Piše: Nataša Matoš
Za mene kao Hrvaticu, kao Vukovarku Oluja je koliko god oslobodilačka akcija toliko zločinačka. Akcija je koja je promovirala ustaštvo i iselila 250 000 građana Republike Hrvatske srpska nacionalnosti i 400 000 Dalmatina nakon toga.
Iako smo na kolektivnom godišnjem odmoru objavljujemo svjedočanstvo jedne Vukovarke, Nataše Matoš koje nam je 4. kolovoza stiglo na naš e-mail. Tekst njezinom maila objavljujemo u cijelosti.
„Poštovana redakcijo Autonomije,
Moje ime je Nataša Matoš, imam 55 godina i nastavnica sam hrvatskog jezika u jednoj osnovnoj školi i pišem vam iz Vukovara. Prije nego krenem na iznošenje svojih teza, molila bih vas da mi dopustite kratak uvod.
Dugo sam razmišljala kome poslati mail s mojim osvrtom na Republiku Hrvatsku i njezino političko vodstvo. Pretražujući Internet odluka je pala na vaš portal. Razlog tome je to što jedini slobodno i bez uvijanja govorite o stanju u našoj domovini Republici Hrvatskoj, mnogi podaci koje objavljujete su činjenično točni, a svjedočanstva istinita i tužna. To vas čini jedinim demokratskim i profesionalnim portalom na Balkanu, bar koliko sam ja imala prilike vidjeti.
Započela bih svoj osvrt s početkom rata u Vukovaru.
Sigurno znate kako rata u Vukovaru ne bi bilo da se na gradskoj/općinskoj političkoj nisu pojavili ljudi poput Zadre, Jastreba starijeg i mlađeg i još mnogo osoba koji su činili sve kako bi stanje postalo katastrofalno. Možete li zamisliti da su 24. lipnja 1991. Hrvati i Srbi, moji susjedi, kolege išli zajedno na kavu ne pitajući jedni druge za nacionalnost, a onda su 25. lipnja 1991. počele u zrak letjeti 'srpske kuće'.
Nisam mogla ni ja. Tog dana pojavili su se pripadnici HOS-a predvođeni Blagom Zadrom i Brankom Borkovićem, poznatiji kao Jastreb mlađi, s ustaškim znakovljem i počeli terorizirati pripadnike srpske nacionalnosti, ali i pripadnike hrvatske nacionalnosti koji su bili protiv velikohrvatske nacionalističke, da ne kažem nacističke, ideologije i agende. Samo godinu i nekoliko mjeseci ranije u Vukovaru je pobijedio SDP, što je davalo nadu kako će hrvatski Beverly Hills ostati netaknut u ratnom vihoru. No, na žalost nije bilo tako.
Nakon ratnog razaranja i progona Vukovaraca kada smo autobusima, koji su organizirano čekali u Negoslavcima – kao da je netko unaprijed znao da će 18. studenog Vukovar pasti, stigli u Zagreb samo su nas preusmjerili prema Dalmaciji. Zagreb nije želio ni čuti ni vidjeti vukovarske stradalnike. Godine prognanstva po dalmatinskim hotelima svakim je danom pojačavalo želju za povratkom doma. I napokon smo se vratili, bilo je to 1998. No, nije nas dočekalo ono što smo htjeli, Vukovar kakav smo znali.
Dočekale su nas srpske i hrvatske škole, svatko u svojoj smjeni da se djeca slučajno ne bi miješala, dočekalo nas je ispiranje mozga, dočekala nas je veća tuga od one koju smo preživjeli. Najbogatija općina po BDP/pc u Republici Hrvatskoj 1990. sada je postala najsiromašnija. Povratnici iz dalmatinskih hotela htjeli su obnoviti stare tvornice: Vupik, Vuteks, i normalno Borovo kao najveću i najvažniju tvornicu prije rata. Iz Zagreba je stigao dopis – NE MOŽE! Zakonom, Borovo više nije bio u sastavu Vukovara, sada je to posebna općina, općina u kojoj se ne može ući ni s tenkom, općina zabarakadirana u velikosrpskoj mitologiji, dok je Vukovar grad zarobljen u velikohrvatskoj mitologiji. Političari se sjete Vukovara samo 18. studenog baš kao što se sjete Knina 5. kolovoza.
Moj suprug se nedugo nakon našeg dolaska u Dalmaciju 19. studenog 1991. priključio IV. splitskoj gardijskoj brigadi (nije mi jasno zašto je IV. kada se osnovala druga, ali to je neka druga priča) – Paukovi. Ta se brigada borila od Karlovca do samog juga Dalmacije, odnosno Republike Hrvatske – Vitaljine. Ali su činili i velike zločine. U jednom selu pored Zadra za vrijeme akcije Maslenica spalili su čitavo selo i pucali u ljude koji su željeli izaći iz svojih kuća i spasiti se. Tijela ubijenih i zapaljenih bacili su u Masleničko ždrilo.
U akciji Medački džep, 15. i 16. rujna sukobili su se s pripadnicima kanadskog bataljuna UNPROFORA. Nakon sukoba kanadski bataljun je iz Divosela, Čitluka i Počitelja izvukao 18 tijela pripadnika srpska nacionalnosti nabijenih na kolac i zapaljenih, pripadnici IV. gardijske brigade predale su još 64 tijela raskomadana tijela pripadnika srpske nacionalnosti. U selu su ostala tijela još 29 civila koja su streljana od strane pripanika Hrvatske vojske. Zapaljene su 164 kuće i 148 gospodarska objekta – kuće, štale…
Napokon se dogodila Oluja, do tada najveći zločin nakon završetka II. sv. rata. Samo zločini koje su Rusi počinili u Siriji, Libiji, Maliju, Burkini Faso, Čadu, Gruziji i koje trenutno čine u Ukrajini mogu se usporediti s Olujom. Neposredno prije Oluje ljudi su počeli nestajati po Dalmaciji, svi pripadnici nehrvatske nacionalnosti.
Za vrijeme Oluje ubijeno je više od 1 200 civila, protjerano oko 250 000 pripadnika srpske nacionalnosti, a od Oluje do danas oko 400 000 pripadnika dalmatske nacionalnosti. Od kraja Oluje do danas ubijeno je oko 6 000 Dalmatina. Srušene su i zapaljene brojne kuće, silovane brojne žene i muškarci.
Pitam se: tko može zločine proglašavati za pobjedu? Sociopati? Psihopati? Paranoidne osobe? Tko? Za mene kao Hrvaticu, kao Vukovarku Oluja je koliko god oslobodilačka akcija toliko zločinačka.
Bez obzira što je slavljenje zločina kao pobjede stvar državnog narativa, pitam se ima li u Republici Hrvatskoj dovoljno zdravorazumnih ljudi koji će se udružiti i reći dosta nacističko-kriminalnoj vlasti u Zagrebu? Pitam se kada će masovni nasilni prosvjedi koji će srušiti nacističku nomenklaturu u Republici Hrvatskoj te uspostaviti demokraciju i vladavinu prava? Kada će se zabraniti rad nacistićko-kriminalnih organizacija počevši od HDZ-a na dalje? Kada će Skejo i njegovi kompanjoni biti na izdržavanju dugogodišnje teške zatvorske kazne zbog promocije i širenja nacističke / ustaške ideologije što je, BTW, prema Ustavu RH zabranjeno.
Kada sagledate iskustvo Republike Hrvatske zadnje dvadeset i tri godine, to posrtanje ove države nakon promjene vlasti 2000. i uspostave demokracije možda možemo doći nekog zaključka, mogli bismo doći do zaključka kako smo za vrijeme Račana išli brže od realnog, kako smo ostvarili i više od mogućeg.
Sada ne idemo nigdje, jer je Republika Hrvatska zarobljena država; zarobljena u svojoj ustašoidnoj mitologiji; zarobljena u rupi bez dna iz koje nema izlaza; zarobljena u stalnom padu životnog standarda i ljudskog dostojanstva; zarobljena u uznapredovaloj mizoginiji, homofobiji, transfobiji, srbofobiji, dalmatofobiji – jednom riječju ksenofobiji.
To što je Republika Hrvatska članica EU i NATO-a, to što je članica schengenskog prostora i eurozone ne znači ništa. Republika Hrvatska tone u svome ustaštvu i umjesto da ga se odrekne i striktno provodi slovo ustava i zakona, ona još dublje tone slaveći zločin kao pobjedu. Vrijeme je da dođe do oslobođenja, da se skupi kritična masa i krene na Zagreb, na Vukovar ako treba i smjeni zločinačku, kriminalnu, klerikalnu i nacističku vlast i uvede zapadne vrijednosti demokracije i vladavine prava.
Tek kad proustaška ideja u Republici Hrvatskoj bude poražena bit će prilike za ostvarenje ciljeva s kojima su građani krenuli u revolucionarne promjene 1990. To znači biti slobodan i svoj na svome, ne pod utjecajem Putinove Rusije.
Unaprijed vam hvala što ćete pročitati ovaj tekst i objaviti ga.
Lijep pozdrav
prof. Nataša Matoš“
Comments