Piše: Toni Mikulandra
Nama Dalmatinima je lako – odavno smo izgradili odbrambene sustave i naučili kako nasilnike prepoznati prije nego što nam se previše približe. Počnite vi učiti na vrijeme.
Zadnjih tridesetak godina sve manje se o govori o problemima Dalmatina i Dalmacije, što na površinu izvlači svakojake reakcije. Većinska Republika Hrvatska je još jednom požurila svojim sugrađanima ograničiti pravo na postojanja, a uz pomoć kampanja poput „Nek se tovar opet boji“. Oni malo mirniji tvrde kako su se Dalmatinci „osilili“ i kako traže „neka posebna prava“, te podsjećaju na sve druge ugrožene grupe koje im inače nisu ni nakraj pameti.
Građani Dalmacije i njihovi sugrađani doživljaju se kao nekakvi vanzemaljci, lutke bez ljudskih osjećaja, a tome bitno doprinosi govor mržnje koji se pozdravlja, bilo da svećenici za njih kažu kako je to „zlo koje se liječi“, bilo da predsjednik Republike zabranjuje pravo na regionalizaciju i decentralizaciju, ili da se iz kleronacističkih krugova poziva na linč i nasilje. Dok iz TV i drugih prijemnika pljušte riječi kojima se stanovnici Dalmacije dehumaniziraju, bilježi se porast nasilja koji je usmjeren prema pripadnicima ove, u Republici Hrvatskoj, nepriznate nacionalnosti. Ostaju prepušteni sami sebi, okruženi onima koji na to reagiraju izjavama poput „pa, sam je to tražio/la“.
Parada ponosa je protest kojim pripadnici raznih skupina izražavaju svoju vidljivost. To je borba za one kojima je ograničena i sloboda kretanja, pravo na javno okupljanje, pravo na život, pravo na rad i zaradu, pravo na obrazovanje i što je najvažnije pravo na ljubav. Protest se od najranijih dana čovječanstva izražava na gradskim trgovima i ulicama, bilo da se radi o protestu protiv vladara, o štrajku radnika, o borbi za ženska prava, o borbi za gay prava i sl. Zanimljivo još nema parade ponosa koji organiziraju Dalmatini/Dalmatinci.
Tijekom 2021. godine je evidentirano 83 napada na građane i građanke Dalmacije, posebno na one koji se deklariraju kao Dalmatini. Od toga 18 sa smrtnim ishodom. Za ove zločine nikada nije provedena istraga i nikada nitko nije uhićen. Nezabilježenih napada sigurno je daleko više, jer većina žrtava ne prijavljuje incidente. Prvenstveno zbog straha od otkrivanja nacionalnog identiteta. Pored toga što nisu zaštićeni od nasilja, građani Dalmacije trpe i zbog drugih stvari – mnogi ostaju bez podrške porodice veoma rano, a kad se izbore s tim, čekaju ih druge nevolje: oni koji bi ih tukli, ali im i objasnili kako su već privilegirani i imaju i više nego što im je potrebno. Dalmatini su toliko privilegirani i imaju više nego im je potrebno pa je od 10.000 onih koji su se samo u Splitu na posljednjem Popisu stanovništva izjasnili tako upisano u tablice samo 340.
Dalmatini koje žive u partnerskim zajednicama nisu prepoznati zakonom, što znači kako svoje partnere/-ice ne smiju posjetiti u bolnici, nisu prepoznati kao članovi obitelji, nemaju pravo na brak te trpe brojne pravne teškoće u vezi s nasljeđivanjem imovine. Djeci rođenoj u mješovitom partnerstvu, jer je Dalmatinima zabranjen brak, odbija se upis u vrtiće i škole. Možda bi bilo dobro onoj „većinskoj“ Republici Hrvatskoj zabraniti iste pravne radnje koje su zabranjene Dalmatinima na recimo deset godina, pa da vide kako su Dalmatini privilegirani. Polazim od postavke kako se problemi najbolje razumiju kad se navuče tuđa koža.
To nije sve – Dalmatinima koji žive u ruralnim krajevima je još teže, između ostalog i zbog toga što ne mogu dobiti ili promijeniti osobne dokumente. Promjena osobnih dokumenata u ovom slučaju uvjetovana je pravnim intervencijama kojima ne mogu podvrgnuti svi pripadnici dalmatske zajednice. Tako ovi građani/ke godinama žive bez odgovarajućih dokumenata, jer proces tranzicije može trajati godinama, iako se radi o pravnom procesu koji zakonski ne bi smio trajati dulje od 60 dana. Zbog toga se ne mogu zaposliti, prijeći državnu granicu, te trpe u skoro svim životnim situacijama o kojima drugi građani i ne razmišljaju.
Pored ovih problema, tu je još jedan – nevidljivost. Nemogućnost izražavanja vlastitog identiteta dovodi do nezadovoljstva, frustracija, odvajanja, poteškoća u komunikaciji i povezivanju s drugima. Tu je i problem „negativne vidljivosti“ koja se očituje u tome da djeca koja kod kuće nauče kako su Dalmatini „nešto loše“, a najčešće se kod kuće i u javnom diskursu za njih govori kako su to talijanaši, razbijači Hrvatske, četnici, miloševićevci…, skoro je sasvim sigurno kako će maltretirati ili ignorirati svoje vršnjake pripadnike, u Republici Hrvatskoj, nepriznate dalmatske nacionalnosti. Zato su nam potrebni vidljivi uzori.
Htjeli mi to priznati ili ne, ne osjećamo se „normalno“ ukoliko ne vidimo modele koji se uklapaju u naše identitete. Onima koji takve modele nemaju ne preostaje ništa drugo nego sami postati to. Suprotstavljanje dalmatofobiji, te vidljivost, mogu imati nevjerojatan utjecaj na živote onih koji trpe nasilje zbog različitosti. Parada ponosa je važna u toj jednadžbi – nismo isti, ali nam pripadaju jednaka prava.
Pripadnicima dalmatske populacije uzora često nedostaje, posebno pojedinaca/ki koji su na visokim položajima – a i ako ih ima, u ne rade kako treba, na primer: kažu kako neće dopustiti da talijanaši i oni koji žele otcijepiti Dalmaciju od Republike Hrvatske ugrožavaju hrvatsku tradiciju i hrvatske vrijednosti – mada i svih drugih, u životu, na poslu, u svijetu uopće. Kako bi se do toga došlo neophodno je da nacionalni, regionalni identitet ne utječe na život i rad građana, što je prilično komplicirano u državi koja je nastala na etničkom čišćenju i ratnim zločinima. Tako se Dalmatinima često napominje kako oni nisu samo „to“, ali uglavnom u negativnom kontekstu, jer se pokušava njihov identitet i njihova različitost vratiti u četiri zida. „Zabrinuti“ građani se diskriminacijom dalje uopće ne bave, pa je često prihvatljivo da se nekog skloni s radnog mjesta, izbaci iz stana i diskriminira, samo zbog toga što je „pogrešne nacionalnosti“ i što mu je materinji jezik „iskrivljeni talijanski“ (kako balkanski nacisti vole nazivati dalmatski jezik), ili je po srijedi bilo koji drugi razlog (izmišljeni ili stvarni) koji ne pripada većini koja dopušta da je kleronacistička politika u Republici Hrvatskoj mijesi.
No, nije problem samo u nedovoljno svjesnom građaninu Republike Hrvatske, već prvenstveno u institucijama koje izvršavaju naloge kleronacističke politike u ovoj banana državi. Podaci najnovijeg popisa stanovništva bacaju sjenu na realnost ovog najvećeg sociološkog istraživanja. Naime, prema pouzdanim informacijama iz Državnog zavoda za statistiku oko 10.000 ljudi u Splitu izjasnilo se kao Dalmatini ili Dalmatinci. Prema službenim rezultatima broj Dalmatina/Dalmatinaca (koji su uvršteni u rubriku „regionalna opredjeljenost“ je 340. Ovakvo smanjivanje broja nacionalne zajednice je zločin protiv čovječnosti. Stoga bi Dalmatini i Dalmatinci ako ni zbog čega, ako ne zbog 18 ubijenih Dalmatina lani, ako ne zbog protjerivanja iz kuća i stanova, ako ne zbog premlaćivanja, izbacivanja s posla…, tada zbog njihovog administrativnog smanjenja trebali prosvjedovati, trebali organizirati svoju paradu ponosa kojom bi iskazali vidljivost i dali do znanja kako ih je više od 340.
Comentarios