piše: Mikula Zancchi
Oni koji optužuju regionalce kako koriste politiku identiteta da bi podrivali nacionalna načela pozivam na sudjelovanje u sljedećem misaonom eksperimentu. Pretpostavimo kako postoji pravilo da na stadion smiju ući samo oni koji su visoki 1,85. Ostali ne.
Osoblje na ulazu na brzinu izmjeri svakog posetitelja i ako je netko niži ili viši od 1,85 odbija im pristup. Pritom dolazi do nepravilnosti, ali procedura je takva. Možda i ne postoji neko službeno pravilo. Možda je u pitanju samo običaj, čije porijeklo nitko ne zna, kako već biva u nekim "tradicijama".
Osobe koje bivaju odbijene najprije ne razumiju što im se događa. Prvo misle kako je u pitanju greška. Pa oni vole nogomet. Uredno su kupili karte, sportski se obukli, napravili transparente, donijeli zastave, sakrili bengalke i ostalu pirotehniku, naučili su sve navijačke pjesme napamet, posebno se radovali derbiju, možda su kod kuće i poslije u obližnjem kafiću popili par piva više, ali ništa ne vrijedi. Ne shvaćaju u čemu su pogriješili. Gledaju ulaznicu, datum, sebe – sve je u redu.
Tada primećuju kako nisu samo oni odbijeni, već da je i druge snašlo isto. Prvo ne shvaćaju šta im je zajedničko. Jesu li su visoki 1,65, 1,80 ili 1,90 metara – na to nitko od njih do tada nije obraćao pažnju. Na kraju krajeva, to nije nikakvo uvjerenje koje dijele s drugima, to je karakteristika koja za njih same nije naročito bitna. oni su takvi i gotovo. Međutim, otkrivaju da očito postoji kriterij, metoda izbacivanja sa stadiona, premda proizvoljan, ipak podliježe izvjesnom sustavu. On je proizvoljan, jer za uživanje u dobroj utakmici ne može biti presudno je li netko niži ili viši od 1,85; on je i sistematičan, jer postoji norma koja se primjenjuje.
Koliko god pojedinačno bili različiti, koliko god im nebitna izgledala njihova tjelesna visina, ovi ljudi sada dijele nešto zajedničko. Mogu tvrditi da ih kao pojedince oblikuju druge osobine ili odnosi, da sasvim druge sklonosti ili navike čine njihove osobnosti, ali moraju priznati da ih s drugima povezuje isto strukturalno iskustvo: izbačeni su sa stadiona jer ne odgovaraju sustavu. Htjeli to oni ili ne, visina je relevantna, jer joj je izvana dodijeljen značaj, jer od nje ovisi tko smije na stadion, a tko ne.
U početku se žale pojedinačno. možda su čak malo i agresivni - traže da im se vrati novac koji su potrošili na kupnju karte. S vremenom, pošto njihovi prigovori bivaju odbijeni, udružuju se i zajednički protestiraju. Pošto su izbačeni zbog svoje visine, ne mogu zaobići tjelesnu visinu kao temu, kako njihovu vlastitu tako i visinu drugih. To je paradoks koji ne mogu izbjeći ukoliko žele nešto promijeniti u vezi s nepravednim postupanjem: ono što se njima samima čini nevažnim moraju shvatiti kao bitno; moraju sebe prihvatiti kao pripadnike grupe koja inače ne bi postojala kada bi svi ljubitelji nogometa imali isti tretman.
Sjećaju se čak i nekih čudnih anegdota iz trač novina s kojima se poistovjećuju. '90. godina XX. stoljeća pričalo se da su svi glavni muški likovi koji su glumili u poznatoj američkoj yuppie sapunici Melrose Place morali imati penis najmanje 8 incha (~20 cm). Kroz tu anegdotu, sjetili su se da se ovdje radi o čistoj diskriminaciji. Jer, zašto je bitno kolika je ona stvar kod nekoga, ako je dobar glumac?
Ovaj primjer može se činiti apstraktnim, ali jako dobro ilustrira mehanizme isključivanja i diskriminacije kakav je danas u RH prisutan na svakome korku. On oslikava ono što se u diskursu politike identiteta često zanemaruje: onaj tko se buni protiv nejednakog tretmana ili diskriminacije često je prinuđen argumentirati u onim kategorijama koje su nastale baš samim isključivanjem i diskriminacijom. Pripadnici manjina ne žele uvijek biti tolerirani ili priznati kao takvi, jer ne dijele uvijek uverenja ili praksu, ali traže da se prizna njih, njihov identitet i sve ono što dolazi s njima i njihovim identitetom.
Ponekad je pripadnicima neke manjine zajedničko prije svega svemoćni pogled "većine" na njih. Za one koji su marginalizirani kao nebijelci (crnci, azijati, latinosi...), nehrvati (Srbi, Dalmatini, Romi, Židovi...), i kao nestreight (pripadnici LGBTIQ+ zajednice) za one koje rasističke, nacionalističke i homofobne perspektive i prakse uporno etiketiraju kao ne-pripadnike, za njih projektirana percepcija kategorije drugih rasa, nacionalnosti ili regionalne pripadnike istog naroda postaje nešto o čemu se mora razgovarati. Za one koje smatraju ne-istinski-hrvatskim, ne-zaista-odavde, za njih to „ovdje“ ili „odnekle drugde“ postaje kategorija kojom se moraju baviti.
Politika identiteta, koja se pripadnicima manjina uvijek iznova prebacuje, je svaka ona politika diskriminacije koja je od njih i načinila socijalnu manjinu. Često nam se sugerira kako pripadnici manjina ustrajavaju na fiksnim, suštinskim identitetima, da operiraju pojmovima kolektiviteta, da se sami izdvajaju ili, još gore, da oni isključuju one „normalne“, visoke 1,85 metra. U jedan od manje-više bezobzirnih nesporazuma o politici identiteta spada i pogrešna pretpostavka da pripadnici manjina odbacuju liberalne društvene modele ili nacionalistička načela, jer kulturološki relativiziraju vrijednosti. Češće je suprotno: kako bi se kritizirala diskriminacija, nisu potrebni prenapuhani koncepti suštinskog identiteta, već upravo orijentacija na univerzalna načela slobode, jednakosti i pravde. Pa ipak: kako bi se dokazala konkretna diskriminacija, potrebno je točno i precizno opisati način na koji se s nekim tako postupa – i tada stupaju na scenu razmatranja kao što su "drugi" nacionalni identiteti, seksualni identiteti, boja kože, jezik, vjeroispovijest...
U tom smislu, banalno je žestiti se na nečiju boju kože, jezik ili nacionalni idenitet kao kategorije kada vaša boja kože nije bitna u svakodnevnom životu; lagodno je rugati se pripadnicima drugih nacionalosti kao kategoriji i prebacivati im da od toga prave ideologiju, kad vaš vlastiti nacionalni identitet nitko nikada nije dovodio u sumnju ili ga se ne diskriminira; lako je smatrati seksualnost za nešto intimno i privatno kada je vaša vlastita seksualnost priznata kao nešto normalno i osobno.
Onima kojima su bitni pravo na slobodan razvoj osobnosti i načela slobode, jednakosti i pravde ne smije biti bitno jesu li su oni pušteni na stdion i je li njihova visina iznad ili ispod zadane norme – već samo to je li svima dopušteno ući ili ne.
Comentários