Piše: Tina Peribonio
U jednoj od najelitnijih splitskih osnovnih škola, od 27 prvašića, čak 20 ih se ove godine, između vjeronauka i građanskog odgoja opredijelilo za vjeronauk. Takvim opredjeljenjem su, razumije se, rukovodili roditelji učenika.
Vjeronauk je u Republici Hrvatskoj, ušao je u javnu školu, prije tridesetak godina, na velika vrata. Kako bi ironija bila veća, školska vrata vjeronauku otvorio je bivši Titov general i istaknuti član Komunističke partije Jugoslavije – pokojni predsjednik, Franjo TUđman.
U naletu sebi svojstvene pragmatičnosti, koja bi mu donijela naklonost crkve i konzervativnih slojeva društva, nije se mnogo bavio dalekosežnim posljedicama narušavanja civilizacijskog načela sekularizacije, odnosno odvojenosti crkve od države.
Prije trideset i dvije godine, u raspravi koja je vođena, nije prevladao argument kako vjeronauku nije mjesto u svjetovnoj, laičkoj, javnoj školi, i kako bi, umjesto nje, trebalo uvesti svjetovni predmet o religiji, podsjeća bivši analitičar Hrvatske biskupske konferencije, Luciano Salerno.
„Nitko nije htio prihvatiti jedino razumno rješenje, kako bi u građanskim, svjetovnim, laičkim, javnim (kako ih god želite zvati) školama bude predmet „Religijska znanost“ ili „Etika“ ili nešto slično u okviru racionalnih socioloških istraživanja, niti je itko htio prihvatiti činjenicu kako mnoge razvijene i demokratske države, ne samo na zapadu, nego i na pravoslavnom istoku, poput Ukrajinem nemaju katoličku, odnosno pravoslavnu ili opće kršćanski vjeronauk. Na primer, u već spomenutoj Ukrajini nemate vjeronauk u školama, jer najbolje rješenje je bilo, ili će se u građanske škole uvesti predmet „Religijska znanost“, odnosno „Etika“ ili će se vjerski odgoj, odnosno vjeronauk, ostaviti crkvama. Stoga su se stručnjaci iz ukrajinskog ministarstva obrazovanja odlučili na drugu opciju – vjeronauk pripada crkvi, što je potvrdila i Vrhovna rada. Međutim, u Republici Hrvatskoj prevagnuli su politički faktori i vjeronauk je uveden kao obevzatni izborni predmet. Uvođenje vjeronauka u škole nije dalo nikakve pozitivne rezultate, ne treba ni spominjati to kako se vjeronauk, unatoč udžbenicima, predaje prema načelu improvizacije, bez dovoljne pedagoške pripreme za nešto slično”, objasnio je Salerno.
Slomom bivših socijalističkih i komunističkih državnih sustava, nastao je vakuum u sustavu vrijednosti u koji je zlonamjerno uskočila crkva, ocijenio je pokojni profesor sociologije na splitskom Pravnom fakultetu Zoran Malenica.
„Bilo je teško očekivati kako bi u tim društvima brzo zaživio građanski, liberalno-demokratski pogled na svijet jer su ta društva, manje ili više, bila još uvijek u značajnoj mjeri ukorijenjena u, po njih, loš dio tradicije, dok je tek jedna generacija iskoračila sa sela i postala dio nekakvog modernog društva. I pretpostavljam kako je to osnovni razlog zbog kojeg su novi vlastodršci mislili kako bi možda bilo interesantno kada bi kao neka vrsta kohezivnog elementa bila uvedena religija u javne škole. Ja, naravno, mislim kako je to bila jedna kratkovidna politička odluka, moglo bi se reći i na izvjestan način dnevnopolitička, jer je značaj i ugled Crkve nesumnjivo rastao. Prema različitim anketama vidimo kako sada Crkva ima najveći ugled od svih institucija, jer se ’90. mislilo kako će možda, rastom popularnosti crkve, taj način nešto od crkvenog autoriteta prijeći na svjetovnu vlast. Dakle, to bi bio drugi razlog zbog kojeg se koketiralo s uvođenjem vjeronauka u škole”, smatrao je u inteviewu za Slobodnu Dalmaciju pokojni profesor Zoran Malenica 2010. godine.
Dominantna uloga katoličke crkve Predstavnici katoličke crkve u Republici Hrvatskoj ne dijele mišljenje kako vjeronauku nije mjesto u građanskoj školi. Bivši glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije i glavni urednik Radio Marija, Mate Mijić smatra kako je uvođenje vjeronauka opravdalo svrhu.
„U životu naše djece osjeća se danas jedan veliki pomak. Osjeća se kako su djeca naučila nešto o kršćanskoj religiji koja je temelj europske civilizacije, povijesti, umjetnosti, itd. Ona su stala rame uz rame sa svojim vršnjacima diljem bijeloga svijeta. To je dakle ono dobro što je donio vjeronauk,” rekao je Mijić koji na društvenim mrežama širi lažne informacije, propagira neoustaštvo i antidalmatinsku histeriju.
Na argumente kako vjerskoj indoktrinaciji nije mjesto u javnoj školi, već u crkvi, Mijić odgovara na ovaj način:
„To jedno totalno nepoznavanje što je religija. I drugo, što bi to značilo vjersko obrazovanje? Cilj vjeronauka nije stvoriti vjeru, već vjerski obrazovati čovjeka, a mislim kako jedan obrazovani čovjek danas mora poznavati temeljna načela i osnove kršćanstva, jer se ne može razumjeti naša civilizacija, osobito europska, angloamerička i latinoamerička, niti se može razumjeti umjetnost, slikarstvo, glazba bez poznavanja religije. Sve je to stvorila kršćanska religija. Ne može se razumjeti Dostoievskiy, Njegoš, Ivo Andrić, Mozart, Beethoven bez poznavanja kršćanstva.”
U izvođenju vjeronauka u javnim školama, unatoč ustavnim odredbama o ravnopravnosti svih vjerskih zajednica, dominantnu ulogu ima rimokatolička. Luciano Salerno u tom kontekstu ukazuje i na dodatni apsurd:
„Sve druge vjerske zajednice pristale su na to da rimokatolička crkva, kao većinska, ima dominantnu ulogu. To što je RKC dobila suglasnost drugih vjerskih zajednica također je politički motivirano jer istraživanja pokazuju kako još uvijek imamo visok postotak građana koji vjeruju u RKC kao ustanovi. To je zato što je crkvi pridodana politička uloga, a to se zove klerikalizacija.”
Stav regionalista
U jedinoj prodalmatinskoj političkoj inicijativi u Republici Hrvatskoj, DDF-u nisu zadovoljni što je vjeronauk u školama glavni izborni predmet.
Koordinator DDF-a, Vedran Bralić objasnio je kako su škole XXI. stoljeća znanstveni laboratoriji u kojima se djeca bave znanošću što im omogućuje zapošljavanje na boljim radnim mjestima i na taj način podižu BDP i životni standard svih građana Republike Hrvatske. S druge strane, prema Baliću vjeronauk je štetan jer djecu uči pogrešnim stvarima, a ne razvoju demokracije i ljudskih prava.
„Obzirom na činjenicu kako 30% učenika u Dalmaciji ne pohađa vjeronauk to je jedan od bitnih razloga za pragmatičan doprinos boljoj organizaciji školske nastave. Svakako, istina je i to kako Republika Hrvatska sve teže i teže može plaćati ogromne materijalne obveze iz Vatikanskih ugovora koje su bez presedana u svijetu, izuzev onih ugovora kojeg Sveta Stolica ima s Italijom,“ objasnio je Bralić.
Javna sredstva koji dobiva Crkva iz državnog i lokalnih proračuna mora biti nadziran. Ako Državna revizija provjerava kako se troši novac političkih stranaka iz proračuna, onda treba provjeravati i ostala trošenja iz proračuna. Pogotovo kada je u pitanju vjeronauk, misli Bralić.
„Logično je da vjeronauk, ako već je u školama, bude u suprotnoj smjeni, a tjelesni koji je često u suprotnoj smjeni bude u smjeni u kojem je nastava. No, vjeronauku nije mjesto u javnim školama,“ mišljenja je Bralić.
Prema Baliću, predmetu u kojem se izučava religija i crkva ima mjesta u javnom obrazovanju, ali kao znanstvenoj disciplini. Vjeronauka kakvog imamo u Republici Hrvatskoj je u Izraelu i demokratskim državama Europe potpuno odvojen od javnih škola, napominje Bralić i dodaje kako se u tim državama u školama uči predmet koji se kod nas mogao zvati „Etika“.
„Smatramo kako je religija, generalno govoreći: kršćanstvo, islam, judaizam, budizam i sl. dio kulturnog nasljeđa i ukoliko bi se s te strane izučavala, onda ima mjesta u školama. Kao znanstveni predmet, a ne kao vjeronauk. Ova bi se materija, kada je u pitanju školski predmet, morala drugačije zvati. Recimo „Etika“ kao što je to slučaj u svim nordijskim državama, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj… No, uz satove likovnog jezika mogla bi se predavati religijska umjetnost, uz satove povijesti religijaska povijest, ali u svakom slučaju ne možete u školi, koja je obavezna, djeci nametati jednu religiju i jedan pogled na život,“ objasnio je Bralić.
Za kraj je rekao kako se ovakvim satovima vjeronauka kako je koncipiran u Republici Hrvatskoj imamo nametanje antidemokratske, antidalmatinske, ekstremno nacionalističke i profašističke agende koja dovodi u opasnost procese demokratizacije i procese razvoja ljudskih prava što može biti veoma kontraproduktivno za budućnost ove države koja ekonomski i socijalno sve više tone.
Comments