Piše: Livia Marinni
U cijelosti donosimo uvodni govor voditelja Dalmatinskog kluba, Zuánea Orlandinija na trubini „Hoće li izmijenjeni statute ubiti Dalmaciju” koji se u nedjelju održao u Zadru.
Zagrebački, ali i neki naši dalmatinski mediji, koji više nisu mediji već čista kanalizacija, u analizi Nacrta novih statuta četiriju dalmatinskih županija, većinom se bave najočiglednijim ukidanjima prava jedinica lokalne samouprave II° u Dalmaciji, kakvo je ukidanje Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra kao glavnih centara i sjedišta županija; preimenovanje skupština županija u izvršna vijeća; brisanje Bukovice, Zagore, Ravnih Kotara, Konavala i drugih subregija kao sastavnih dijelova županija; ukidanje znanstvenih i umjetničkih institucija koje nose nazive po Dalmaciji i dalmatskom, ili se bave zlokobnim najavama kvadratića na mirnim dalmatinskim zastavama… Za to vrijeme, pravni stručnjaci prvenstveno se bave analizom zakonitosti i pravne utemeljenosti pojedinih članaka spornih statuta. Nama laicima, ostaje pokušati shvatiti razloge, bit i posljedice ovog procesa naknadnog upodobljavanja legalno i legitimno donijetih Statuta četiriju dalmatinskih županija.
Svaki ozbiljniji uvid u Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, pokazuje kako razlozi kojima se rukovodi ovaj akt nisu pravne, već političke prirode. Osnovni razlog je, svakako – ukidanje mogućnosti reintegracije i jačanja zahtjeva za autonomijom Dalmacije, odnosno uspostavljanje jednoobrazne najrigidnije moguće unitarne države, bez specifičnosti u bilo kojem njezinom dijelu, kako bi se njome lakše moglo upravljati iz jednog centra. Bit ovog procesa je u stavu kako je državu potrebno tako strukturirati i urediti kako bi se njome što efikasnije upravljalo iz jednog centra, od strane jedne partije, odnosno – jednog čovjeka.
Povijest nas uči kako su takvi procesi praćeni uklanjanjem opozicije i kako su uvijek znak početka uspostavljanja nekog oblika diktature. U modernim vremenima, od tridesetih godina dvadesetog stoljeća na ovamo, dodan je još jedan preduvjet bez kojeg nema prave diktature, ili je bar nema na duži rok. Ta nova karika modernih diktatura je ovladavanje medijima, što podrazumijeva upravljanje medijima koji pristanu na poslušnost i eliminiranje medija koji ne prihvate poslušnost. Po pravilu, uvijek se zadrži par dirigiranih medija koji fingiraju neposlušnost, kako bi se stvorio ventil za nezadovoljne, posebno za one iz obrazovanijih slojeva – da imaju gdje objavljivati svoja priopćenja, analize i proteste.
Obzirom na činjenicu kako je takvo upodobljavanje medija u Republici Hrvatskoj već odavno obavljeno, većinu medija ni ne zanima koja je bit, odnosno koje su posljedice ovakvog upodobljavanja statuta četiriju dalmatinskih županija. Njih ne zanima kakva će biti posljedice po Dalmaciji, ali i po Republiku Hrvatsku u cjelini. A ono što ne zanima medije, po prirodi stvari – ne zanima ni javnost.
Ako su nam, za razliku od medija koji se prave nemuštim, jasni razlozi i bit Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, s posljedicama nije tako. Posljedice je, naime, još uvijek teško sagledati, jer pored očitih i kratkoročnih, svakako postoje i one manje očite, koje će se ispoljavati postupno i sveobuhvatno. Većina građana vidi samo ove kratkoročne i izravne posljedice. Zato će se i razumijevanje javnosti oko toga što zapravo znači, ili što će značiti, ovakvo kvazilegalističko ubijanje Dalmacije, događati postupno, kao što je to bivalo s Kosovom prije odcjepljenja 2006.
Više od dva desetljeća Srbijom se orilo „Kosovo je Srbija“ i „Kosovo je srce Srbije“, kako bi danas i najtvrdokorniji nacionalisti polako počeli shvaćati kako je Kosovo – Kosovo, a Srbija – Srbija. O srcu više nitko ni ne razmišlja. Zato mislim kako nije pretjerano, već racionalno – pretpostaviti kako će i ovaj pogubni atak na Dalmaciju imati snažne i dalekosežne posljedice. I po Dalmaciju i po Republiku Hrvatsku.
Čini se kako je značajnom dijelu pravnika i ogromnoj većini politologa, bez obzira na stranku kojoj pripadaju, na medije u kojima gostuju i na stav koji imaju, cijeli ovaj proces upodobljavanja statuta četiriju dalmatinskih županija s ilegitimnom i politički motiviranom odlukom Ustavnog suda RH razumljiv, razuman i neminovan. Laicima i građanima općenito – nije. Iz prostog razloga što pravne norme nisu rezultat prirodnih zakona koje moramo bespogovorno poštivati, ako hoćemo preživjeti.
Pravne norme su izraz htjenja društva za njihovom normalizacijom. Donose ih ljudi kako bi lakše i bolje živjeli zajedno, kako bi njihova zajednica bila bolje i efikasnije organizirana, kako bi ljudi u njoj bili zadovoljniji. Shodno tome, ljudsko društvo vremenom mijenja one pravne norme koje mu ne odgovaraju i uvodi nove. Teorijski, mijenjaju se one norme koje su štetne bilo za cijelu zajednicu, bilo za njezin dio, posebno ako se radi o normama koje ni na koji način nisu korisne ni za zajednicu, ni za njezin dio.
U tom kontekstu je zanimljivo na koji će način Republici Hrvatskoj kao zajednici 3,8 milijuna ljudi koristiti to što Šibenik više neće biti središte Šibensko-kninske županije, ili što će se županijska vlada zvati izvršno vijeće, ili to što će Bukovica, Primorje, Otoci, Konavle, Zagora, Ravni Kotari… zasad opstati samo kao nekoliko ravnopravnih elementa u pojedinim županijama, dok će iz statuta biti dosljedno i doslovno izbrisani?
Hoće li se u Republici Hrvatskoj zbog toga živjeti bolje, hoće li biti više radnih mjesta, hoće li građani Republike Hrvatske imati veće plaće i mirovine, hoće li životni standard biti bolji, hoće li im život biti ljepši? Neće, naravno. Zvuči kontraproduktivno i pomalo bezobrazno, ali mi dopustite pitati i ovo:
„Hoće li bilo koja od ovih nekoliko nabrojanih stvari smanjiti želju za dalmatinskom autonomijom?“
Budimo realni – NEĆE! Pa zašto se onda to mijenja? Ima samo jedno logično objašnjenje: kako bi se Dalmacija u potpunosti ponizila i kako bi se zatrlo sve dalmatsko! Čak i u člancima Nacrta statuta u kojima se ništa bitno ne mijenja, izraz Dalmacija i pridjev dalmatinski, zamjenjuju se s pojmovima županija i županijski. Može li biti očitijeg dokaza kako nije cilj samo ukidanje statuta županija, već potpuno brisanje Dalmacije i svega što je dalmatsko i ako hoćete dalmatinsko?
Odlukom Ustavnog suda, dalmatinskim županijama oduzimaju se sve ozbiljnije nadležnosti i to je dosta sistematično provedeno u cijelom Nacrtu. Dobar primjer je ukidanje prava na donošenje strategije razvoja dalmatinskih županija. Po važećim statutima, županijska skupština svake od županije je, između ostalog, bila nadležna za donošenje strategije razvoja poljoprivrede, šumarstva, vodoprivrede, privrede i drugih oblasti iz nadležnosti županija. U Nacrtu novih statuta stoji kako će Skupština ubuduće donositi, citiram „programske i planske dokumente, u skladu sa Zakonom i planskim dokumentima Republike Hrvatske“. Time se jasno stavlja do znanja kako se Dalmacija, uz mnoštvo malih začkoljica u gotovo svakom članku izmijenjenih statuta, potpuno planski upodobljuje središnjoj hrvatskoj vlasti u Zagrebu (ili možda u Osijeku i Mostaru!?). Sve u svemu, svaka različitost se dosljedno eliminira i to postaje nova pozicija Dalmacije u odnosu na 3200 godina njezine povijesti, koja će ubuduće imati praktično isti nivo kompetencija kao i bilo koja općina.
Imajući u vidu sve navedeno i mnogo toga što nije navedeno, pred nama je nekoliko novih pitanja, mada se čini kako se većina dalmatinskih političara ovih dana suočava samo s jednim pitanjem: čime začiniti ljigave krastave žabe od novih statuta, kako bi ih lakše progutali? Mi koji nismo političari, ali se, svako na svoj način, borimo za Dalmaciju, ne vidimo niti jedan jedini razlog kako bi se gutanje tih gnusoba bilo čime moglo olakšati. Naprotiv! Čini nam se kako je sasvim u redu kada bi im taj zalogaj, makar – zastao u grlu.
Moguća su, međutim i bar tri, malo ozbiljnija pitanja:
1. „Vjeruje li još tko danas kako će pod Plenkovićem biti moguće donijeti izmjene i dopune Ustava RH u kojem će Dalmaciji biti omogućena reintegracija i biti dan viši stupanj autonomije nego što je imala prema Ustavu iz 1974. godine?“
2. „Je li neophodno izvršiti usklađivanje Statuta četiriju dalmatinskih županija s političkom odlukom Ustavnog suda?“, odnosno – ima li načina kojim bi se mogla osporiti sama odluka Ustavnog suda – pred domaćim, ili međunarodnim institucijama? Načina, unatoč tvrdnjama mnogih „službenih pravnih stručnjaka“ – ima! Pitanje je samo – zašto to nitko nije iskoristio? Dalmatinski klub i DDF su poduzeli neke korake u tom pravcu, za koje se nadamo kako će uroditi plodom, ali se čini kako nitko drugi nije ništa poduzeo. Zašto?
3. „Ako je jasno kako je Odluka Ustavnog suda, zajedno sa svojim kvazipravničkim zakonskim i kvazi Ustavnim utemeljenjem, u stvari politički, a ne pravni akt, je li neophodno na taj politički akt odgovoriti izradom statuta koji doslovno, čak i malo više od toga, poštuju baš sve što u političkoj Odluci stoji?“. Drugim riječima – zašto bi skupštine četiriju dalmatinskih županije stavljale sama sebe u nepovoljan položaj i svima nama zatakli omču oko vrata?
Kako bi preci dalmatinskih Bosanaca i Hercegovaca, za vrijeme ovog fašističkog diktatora rekli: dalmatinska autonomija je viđena za ukidanje. Ali zašto bismo je ukidali? Zašto bismo sami sebe lagali:
a) kako je Dalmacija nastala na tlu Republike Hrvatske – što je povijesna neistina,
b) kako nikad prije Ustava iz 1974. godine nije ni postojala
c) kako je Dalmacija proizvod Srbije kako bi destabilizirala Republiku Hrvatsku
d) kako svi mi u stvari nismo građani i građanke Dalmacije, već samo građani i građanke Republike Hrvatske iz Dalmacije?
Znate, odgovornost je uvijek na većinskoj nacionalnoj zajednici. Zato se svi, a prije svega dalmatinski Hrvati, moraju upitati: odakle nama pravo mirno predati i položimo Plenkoviću pod noge ono za što su se naši preci zalagali ne desetljećima, već doslovno – stoljećima? Ako dopustimo to, kako ćemo, ako ne pognute glave, ići ulicama nekada glavnog grada Dalmacije – Zadra, srameći se ne samo pred djecom i unucima, već i pred samima sobom?
Na kraju, ostaje još jedno pitanje, koje se nameće svima nama: Što ćemo s onima koji dignu ruku za usvajanje takvog, sramotnog, statuta Županije Dubrovačke, Županije Splitsko-dalmatinske, Županije Šibensko-kninske i Županije Zadarske?
Comments