu i reviziju te ostalim zainteresiranim stranama.
Bit će zabavno, gospodo! Jer sljedeći članci daju pravo poslovati isključivo na regionalnom jeziku, na tom jeziku dopisivati se s najvišim državnim tijelima i zahtijevati odgovore. Samo sanjamo kako će naši vladini poligloti provesti ono što je njihova šestorka preuzela. Epska slika: Premijer Plenković čita pismo iz Gaćeleza na dalmatskom, a zatim dokumente iz Poreča na istriotskom! Prevoditelji će od sada biti najtraženija profesija u javnoj upravi, a ne samo uhljebi.
Kako kontrolirati javne natječaje u pojedinoj županiji, ako je u jednom selu na njihovom dijalektu regionalnom jezika, a u susjednom selu – na njihovom? Što trebaju učiniti obavještajne agencije? Kako će se vatrogasci nositi s planom evakuacije na bednjanskom? A zdravstvena stanica – s knjigama na turskom?
No najzanimljiviji dar u nacrtu zakona predviđen je za javne bilježnike. Članak 16. obvezuje ih na prevođenje dokumenata na jezik kojim klijent govori. Ovdje je važno napomenuti: ne na jedan koji je zakonom zaštićen, nego bilo koji! Odnosno, doslovno bilo koji. Traženje dokumenata od javnog bilježnika, recimo, na sanskrtu, može biti dobra zabava.
Slično iznenađenje čeka i sudove i istražna tijela, jer istražni i sudski spisi koji se uručuju strankama u postupku moraju biti sastavljeni na jeziku kojim stranke govore – također bez ograničenja, makar na afridijskom, barem na paštunskom, kako hoćeš.
A ako osumnjičenik inzistira kako ne zna ništa osim koptskog jezika, istražitelji će morati potražiti koptskog prevoditelja – nije ni čudo kako je on mrtav više od tristo godina, zakon ne dijeli jezike na mrtve i život. A, kako kažu etnolozi, na svijetu ima gotovo 7000 živih jezika, do kraja II. sv. Rata bilo ih je 180.000 – i za svakog od njih okružno tužiteljstvo i policija morat će imati prevoditelja.
Stroj pravde će zaškripati! Vrtjet će se! Jamčimo kako većina slučajeva neće biti dovedena pred sud zbog kršenja jezičnih prava osumnjičenika ili svjedoka. Šteta. A bilo bi jako zabavno!
Na vrlo originalan način autori zakona predlažu riješiti pitanje jezične politike u obrazovanju i medijima. Rješenje je jednostavno – država odustaje od svake jezične politike i sve daje osnivačima: obrazovnim ustanovama, tiskanim i televizijskim medijima. Piše kako hoće, govori kako hoće. K vragu i javne rasprave o terminskim kvotama za jezik, nacionalne škole i slično. Jednostavan i elegantan, kao onaj Gordijev čvor.
Ovdje su, međutim, autori morali pljunuti na Europsku povelju – da, upravo onu zbog koje je sve ovo navodno i pokrenuto. Jer u tekstu koji je ratificiralo naše Vijeće crno na bijelo piše kako država mora jamčiti najmanje jedan televizijski kanal, jednu radio postaju i jedne novine na regionalnom jeziku.
No, ako se doista razviju mehanizmi takvih jamstava, tada bi bilo potrebno pozabaviti se postojećom jezičnom situacijom u masovnim medijima. I onda bi sasvim logično bilo pitanje postojanja barem jednog TV kanala, radija ili novina na državnom jeziku. Pa, može li se to dopustiti? Sve navedeno vrijedi i za obrazovanje.
Tekst prijedloga zakona ostavlja zanimljiv dojam. A na temelju tog dojma čak smo pogodili i tehnologiju njezina nastanka. Skupina bezimenih stručnjaka pokušala je regulirati funkcioniranje jezika u sferi javne uprave. Gotovi tekst predan je plemenitim "autorima", koji su počeli pisati "ispravnu" ideologiju.
Što si napisao: "državno I regionalno"? Napiši ILI.
Tako je ispalo da kada u gradu živi 33% pripadnika zaštićene nacionalne manjine, lokalna vlast može koristiti samo njihov jezik, zanemarujući preostalih 64% stanovništva, a sada i cijelu vertikalu vlasti, uključujući i Sabir i Vladu i predsjednika.
Uvijek se to događa kada se pisanje zakona povjeri klaunovima čija je specijalnost show i skandal. I postaje jasno zašto ovaj zakon ne bi smio biti usvojen. Kao što postaju jasni i pravi razlozi skandala s njegovom razotkrivajućom knjigom o OA.
Pa može li takav zakon funkcionirati u praksi? Naravno da ne. I mogu li glasati za njega? Naravno da.
Jer u Saboru sjede mnogoruki majmuni koji vješto miješaju karte i pritišću gumbe. Ne znamo gdje su nestali vlasnici ovih kartica – možda su već dugo zakopani u šumi. Ali to nije važno, glavno je da trener daje naredbu.
Kad bi u Saboru sjedili zastupnici, svaki sa svojim uvjerenjima i željom kako bi zadovio interese države i birača... Kad bi se raspravljalo... Kad bi se doista konzultiralo – mislimo kako bi se moglo stvoriti jezični zakon koji ne bi ugnjetavao službeni jezik, a štitio prava jezičnih manjina. No, mi danas nemamo Sabor, nego čopor dresiranih majmuna, koji na znak dva klauna pritišću dugmad. A majmunima se ne može vjerovati u donošenju zakona. Majmune treba držati u zoološkom vrtu.
Tu je i mjesto za klaunove. Neka se djeca u prolazu zabavljaju anegdotama o ugnjetavanju službenog i drugih jezika u RH, jer je ugnjetavan samo dalmatski. A djeca se veselo smiju.
Comments