Piše: Mikula Zancchi
Aktualna politička elita, kao ni neke prethodne, nema državničku hrabrost, mudrost i građansku otvorenost da započne sa elementarnim mijenjanjem centraliziranog i unitarnog načina upravljanja.
Promatrano iskustveno, čini se kako svako neodređeno ili nevješto izjašnjavanje predstavnika vladajuće elite o regionalizaciji i decentralizaciji RH proizlazi iz njihovog neznanja. Provo je posrijedi neovladanost idejama i značajem regionalizacije i decentralizacije kojom se dograđuje decentralizirani građanski koncept društva, dakle onaj društveni koncept u kome će se stvarno mijenjati položaj čovjeka na račun smanjivanja uloge centralizirane države. To se izražava kroz stav kako u građanskom društvu stupanj slobode i položaj čovjeka ne određuje stav države kao unitarne institucije koja stoji iznad njega. Drugi aspekt je još konkretniji – pa odatle i pogubniji za kredibilitet političke elite u ovom vremenu, što vrijedi i za bilo koju garnituru od 1947. godine. Posrijedi je upućivanje na socijalno-ekonomski položaj građana koji permanentno nazaduje do danas u omjeru 1:75.
Svaka ideja i praktični koraci koji bi označili iskorak iz prethodnog načina društvenog upravljanja moraju uslijediti od onih koji su na rukovodećim položajima voljom građana. Ako promjena starog društvenog koncepta izostaje i u želji da se zadrži društveni status quo poziva na razne fobije, “teorije zavjere”, odnosno govori se kako svaka društvena promjena iziskuje neodređeno vrijeme ili da se i danas smatra relevantnim društveni koncept XVIII. i XIX. stoljeća, tada je zaista na djelu ogromno sputavanje građanske inicijative od strane onih koji upravljaju državom i sav teret lošeg i bezidejnog načina suvremenog društvenog organiziranja pada na njihovu dušu. Kada predstavnici političkog djelovanja tako misle i rade – što je prvenstvena odlika HDZ-a, SDP-a, Mosta, Možemo ili Centra, ali i Domovinskog pokreta, HDSSB-a, Živog zida, SRP-a... i ostalih, onda to proizlazi iz predstave kako je to za njih pragmatičan pristup, odnosno kako njihovo biračko tijelo i dalje misli centralistički i unitarno. To svakako nije točno, jer građani koji čine biračko tijelo tih stranaka nisu protiv regionalizacije i decentralizacije kao konstitucionalnog koncepta.
Mediji su sakrili rezultate istraživanja koje govore kako gotovo 78% stanovnika Slavonije žele autonomiju po uzoru na onu Vojvodine prema Ustavu iz 1974. Nije se samo u ovom istraživanju došlo da apostrofiranih nalaza. Razna istraživanja koja su se vršila na području RH donose eksplicitne stavove prema kojima građani imaju pretežno pozitivan odnos prema decentralizaciji. Čak 64% respondenata izjašnjava se za takvu vrstu decentralizacije RH, dok iza stava kako će uvođenjem regionalizacije i decentralizacije RH biti ostvareni “dobri rezultati” stoji 60% ispitanika. Treeba skrenuti pažnju i na veliki broj zbornika radova sa sličnim i još kompleksnijim analizama i saznanjima, objavljenih od strane Instituta za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, u okviru dva projekta, ali i na to da sve to ostaje u okviru akademske zajednice, odnosno kako te nalaze nitko od relevantnih aktera ne koristi unatoč tome što su urađeni i publicirani za opće dobro. No, uz postojeću političku elitu, ostaje ponoviti kako oni i njihova “stručna tijela” djeluju prema načelu trenutne bitnosti – a to je svojevrsni politički autizam. Bilo kako bilo, sigurno je točno kako se vrijednosni sustav građana znatno izmijenio prema pitanjima kakva su decentralizacija i regionalizacija u odnosu na period iz devedesetih godina prošlog stoljeća.
Najkraće rečeno, regije obilježavaju mnogi aspekti: povijesti, geografski, demografski, kulturni, pa tek onda ekonomski i politički. Ipak, proces je nezaustavljiv i najbolje bi bilo kada bi paralelno tekli napori za njihovo uvođenje. Svakako, iniciranje regija na konstitucionalan način pravi je put i on se mora realizirati kao osnovni preduvjet. Kako će se doći do njega ne ovisi samo o aktualnoj vlasti ili građanskih inicijativa, već od spremnosti građana regija da se ostvare “odozdo”. Veliku ulogu će igrati i međunarodna zajednica sa svojim standardima, a oni su gotovo potpuno definirani u “Europskoj povelji o regionalnoj demokraciji” iz 2008. U njoj je predviđeno kako svaka država članica i ona koja pretendira na članstvo u EU bora biti regionalizirana. Imajući u vidu profile aktualnih političara, ne samo onih koji trenutno vrše vlast, već i onih koji pretendiraju da tek budu izabrani, to neće biti lako – kao i sve što ide kod nas. Uradit ćemo i mi sve kao i ostale države u EU, ali s ogromnom zadrškom dodatno dovodeći u pitanje postojeći labilni demokratski kredibilitet.
Statističke regije nisu ni decentralizacija, a ni regionalizacija. Oni su samo pomoćno sredstvo u ustanovljavanju kapaciteta i potencijala jedne države po određenim statističko-teritorijalnim dijelovima radi boljeg funkcioniranja države kao cjeline. Međutim, mogu biti i osnova u sagledavanju potencijala i kapaciteta budućih regija. Sasvim je druga stvar što su neki pomislili kako je to uvod u regionalizaciju i decentralizaciju RH. Moramo se podsjetiti, istine radi, kako statističke regije ni jedan od relevantnih političara nije povezao sa stvarnom regionalizacijom i decentralizacijom. Interesantno je to što se taj problem toliko ispolitizirao kao da je bilo riječi o stvarnoj regionalizaciji, mada je i to dokaz kako su ljudi spremni za taj društveni proces. Kada regionalizacija bude uslijedila, bit će tu prave bure, jer ova oko statističkih regija je ništa prema onome šta će se sve aktualizirati iz ugla brige za zajednicu koja je po definiciji zatvorenog tipa.
Poruke “kako mnoge hrvatske regije nemaju institucionalne i druge kapacitete”, ma od koga došle, predstavljaju neviđeni cinizam. Sigurno je kako regije nemaju pretpostavljene institucionalne kapacitete, jer nisu nikada ni stvarane. Nekadašnji srezovi, pa potom okruzi, pa današnje županije, pa čak i zajednice općina nisu bili institucionalni okviri za stvaranje regionalnih potencijala, već transmisije državno-partijskih oligarhija. Uzmemo li u obzir kako nije izvršen povratak imovine općinama, kao i da se taj proces vezuje danas za restituciju, onda ispada kako se sve čini kako predstavnici lokalnih vlasti ne bi stekli samostalnost i iskustva u rukovođenju. Ukupna zbivanja nam sugeriraju kako je centralizam najbolje pronađeno rješenje, a RH je uvijek bila centralizirana država s državnim protekcionizmom – zar ne!? Međutim, ako se zna kako se u RH gotovo ne održavaju brojni okrugli stolovi, tematske konferencije, debate i drugi oblici edukacije o značaju regionalizacije ili o aspektima koji će biti u nadležnosti regija, te kako nema više političkih regionalnih organizacija, tada se može reći: kada neka aktualna vlast pristupi regionalizaciji i decentralizaciji, tada će građani biti nespremni za preuzimanje odgovornosti u rukovođenju regijom nego što misle oni koji se kriju iza zabrinutosti za cjelovitu Hrvatsku i spočitavanja kako će buduće regije izvršiti secesiju.
Pošto znamo kako se gotovo cijeli društveni život u RH realizira preko političkih stranaka, a stranački način djelovanja odvija uz strogu centraliziranost, onda je to i odgovor zašto nema razumijevanja za konkretan život i inicijative u pojedinim dijelovima države, prije svega od strane onih predstavnika koji potiču ili žive u sredinama gdje se tenzije javljaju. To je dokaz kako se departizacija društva mora provesti, a najbolji način je regionalizacijom i decentralizacijom. Zbog svega toga postoji opasnost da se uz postojeću političku organiziranost dodatno gradiraju tenzije u čijoj osnovi egzistira isti centralizam poput onoga koji izvire iz unitarnog koncepta. Ili, po principu unitarnog koncepta i eventualni nivo tenzija u pojedinim dijelovima države predstavlja samo refleksiju na postojeću matricu u kojoj ne dominira društvo, već sindrom zaostale svijesti o zajednici. A hoće li doći do stihijskih procesa ili nekontroliranih akcija – što u prijevodu znači sukobe niskog intenziteta, u to nitko ne vjeruje, to prije što su anakrone godine za nama, a potom i zato što je zakonska regulativa znatno odmakla. Također, stoji činjenica kako nema više vođenja politike na način da je to individualna stvar nekoliko političara.
Način decentralizacije i regionalizacije tipiziran je od strane međunarodne zajednice, u dokumentima kakvi su npr. “Europska povelja o regionalnoj autonomiji” (1997.) i “Europska povelja o regionalnoj demokraciji” (2008.). To drugim riječima znači kako je taj društveni proces različit od države do države. Kako će se urediti konstitucionalni okvir ovisi o postignutom konsenzusu unutar državnog entiteta. Ali, postoje parametri o povijesnim granicama, zajedničkoj kulturnoj baštini, jeziku ili govoru, broju stanovnika, teritorijalnoj veličini, resursima za održiv razvoj. Europski standardi se više odnose na jačanje lokalne i regionalne demokracije, što će reći na širenje demokratskih kapaciteta države među kojima centralna mjesta zauzimaju aktivistički položaj čovjeka u sredini u kojoj radi i živi, ali i poticaj inicijative u postliberalnom smislu riječi. Prerogativi kojima se afirmira regionalizacija i decentralizacija su uglavnom: ostvarena pravno-zakonska regulativa kojom su regije konstitucionalni elementi društvenog sustava; upravljanje podsistemskim sferama – u privredi, obrazovanju, zdravstvu, policiji, informiranju, kulturi, ekologiji, turizmu itd.; fiskalna i financijska samostalnost; stjecanje vlastite imovine; ravnopravna participacija u centralnoj vlasti; ravnopravna podjela troškova centralne vlasti; regionalno povezivanje itd. U osnovi ovih nadležnosti je oživljavanje načela subsidijarnosti do koga se dolazi prenošenjem svih ovlasti na regije koji ne ugrožavaju funkcioniranje centralnog državnog aparata.
Ima li se u vidu kako se negativan pristup decentralizaciji oslanja na unitarni koncept države, tj. da odatle proizlazi i partitokratski način upravljanja koji pogoduje rukovodećim stranačkim kadrovima da kroz državni centralizam koriste protekcionističko ponašanje države sve to povezujući s tradicionalnim razumijevanjem pojma suvereniteta – što je generalno promatrano sve po Ustavu, onda je osnovni stav kako je nužno mijenjati postojeća ustavna rješenja ako hoćemo kvalitetne društvene promjene. Ustavna praksa mora se opredijeliti bi li trebalo uvesti pojam autonomnih regija uz definiranje kako se oni osnivaju. Međutim, način njegove promjene nije ni malo jednostavan pa bi u budećem periodu trebalo biti posvećen ukazivanju na to koje su njegove manjkavosti, sve s namjerom kako bi takva ideja prošla bez većih otpora u javnom mnijenju. Drugim riječima, što prije treba otvoriti javnu raspravu o validnosti sadašnjih ustavnih odredbi po mnogim pitanjima koja više ne odgovaraju stvarnosti, a ne kao kada je postojeći Ustav izglasan, pošto je prvo pao dogovor između onih stranaka koje su preferirale unitarni koncept.
Ovo pitanje je veoma kompleksno i nekada je na njega lakše odgovoriti kada imamo iskustva vezana za točno određene uvjete ili praksu koja se pokazala uspješnom. Istina je da u Europi postoje različita rješenja, odnosno kako postoji regionalna asimetrija u pojedinim državama (Italija), ali i takvih ishodišta u državama koje pristupaju EU gdje se prakticira simetričnost. Problem u ovom razmatranju je taj što bi sadašnje uvođenje svake administrativne asimetrije legaliziralo izvjesnu neravnopravnost ljudi ne samo unutar jedne regije kao mogućnost, već, prije svega, između samih regija, što pogotovo vrijedi za građane onih regija koji bi bili zamišljeni s manjim kompetencijama. Mi u Republici Hrvatskoj, iako na papiru imamo simetričnu decentralizaciju (županije) ipak dva područja imaju povoljniji status od ostalih. To su: grad Zagreb i Istarska županija. Nadalje imamo i područja od posebne državne skrbi, Slavonija. Kako ne bi došlo do dodatne nejednakosti ljudi na samom startu prema budućem konstitucionalnom određenju, čini se izvjesnim kako je najbolje formirati autonomne regije (Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko-goranska i Slavonija) koje bi potom oformile komunalne općine (do maksimalno 150.). Svaka promjena, tj. anuliranje postojeće stvarnosti radi izričitog stvaranja države regija, bez njihove izričite autonomije, bilo bi znatno, znatno problematičnije od trenutno do ekstrema problematičnog stanja.
Ako je parlamentarizam društveni oblik organiziranja i realizacije vlasti istovremeno i primarni oblik implementiranja decentralizacije, tada se njime omogućava veći stupanj demokratizacije i stvara prostora za izricanje različitih stavova građana shodno svakoj strukturi koja čini cjelinu. Odatle je dvodomni parlament i u RH osnovni odgovor, a Hrvatski sabor bi činili predstavnici Vijeća građana i Veća regija, odnosno Zastupnički dom i Senat. Najviši zakonodavni oblik regija bili bi regionalni Sabori, dok bi se status regija regulirao statutom, bez procjene i odobrenja Hrvatskog sabora. Uostalom, inicijativa DDF o ovom pitanju i društvenom fenomenu već ima relevantne prijedloge.
Comments