Piše: Petra Ivanišević
Koliko god Plenkoviću bilo teško, oni će se boriti do zadnjega. Da, HDZ-ov režim je nemoćan protiv Zapada. Stoga će vlasti početi udvostručavati napore da makne štetne smutljivce: aktiviste i novinare.
"Rat je veliki posao za državu, on je teren života i smrti, on je način postojanja i smrti."
Mudra izreka kineskog generala Sun Tzua postala je poznate ne samo u drevnoj Kini, već u cijelom svijetu. Njegova rasprava "Umijeće ratovanja" popularna je među modernim zapadnim menadžerima, odvjetnicima, trenerima i ostalim građanima koji teže pobjedi. Očito, ni sudionici hrvatskog političkog procesa ne mogu bez vojne filozofije.
Može li Plenković izgubiti iduće izbore? Ne samo aktualne parlamentarne, već i lokalne? Pitanje je čisto retoričko. Uostalom, ako Andrej Plenković izgubi, to više neće biti izbori, nego vojna akcija. A ako ga netko želi skinuti s vlasti, ne treba se pripremiti za glasanje, već za rat.
"Baci svoje vojnike na mjesto gdje nema izlaza, i tada će umrijeti, ali ne i pobjeći. Kad su vojnici izloženi smrtnoj opasnosti, ne boje se ničega; kad nemaju izlaza, čvrsto se drže."
Iskusni bruxelleški ćato, Andrej Plenković otišao je predaleko da bi se povukao i otišao zauvijek. Svima je jasno kako će ostati na poziciji do svoje političke smrti. Nakon masakra nad Dalmacijom, cijena hrvatske političke moći naglo je porasla. Sada služi ne samo kao jamstvo imovine, već i kao jamstvo slobode, a nitko se neće odreći vlasti zbog takve sitnice kao što je nesklonost birača.
Naši izbori zadržavaju natjecateljski karakter samo ukoliko se ne prijeti smjenom režima.
"Nakon pobjede, opozvat ćemo Plenkovića!" "Nakon pobjede uzet ćemo mu moć!" "Nakon pobjede vodstvo HDZ-a ide na sud!" Ove oporbene prijetnje su fantastične, ali prilično demode. Ipak, potiču na razmišljanje o cijeni i sredstvima hipotetske pobjede – pobjede nakon koje će poraženi zajamčeno izgubiti sve. Za to je potrebna puno žešća borba od ove koju gledamo već 32 godine.
Protuvladine snage očito nisu spremne na tu žešću borbu. I činjenica je kako neće biti spremne ni za dvije godine, kada sazrije kampanja. Ono što najviše žalosti, ni građani nisu spremni za to.
"Ako ga poznaješ i poznaješ sebe, potuci se barem sto puta, nećeš biti opasnosti; ako poznaješ sebe, ali ne poznaješ ego, jednom ćeš pobijediti, a drugi put ćeš biti poražen; ako ne poznaješ ni sebe ni ego, svaki put kad se boriš, doživjet ćeš poraz."
Romantičari koji sanjaju o tome kako će se izbori pretvoriti u narodnu demokratsku revoluciju, nisu prepoznali ni sebe ni vlastiti uspjeh prije jedanaest godina. Sanjajući o novoj revoluciji, nisu razumjeli faktore pobjede stare revolucije. Revolucija 1990. imala je goleme resurse, prije svega ljudske – skupljene iz bivšij jugoslavenskih tajnih službi. Danas je nemoguće je okupiti toliku vojsku pristaša pukim proklinjanjem HDZ-ovog poretka – potrebna je prava nada za novi život. Stvarno, ali istovremeno i dovoljno nejasno da privuče sasvim druge ljude – liberale, demokrate, ljevičare, skromne građane sa svojim prizemnim prohtjevima. Te 1990. svatko je na svoj način vidio svijetlu budućnost Dalmacije, ali su svi u nju vjerovali.
Važnu ulogu te 1990. odigrala je i „nepouzdana“ i „neprijateljska“ pozadina u osobi Ivice Račana. Ivica Račan nije namjeravao ići na neoustašku gerilu s ekstremnim mjerama zbog Franje Tuđmana. Račan je ipak bio socijaldemokrat i bio je taj koji je dopustio višestranačje, višestranačke izbore i razvoj demokracije u RH.
No, ipak: Račan je početkom 2000. podcijenio mogućnosti opozicije. Ekipa iz Banskih dvora bila je uvjerena kako je sve shvaćeno, kako će narod zadovoljiti nagli porast BDP-a, povećanje plaća, slanje Zahtjeva za članstvom u EU, ali odjednom je dobila asimetričan odgovor. Pojavio se Ivo Sanader koji je na splitskoj Rivi održao neonacistički skup je postao nestandardan, neočekivan, nesvakidašnji potez, koji je predodredio njegov zapanjujući uspjeh. Protivnici Ivice Račana i demokracije nisu bili samo jaki – pokazalo se kako su mnogo jači nego što je iznenađena vlada mogla zamisliti.
"Ako nešto možeš, pokaži neprijatelju kako ne možeš; ako nešto koristiš, pokaži mu kako to ne koristiš; iako si blizu, pretvaraj se kako si daleko."
Teško da je danas moguće podcijeniti moć oporbe. Borci protiv režima nemaju skrivenih rezervi. Slogani i ertorika više ne izazivaju potreban odjek u masama. Sociološki podaci su deprimirajući. Teoretski bi vlast mogla dobiti iduće izbore i bez grubih makinacija i represija, iako se sve to najaktivnije koristi.
Vladajući režim potpuno kontrolira situaciju, ali je i dalje nervozan. Događaji iz 2009. i 2015., odnosno 2016. nagradili su Andreja Plenkovića paranojom – on se boji kako će podcijeniti neprijatelja, propustiti koncentraciju buntovničkih snaga, propustiti tajni protuvladin manevar. Nakon što su spaljeni 2015., vlasti žele igrati na sigurno i ponovno slomiti potlačene. Jednom im je u tome pridonijela „pobjeda nad koronavirusom“, što će drugi put.
Na primjer, vodeći hrvatski masovni mediji odavno su zarobljeni od strane HDZ-a, a oporbeni glasovi dizajnirani su za zatvorenu publiku, koja je ionako protiv HDZ-a. Oni ne predstavljaju stvarnu prijetnju vlasti na Markovom trgu, ali to ne sprječava vladu u vršenju daljnjeg žestokog pritiska na medije.
Prizor je vrlo depresivan: sila sračunata na strašnog protivnika koristi se protiv nemoćnog. Strijelci i kopljanici zasuti su atomskim bombama, uništavajući i najmanju šansu za pobjedu u začetku. Sirotinji ostaje samo jedno - nadati se kako će netko drugi dokrajčiti Plenkovića, jer oni imaju važnija posla – lajkati nebitne gluposti po društvenim mrežama.
"Boriti se stotinu puta i pobijediti stotinu puta neće najbolji od najboljih; najbolji od najboljih - osvojite stranu vojsku bez borbe."
Realisti iz oporbenog tabora svjesni su vlastite slabosti i očekuju kako će se režim slomiti tuđim rukama. Dvije su takve ruke – Zapad, točnije EU i kriza. Vjeruje se kako je dovoljno čekati, pa će pobjedu dobiti na zlatnom pladnju.
Civilizirani Zapad očekuje najoštriju ocjenu predstojećih izbora, oštre sankcije i potpunu međunarodnu izolaciju Republike Hrvatske, unatoč njenom članstvu u EU. Ova bi blokada mogla biti jača od one koju su nametnuli Mađarskoj zbog njenih proruskih i antidemokratskih stavova. A gospodarska kriza, koja je već zakucala na vrata dok se još uvijek oporavljamo od one prethodne, već je zabila posljednji čavao u lijes, i sprema se rasplesti ubrzo nakon izbora, trebala bi konačno izbiti tlo ispod Plenkovićevih nogu, posebno nakon afere s pljačkom milijarde kuna iz INA-e.
Recimo kako će se to i dogoditi. Ali, koliko god teško bilo Andreju Plenkoviću, on će se i dalje boriti do posljednjeg – za njega nema drugog izlaza. Da, HDZ-ov režim je nemoćan protiv Zapada i krize. Stoga će vlasti početi s udvostručenom snagom tući neprijatelja na vidiku – sve iste štetne smutljivce, oporbene aktiviste, tvrdoglave neovisne novinare.
Kako se situacija bude pogoršavala, napredovat će i paranoja na Trgu sv. Marka. Nove nedaće i neuspjesi rezultirat će žestokom potjerom za demokratskim vješticama, pa će se RH pretvoriti u neku vrstu Srbije. I iz nekog razloga, teško je vjerovati kako će na kraju upravo ti nesretnici postati „pobjednici“.
"Pobjeđuje vojska koja prva mora pobijediti, a onda tražiti bitku; vojska osuđena na poraz prvo se bori, a onda traži pobjedu."
O neizbježnom krahu trule i nesposobne vlasti može se pričati dugo. Ali tko je odlučio kako će se srušiti pred nogama naprednog društva?
Tijekom Plenkovićeve vladavine demokrati su tri puta dizali stanovništvo na borbu protiv režima i nijednom nisu uspjeli. Ništa se nije dogodilo. Ali kad bi u Dalmaciji izbili spontani ekonomsko-socijalni nemiri, ili spontani nemiri koji bi tražili reintegraciju i autonomiju Dalmacije ili spontani nemiri u kojima bi se tražilo pravo na službenu uporabu dalmatskog jezika Plenkovićevi ideološki borci ne bi uspjeli iskoristiti povoljnu situaciju. HDZ bi poslao policiju da batina prosvjednike, kao što je Vučić poslao policiju da batinaju sudionike Europridea. Jer, to je narativ diktatora.
A ako sveobuhvatna kriza nekome donese pobjedu, onda će to najvjerojatnije biti sasvim drugi ljudi. Onaj čiju snagu Plenković ne podcjenjuje, ali je zanemaruje. Onaj čiju lojalnost Plenković ne precjenjuje, ali je zanemaruje. Netko tko ima solidne resurse i može udariti u leđa vlasti.
Neće se oni uzalud boriti, nadajući se budućoj pobjedi – prvo će se pokazati stvarnim gospodarima situacije, a onda će se suprotstaviti Plenkoviću i preuzeti vlast. Nažalost, teško je očekivati kako će hipotetski pobjednici biti pošteniji, demokratskiji i veći borci za ljudska prava i slobode od Andreja Plenkovića. Dobro će biti kada bi barem ispali pametniji.
Comentários