Ljudi koji umiru od korona virusa nisu morali umrijeti. Nisu trebali umrijeti. Njihova smrt bila je odluka države. Mjere zaštite stanovništva nisu trebale biti uklonjene. Nisu smjele biti uklonjene. Umjesto zaštite stanovništva, države su se opredijelile za zaštitu „ekonomije“ koje ni ranije nije bilo.
Sjećate li se vremena karantena, kada su nam države poručivale kako je lockdown nužan, jer bi u suprotnom ljekari mogli doći u etički tešku situaciju da u bolnicama odlučuju o tome ko će od zaraženih živjeti a ko umrijeti?
.. a onda su odlučili, u ime predizborne kampanje i izbora kao takvih, pustiti virus da se slobodno razmnožava među stanovništvom. Danas se epidemiolozi, umjesto zaštitom stanovništva, bave privredom – umjesto o mjerama koje će spasiti ljudske živote, oni govore o mjerama koje „neće ugroziti ekonomiju“, iako je posve jasno da ono od čega živi „ekonomija“ znači smrt za stanovništvo. Do jučer, takozvana „struka“ je odlučivala samostalno a ljudski život joj je bio svetinja. Danas „struka“ potpisuje odluke političara, a ovi odluke kapitala, koji, kao što je općepoznato, ima samo jednu svetinju. A to nije ljudski život.
Sjećate li se kako su nam govorili da je nošenje maski apsolutno nedovoljna mjera zaštite, stoga će država poduzeti ozbiljnije, valjane mjere? Danas, kada virus, zbog prethodno lažiranih podataka, bjesni snažnije nego jučer, no ni blizu tako snažno kako će sutra, naredba nošenja maski – i da, pranja ruku – je jedina mjera koju država poduzima.
Izbor „smrt ili glad“ je lažan. Postojalo je vrlo jednostavno rješenje kako namaći pare koje nedostaju.
Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i izvanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.
Trebalo nam je to, a ne turistička sezona koja će broju zaraženih i umrlih dodati dvije ili tri nule. U trenutku dok broj zaraženih raste, Republika Hrvatska, ne bi li u njih došlo što više zaraženih „gostiju“: da bi oni koji su privatizirali javne plaže zarađivali dok ljude sa njihovih plažnih ležaljki na nosilima transportiraju u bolničke krevete sa respiratorima.
DDF je bio u pravu: umjesto termina koji upućuje na pogrešno, dakle „nacionalizacija“, treba koristiti precizniji - „državizacija“.
Nema ničeg nepravednog u državizaciji i eksproprijaciji bogatstava stečenih ratom, krvlju, krađom i jadom. Jednu katastrofu (rat i poraće) iskoristili su da nakradu svoje bogatstvo. Da im je, u vremenu druge katastrofe (koronavirusa), to bogatstvo oduzeto (ne brinite, nije i neće biti), to bi bila nepravda?
Naprotiv, u tranzicionim društvima državizacija i eksproprijacija su mehanizmi da se ponovo uspostaviti makar i privid društvene pravde. Oni koji drže kako je u pitanju pljačka koju sprovodi država zaboravljaju da je to, onda, pljačka pljačkaša, odnosno eksproprijacija eksproprijatora.
Ali ne...
Državama je od broja žrtava bilo važnije da održe monopole uspostavljene pljačkom. Da vas podsjetim...
Osnovni način za stjecanje bogatstva je da ono što je bilo javno dobro, dakle nije bilo tvoje, učiniš svojim vlasništvom ili predmetom rente: plaže, zemlju, vodu, vjetar, internet, energiju, sutradan zrak... U tome ti pomaže država sa svojim zakonima. Kada je proces zauzimanja i knjiženja na svoje ime onoga što nije bilo tvoje dovršen, država i zakoni ti osiguravaju pravnu sigurnost i takozvanu svetost „privatnog vlasništva“ – to se na Balkanu zove pravna država. Zanimljivo, niko ne govori o svetosti „javnog dobra“. Ono što je javno nikada nije dovoljno dobro da ne bi moglo biti privatizirano i tako učinjeno još boljim. U balkanskom kapitalizmu, privatizacija je put do svetosti.
William Pitt u britanskom parlamentu 1763. priča sljedeću bajku, ranokapitalističku verziju Vuka i sedam kozlića, ne bi li njom ilustrirao zašto i siromašni imaju interes da imovina onih koji su ih orobili bude nedodirljiva:
„I najsiromašniji čovjek u svojoj straćari opire se svoj sili Krune. Straćara je možda dotrajala – krov joj se trese – kroz nju puše vjetar – u nju ulaze oluje – ali kralj Engleske ući ne može – ni sva njegova sila ne usuđuje se preći prag te ruševne zgrade“.
Ma ‘ajde.
Comments