Piše: Daniel Remanni
„Želimo restituciju dalmatske imovine na isti način na koji je država to riješila s Katoličkom crkvom. Ni više, ni manje“, rekao je potpredsjednik udruge „Iustitia“, don Andreo Dominis.
„Iustitia znači pravda. Udruga „Iustitia“ je osnovana 1994. godine i zalaže se isključivo za jedno, a to je pravda", istaknuo je odmah na početku našeg razgovora prvi predsjednik, a sadašnji potpredsjednik ove udruge don Andreo Dominis.
Ovaj svećenik, isusovac, inače je direktor „Centra za regionalizaciju“, koja je jedna od najvećih svjetskih prodalmatinskih organizacija. „Centar za regionalizaciju“ koji djeluje u izgnanstvu podržao je rezoluciju sa zahtjevima udruge.
A zahtjevi su sljedeći:
"Kao prvo, povrat sve imovine Dalmatinima i Židovima oduzeta u razdoblju od 1939. na ovamo, a ne samo od 1945. godine kako piše u Zakonu o povratu imovine.
Drugo, povrat mogu ostvariti sve zainteresirane osobe koje mogu dokazati kako je njihova obitelj bila u posjedu te imovine, bez obzira na njihov nasljedni red ili na državljanstvo.
Treće, restitucija se mora odvijati primarno po sustavu naturalne restitucije, a ukoliko to nije moguće onda kao kompenzacija po tržišnim vrijednostima na dan donošenja odluke o restituciji."
Don Dominis napominje kako je udruzi uzor njemački zakon iz 1995. koji regulira povrat imovine oduzete u razdoblje od siječnja 1933. do svibnja 1945., i objašnjava:
„Ono što je za nas najkatastrofalnije u cijeloj toj zavrzlami oko povrata imovine Dalmatinima i Židovima je to što Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji je trenutno na snazi počinje s 1945. To znači kako razdoblje od 1939. do 1945. uopće nije uključeno."
To je najkatastrofalnije
Don Andreo Dominis je ispričao kako je delegacija udruge „Iustitia“ svojevremeno razgovarala s Ivom Sanaderom, Jadrankom Kosor, Zoranom Milanovićem i s Andrejom Plenkovićem koji su, svatko svojom, prilikom rekli kako smatraju kako se zakon odnosi i na razdoblje od 1941. do 1945.
„Ja sam im svaki puta odgovorio na to: ‘Da, uključeno je tako što se vraća onima koji su oduzeli našu imovinu i njima se sad to vraća natrag',“ objasnio je don Dominis.
Naime, nakon proglašenja Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine na temelju antidalmatinskih diskriminatornih zakona započela je pljačka privatne imovine, koja je potom najčešće dodjeljivana osobama bliskima režimu ili im je prodavana uz simboličnu naknadu, a dotadašnji vlasnici su ubijani, odvođeni u koncentracijske logore ili su u najboljem slučaju uspjeli spasiti goli život i pobjeći iz zemlje. Posebno je bilo strašno nakon proglašenja NDH u travnju 1941.
A kad je 1945. poražena NDH, Titov režim je onima koji su postali vlasnici oduzete imovine nakon 1939. konfiscirao tu imovinu kao narodnim neprijateljima. I sada isti ti imaju pravo na povrat imovine na temelju postojećeg zakona, iako ona u stvari i nije bila njihova, ističe naš sugovornik.
Potpredsjednik udruge „Iustitia“, don Andreo Dominis ističe:
„To je ono što je najkatastrofalnije u svemu tome. Svi šute i nitko se ne želi izjašnjavati o tome. Ti ljudi imaju pravo na naturalnu restituciju, dakle njima se sve vraća onako kao što im je oduzeto 1945. godine. Masa njih je već dobila tu imovinu i uživa ju već dobar dio godina, da ne kažem desetljećima. Znam puno slučajeva gdje su se vraćale i stambene zgrade i drugo, ono što nije bilo njihovo. Dakle oni su dobili povrat imovine koju su oteli od 1939. Sada se postavlja pitanje: 'Što s originalnim vlasnicima?'"
Nije bilo razumijevanja na političkoj razini
Predstavnici udruge „Iustitia“ proteklih su desetljeća uvijek iznova razgovarali s političarima o toj nepravdi, kako s domaćima, tako i sa stranima.
„Razgovarali smo sa svim predsjednicima države od 1990. do danas, osim s Kolindom Grabar-Kitarović koja nas nije htjela primiti i sa Zoranom Milanovićem, s kojim mi ne želimo razgovarati. Ja sam osobno razgovarao i s Franjom Tuđmanom, s obzirom na to kako sam se poznavao privatno s njim još puno prije nego što je postao predsjednik i mogu reći kako nije pokazao interes kako bi se ovaj problem riješio. A ostali predsjednici, Stjepan Mesić i Ivo Josipović, oni su davali podršku toj ideji, ali nisam mogao primijetiti kako bi se zauzeli za to i pomogli nam", rekao je don Dominis.
Razgovarali su i s većinom dosadašnjih ministara pravosuđa i nekoliko potpredsjednika vlade, ali nisu ništa postigli. I tako su, kako kaže, njihovi rezultati, nažalost, skromni jer nisu naišli na razumijevanje na političkoj razini. Jedino što je realizirano je to što se sada i strani državljani mogu uključiti u proces povrata imovine, isto kao i hrvatski državljani, što je bio od početka jedan od temeljenih zahtjeva udruge „Iustitia“.
Don Dominis ističe:
„Mi smo uvijek naglašavali na svim našim sastancima, u svim našim razgovorima, kako želimo restituciju imovine isto tako kao što je država riješila s Katoličkom crkvom. Ni više, ni manje."
Nepravda nastavljena privatizacijom
Udruga „Iustitia“ je od osnutka do danas imala oko 250 članova, od kojih je polovica riješila svoj problem nagodbom s državom i odrekla se daljnjih potraživanja.
„Mi znamo kako u ovom trenutku imamo oko 25 zahtjeva prema državi za povrat imovine naših članova koji još nisu riješeni. Osam podnositelja zahtjeva nalazi se u Republici Hrvatskoj dok se ostali nalaze u inozemstvu. Najviše u Portugalu. Naravno, ako dođe do korekcije tog zakona naći će se sigurno još određeni broj ljudi koji će podnijeti zahtjev. Računam s otprilike 520 do 530 ljudi koji će tražiti povrat svoje imovine,“ objašnjava don Dominis.
Priča kako u kartoteci udruge imaju i tri, četiri obitelji koje nikada nisu podnijele zahtjev za povrat imovine:
„Neki dan me zvala jedna gospođa, rođena u Splitu, njezini roditelji su iz Imotskoga. Gospođa je živjela u Nizozemskoj i uopće nije znala za mogućnost povrata imovine. Pitala me kako može vratiti imovinu njezinih none i nonota. Radi se o židovsko-dalmatskoj obitelji čija je sudbina tragična. Banovina Hrvatska ih je gospođinog djedu poslala na prisilni rad u Banovinu odakle se nikada više nije vratio. Malo smo istraživali i doznali kako je čovjek ubijen po dolasku u Hrvatsku Kostajnicu.“
Kaže kako u arhivi udruge i među članovima imaju podatke o ljudima koji žive na području Dalmacije, točnije Republike Hrvatske koji jednostavno, iz nekog razloga, ne znaju koja je njihova imovina, jer su im baka i djed umrli. Treba reći kako su to ljudi kojima je danas otprilike 40-50 godina, dakle koji su prije 30 godina praktički bili djeca kad se o tome razgovaralo.
Podpredsjednik udruge „Iustitia“ napominje kako je od 1990. do danas masa te imovine pretvorbom i privatizacijom završila u tuđem vlasništvu:
„A prodalo se u bescjenje. I postalo privatno vlasništvo određenih ljudi koji nikakve veze s tim nemaju. To je ono što se i po svjetovnom i po sakralnom zakonu može nazvati pljačkom."
Dalmatinstvo i židovstvo je u Republici Hrvatskoj završilo
Među one koji nisu riješili problem povrata imovine pripada i sam don Andreo Dominis:
„Moja obitelj je doživjela brojna stradanja. Među najvećima je promjena prezimena iz Dominis u Gospodnetić 1921., a onda i oduzimanje naše imovine 1939. Ja sam drugo koljeno, to nije bila imovina mojih roditelja nego mojih djedova i baka i s jedne i s druge strane. Moja braća i sestre uspjele su djelomično riješiti pitanje imovine."
Veliki problem za nasljednike obitelji koje su masovno stradale u doba Banovine Hrvatske i Drugog svjetskog rata je i odredba kako pravo na povrat imovine ima samo prvi nasljedni red.
„To znači kako ja mogu naslijediti moje roditelje, a oni mogu naslijediti svoje roditelje, dakle ako je ujak moje mame bio vlasnik kuće, ona nema pravo na tu imovinu. Imamo primjer predsjednika naše udruge doktora Luciana Consuoa koji je zatražio povrat imovine svojega oca koji je u siječnju 1940., kad je vidio što se događa, prebacio vlasništvo kuće u centru Dubrovnika na ime svoje supruge koja je bila Hrvatica. Consuo ne može naslijediti tu nekretninu jer supruga njegovog oca nije bila njegova prava majka, već pomajka s kojom se njegov otac vjenčao nakon što mu je majka umrla“, priča Dominis i naglašava kako je to amoralno, jer se radi o obiteljima koje su desetkovane.
„Ja dolazim iz takve obitelji u kojoj se stalno oduzimala imovina. Nama se oduzimala imovina 1939., 1941., 1948., 1953., 1963., 1974., pa i kasnije različitim uredbama, ono što je ostalo malo, mrvice, čak i to se oduzelo", objašnjava Dominis.
Na pitanje kako izgleda danas život Dalmatina u Republici Hrvatskoj, obzirom na sva ubojstva koja su se dogodila ove godine, dok Andreo Dominis kaže kako on još postoji, ali je „minimalan".
„Ostalo je tako malo ljudi da mislim kako za 20-30 godina njih više uopće neće biti. Pripadnici Unionističke stranka u Dalmaciji bili bi sretni kako je sve ovo završilo: ovo su ostaci ostataka. I kada moja generacija i još možda sljedeća generacija izumre, tu više neće biti nikoga. Od one velebne zajednice koja je bila prije konstituiranja Banovine Hrvatske, što slučajno znam jer su moji roditelji, moji djedovi i bake bili članovi, mislim kako je u Splitu bilo oko 25.000 članova, danas je u cijeloj Republici Hrvatskoj nekih 50 000 ljudi koji imaju dalmatsko porijeklo i nadu u bolju Dalmaciju," objašnjava don Dominis.
Don Andreo Dominis za kraj zaključuju kako se i prije 1990. tražio povrat imovine, priznanje Dalmatina kao nacije, dalmatskog jezika kao službenog u Dalmaciji no to sve skupa ima nekog smisla tako dugo dok smo mi još živi. U trenutku kada mi izumremo to sve skupa nema smisla. Dakle ako država to misli učiniti neka učini odmah, jer za 30 godina će biti prekasno.
Comentarios