Noć vještica ili Halloween (Hallowe'en) je noć uoči Svih svetih, 31. listopada, a zapravo je skraćenica od All Hallows' Eve ili Hallow Eve (u doslovnom prijevodu: Večer svih svetih), običaj koji se do 1939. slavio i u Dalmaciji.
Noć vještica dasas se slavi prije svega u Velikoj Britaniji, Irskoj, SAD-u, Kanadi, Puerto Ricou, Australiji i Novom Zelandu, a slavio se i u katoličkoj i protestantskoj Europi, odnosno onim dijelovima Europe koje su nekada držali Kelti.
O noći vještica pričali smo s etnologom Joškom Kapitanovićem iz malog sela Vrba pokraj Muća.
"Sve do početka II. sv. rata. Noć vještica slavila se i u Dalmaciji sve do njegove zabrane 1939. godine. Zanimljivo 1939. Dalmacija po prvi put u povijesti gubi svoju autonomiju i zabranjen je dalmatski jezik. Nadam se da uočavate uzorak", žali se gospodin Kapitanović.
Svetkovina je nastala na temelju kristijaniziranih keltskih paganskih obreda u slavu žetve, a danas se slavi, većinom u anglosaksonskim zemljama, kao zabavni festival koji uključuje maskiranje u mitološke likove poput vještica, vampira, duhova, zombija, goblina, a na taj dan ukrašavaju se kuće i okućnice tikvama, paukovim mrežama i zastrašujućim kosturima. Danas je u modi i gledanje horror filmova, sve u svrhu zastrašivanja, jer se u davnim vremenima strašenjem tjerala smrt uoći Dana svih svetih.
Hrvatski naziv za Halloween je Noć vještica, a dalmatski La nuát d'i muarti (noć mrtvih), a nastao je zbog toga što su se, prema vjerovanju, na paganski sabat Samhain, u noći između 31. listopada i 1. studenoga, okupljale vještice na crni sabat. Engleski izvornik Halloween označava večer prije Dana svih svetih (All Hallows' Eve).
"Kada kažem paganski, ne mislim na poganski", objašnjava nam vremešni etnolog, "paganstvo i poganstvo NIJE ISTO. Riječ 'pagan' dolazi od latinske riječi 'paganus' što znači seljak, te se paganstvo odnosi na stare zemljoradničke običaje. Riječ 'pogan' dolazi od grčkog 'poganis' što znači nemilosrdno zao, a poganstvo je croatizirana inačica u značenju zloban."
"Stari Kelti su", objanjava dalje etnolog Kapitanović, "sredinom jeseni slavili kao početak nove godine, a proslava je bila posvećena bogu Sunca - Lughu, ali i gospodaru smrti (Donnu). Vjerovali su da za punog mjeseca, a najčešće noć prije dana mrtvih, mrtvi napuštaju svoje grobove, te nakratko opet dolaze na Zemlju i posjećuju svoje domove, zbog toga su se živi, prestrašeni mogućnošću sustreta s mrtvima, prekrivali zastrašujućim maskama i stvarali veliku buku. Dolaskom Rimljana, odnosnom rimskom okupacijom Anglije, Noć vještica/noć mrtvih dobiva stalni datum (31.10/1.11), a te noći prema starom rimskom vjerovanju, crni bog lova Samain preuzima vlast nad svijetom, ubija srndaća (boga Sunca - Apolonom), a božicu vegetacije i lova (Dianu) odvodi u podzemlje, gdje ona do proljeća bdije nad mirujućim sjemenkama, usnulim životinjama i dušama mrtvih. U toj noći su se simbolično gasile sve vatre u ognjištima, jer, vjerovalo se, da mrtvi posljednji put dolaze na ovaj svijet, pa su jedni na pragovima svojih kuća ostavljali hranu, a drugi su postavljali izdubljene repe, cikle ili krumpir s upaljenom svijećom, kako bi griješne duše uplašili, a dobre pronašle put kući."
Kratkom zajedničkom vladavinom Kelta i Ilira Dalmacijom (od III. do I. st. prije Krista), taj je narod ostavio snažan utjecaj na ovaj prostor u običajima i tradiciji koju osjećamo do danas. No, nije cijelokupna tradicija Noći vještica vezana za kelte. Tikva (buča) je tek u XVI. stoljeću postala popularna za dubljenje najprije na jugu Europe (Malta, Sicilija, Dalmacija, Katalonija i Occitanija), a zatim i u ostatku Europe, pa u Americi, a zatim i u ostatku svijeta.
Dalmatski običaj dubljenja tikvi (buči) zasniva se na legendi o kovaču Zuáneu (Ivanu), poznatom po njegovoj domišljatosti ali i škrtosti.
"Jedna od priča govori kako je Zuáne prevario vraga tako što je vragu ponudio dušu u zamjenu za piće i nakon što se vrag pretvorio u novčić kako bi platio piće, Zuáne ga je brzo stavio u džep u kojem je bio križ, zbog kojeg se vrag više nije mogao vratiti u svoj oblik. Tek nakon što je Zuáneu obećao da neće tražiti njegovu dušu još deset godina, Zuáne ga je izvadio iz džepa. Nakon deset godina Zuáne je opet prevario vraga tako što ga je zamolio da mu vrag ubere sa stabla jabuku na kojoj je već bio nacrtan križ, tako da ga vrag ponovno nije uspio dohvatiti. Kada je Zuáne umro, nije bio primljen zbog svog griješnog života u Raj, a na vratima Pakla dočekao ga je sam vrag i poslao natrag u mrak, a da ga se riješi dao mu je žeravicu ugljena. Zuáne je u džepu imao malu buču, koju je izdubio, stavio u nju žeravicu i otada Zuáne, koji nikada nije pronašao put kući luta mrakom noseći izdubljenu buču u ruci. Tako je Zuáne Lantern (Ivan Fenjer) postao simbol duše koja je prokleta i koja luta između svjetova", priča nam etnolog Joško Kapitanović.
Pritiskom rimokatoličke crkve i ustaškog pokreta u vremenu od 1939.-1944. u Dalmaciji se prestaju slaviti mnogi njeni običaji. Ne samo Noć vještica, već i Valentinovo i mnogi drugi običaji koji imaju dugu tradiciju u našoj regiji. Dolaskom komunističke partije na vlast 1945. takvi običaji nisu bili dio agende, već su uspostavili sasvim drugačiji sustav vrijednosti, koji je doduše doveo do prosperiteta, kako ekonomskog tako i socijalnog, ali je kao i prethodni režim zatirao posebnost Dalmacije kao zasebne etnološke, povijesne i indetitetske cjeline. Dolaskom 1990. i provedbom klerofašističke agende, nastavlja se zatiranje svega dalmatskog u svrhu jačanja rimokatoličke crkve s ciljem uniformiranja svih stanovnika Republike Hrvatske u jedan 'meltig pot'.
"Upravo u ovome zadnjem razdoblju, od 1990. do danas, pod pritiskom rimokatoličke crkve i političkih stranaka koji ne žele vidjeti Dalmaciju sretnu i prosperitetnu, stvorila se fama kako Noć vještica, Valentinovo i slični običaji nisu dio dalmatinske, odnosno hrvatske tradicije što je nonsens par exellence protiv kojeg se treba boriti", zaključuje za kraj gospodin Kapitanović.