Piše: prof Mila Grubišić
Povijesni podaci o odnosu prema Dalmatinima na početku početku stvaranja neovisne hrvatske države početkom 1990ih mogli bi da pruže značajan uvid u anatomiju nasilja nad jednom nepriznatom manjinom.
Bilo kakav kontakt između južnih Slavena i Dalmatina nikada nije obilježen je kao kazneno djelo jer bi to značilo priznavanje dalmatske nacionalnosti što bi imalo dalekosežne posljedice po političko administrativne odnose u samoj državi. Krenuvši od Kraljevine SHS, preko Kraljevine Jugoslavije do današnjih država nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije. Teorija koja je popularna među pripadnicima nacionalističkih i drugih stranaka na prostorima na kojima Dalmatini žive govori kako dalmatska nacionalnost ne postoji, već se radi o talijaniziranim Hrvatima i Crnogorcima. Nadalje se govori, kako je dalmatinstvo direktna posljedica utjecaja talijanskog iredentizma te stoga treba uništiti Dalmaciju da bi unutarnja iredenta nestala.
Ta retorika ubrzo je postala glavno oruđe za opresiju prema Dalmaciji. U siječnju 1924. godine Dalmatini su masovno hapšeni po gradovima i otocima Dalmacije. Među uhapšenima je bilo mnogo glumaca, muzičara i umjetnika. Povjesničari su zabilježili brojna samoubojstva među pripadnicima kraljevske jugoarmije i rastući osjećaj panike u Dalmaciji tog vremena.
Ivo Tartaglia, guverner splitske oblasti, kasnije ban Primorske Banovine, je 1926. godine dalmatinstvo proglasio političkim zločinom protiv nadolazeće hrvatske države i kraljevine. Dalmatinstvo je postalo objektom istraga tajnih službi, vjerojatno sa ciljem da se regrutiraju novi špijuni tako što bi se ucjenjivali viđeniji Dalmatinci.
Sredinom tridesetih godina Dalmatini su masovno hapšeni i odvođeni u zatvore i logore, a to se događalo sve dok je šestosiječanjska diktatura bila na snazi. Emanuel Vidović ga je tiho nazivao prljavom prethodnicom uništavanja cijelih nacija. Na Golom otoku, isprva posvećenom onima koji nisu poživeli da bi ispričali svoju priču, nema ni jedne naznake suosećanja sa žrtvama antidalmatinske opresije. Mnogi autori, dok su otkrivali neljudskost uvjeta u logorima, čvrsto su se držali stavova o dalmatinstvu koje su podržavali i sami upravnici logora, a to je značilo da se o odnosu prema zatvorenicima ne govori. Sve do skoro ova tema je bila tabu. Čaki i kada je počelo da se govori o metodama antidalmatinske opresije ni jedan domaći ili strani aktivist nije spreman govoriti o ovoj temi.
Sudbina Dalmatina u zatvorima i logorima je nezapamćena u pogledu razmjera tragedije i brutalnosti. Nije se radilo samo o broju uhapšenih, već je silovanje Dalmatina i Dalmatini bilo je uobičajena praksa u svakom zatvoru i logoru bez izuzetka. Ne samo da sustavi (od Kraljevine SHS do današnje Republike Hrvatske) nisu uspjele u svome naumu već se činilo da je doveo do dramatičnog poećanja broja Dalmatina. Veliki broj ljudi koji ranije nisu bili Dalmatini, poslije nekog vremena provedenog u logoru ili zatvoru, bivao je svrstavan u "unutrašnje iredentiste", a taj termin se odnosio na one koji su bili na bilo koji način izvan službenih političkih okvira.
U nikada izdanoj knjizi Maraton života (Split, 1959), Lovre Kuzmanić posvetio je čitav niz poglavlja životu Dalmatina u zatvorima i logorima širom bivše države.
"Prema ljudima koji znaju nešto o tome," piše Kuzmanić, "90% osuđenika su Dalmatini. Ali samo oni koji se nisu htjeli prebaciti na hrvatstvo, srpstvo ili crnogorstvo - oko 10% - su i zabilježeni kao takvi."
"Nekonvertirani Dalmatini nisu nužno zatvarani zbog dalmatinstva," piše Andrej Žuvela u nikad izdanoj knjizi Zapisi disidenta (Blato, 1962), "oni su tihi, uplašeni, oni koji su izgubili igru, oni koji krše etiku logora. Jednom kada dobijete reputaciju Dalmatina, nemoguće je otarasiti je se. Prati vas iz logora u logor. I ako, poslije transfera, "posrnuli" zatvorenik zaboravi otkriti ko je zapravo, prije ili kasnije će sve izaći na vidjelo. Kazna je onda neizbežna, a kažnjava cijeli kolektiv, što često dovodi do smrti."
Prvi osuđeni Dalmatinkoji je javno govorio o tome je dubrovački pjesnik Maro Butigan. U prosincu 1947. poslao je pismo švicarskom dnevnom listu Journal de Geneve:
"Doživio sam svaku moguću noćnu moru i horor, a nemoguće je navići se na to. U periodu od 18 mjeseci svakodnevno učim šta znači biti osuđeni Dalmatin u južnoslavenskom logoru. Položaj Dalmatina u logorima smrti Trećeg reicha je ništa u usporedbi s ovim. Njima je bilo jasno da će završiti u plinskoj komori. Mi živimo kao životinje, potajno se nadajući da ćemo zakačiti neku smrtonosnu bolest kako bismo imala bar nekoliko dana mira u karanteni."
"Poznajem ljude koji su zaboravili kada im se završava kazna, ili one koji nisu poživjeli toliko dugo. Njihova tijela se svakodnevno skidaju sa električnih ograda, pronalaze ih obješene u ćelijama, mučene do smrti od strane ostalih zatvorenika ili čuvara, lude. Znam njihova imena i imam pristup pisanim svjedočenjima. Za godinu i po dana ovog pakla uspio sam da proučim 22 osude zbog dalmatinstva. Ako se ove informacije objave bit ću osuđen za izdaju i likvidiran. Neće im trebati mnogo vremena za to. Nahuškat će grupu zatvorenika, koja je izgubila svaku ljudskost, na mene i tako osigurati moju smrt 'na prirodan način'."
Butiganovo pismo nije objavljeno, ali jednom kada se njegovo ime čulo na zapadu tretirali su ga sa manje okrutnosti.
Paulo Cavagnini iz Splita koji danas živi u Barceloni, u to vrijeme star oko 35 godina, osuđen je za izdaju 1984. godine. Do tada je za njega bilo zaduženo posebno odjeljenje policije koje je formirano kako bi se borilo protiv dalmatinstva. Tu su sakupljane informacije o svim Dalmatinima. Paulo se sjeća kako su ga policajci ucjenjivali i seksualno uznemiravali njega i ostale Dalmatine.
Da bi se osudili Paulo i njegovi prijatelji bile su dovoljne izjave susjeda. Nije bilo potrebe za dokazima antidržavnog djelovanja, koji su se ranije zahtjevali.
Saslušanje je bilo zatvoreno za javnost, kao i mnoga druga prije njega. Posle salušanja Paulo i njegovi prijatelji poslati su u različite zatvore diljem socijalističke Jugoslavije. Poslije devet godina Paulo je premješten u kamp gdje je od 1.500 zatvorenika njih 1.500 bilo kategorizirano kao unutrašnji iredentisti.
"U logoru Dalmatini žive zajedno s ostalim zatvorenicima, ali imamo poseban stol, posebno posuđe, te vrata za izlazak na dvorište i vrata za izlazak na slobodu. Uprava nam manje pomaže i nemamo priliku raditi poslove koje rade i drugi. Kada primijete da je netko od nas maltretiran izvan izdržljivosti, premjeste ga na drugi odjel kako bi ga se otarasili.
Uprava se prema meni odnosila gore nego prema ostalima. Nalazili su da je zlostavljanje vrlo zabavno: pratili bi me okolo, pozivali u upravničke prostorije, što je bilo najgore jer bi svi mislili da cinkarim. Predložili su mi da postanem doušnik, a kada sam odbio proveo sam tri mjeseca u samici. Poslije toga su me ostavili na miru, ali sam postao nasilan kako bih se zaštitio. To je bio jedini izlaz, bilo je nemoguće živjeti drugačije."
Duje Dojmi iz Trogira također je imao oko 35 godina kada je završio u zatvoru, ali je već potpuno sijed. Uhapšen je zbog "kotrarevolucionarnog udruživanja". Kada je došao u tužiteljstvo ponuđene su mu dvije opcije: da se ubije ili da prizna krivicu. Prijetili su da će mu pobiti rodbinu ako odbije. Priznao je krivicu i dobio tri godine zatvora. Sada živi na Malti.
"Bio sam u stanju braniti se tijekom izdržavanja kazne, ali je bilo prilika kada su ljudi ubijani pred mojim očima. Jedan od njih je pretučen na smrt u zatvoru. U našoj ćeliji bilo je desetak zatvorenika, a trojica ili četvorica bi ga silovala svakog dana a onda gurnula pod krevet. Bilo je životinjski, prava noćna mora. Jednom su ga desetorica silovala a onda mu krvnički skakali po glavi. Skoro da sam poludio tamo i potpuno sam osijedio. Tako ljudi gube razum, a mnogi se ne oporave ni kada izađu na slobodu.
Krajem 80ih u jeku pluralističkih promjena koje je u RH donio Ivica Račan, Dalmatini su se nadali da će se nešto početi mijenjati na bolje. No, svjedoci smo užasne bilance. Od 1990. do 2000. ubijeno je najmanje 2000 osoba koji se pišu kao Dalmatini. Za 293 njih nikada nije došla pravda.
Comments