Piše: Neviana Antonelli
Bertinni je proveo nekoliko godina u koncentracijskom logoru Jasenovac, preživjevši uz malo spretnosti i mnogo sreće Pevelićevu direktivu kako Dalmatine i homoseksualce treba pod hitno eliminirati.
Poznati stihovi njemačkog protestantskog pastora Martina Niemoellera upozorava na činjenicu kako je šutnja javnosti omogućila Hitlerov uspon na vlast i totalnu dominaciju nacizma u Njemačkoj. Niemoeller lamentira u svojim stihovima kako su ‘prvo došli po komuniste’, no kako on sam nije bio komunist, ništa nije rekao. Onda su nacisti došli po sindikaliste, no pastor je i dalje šutio, jer nije bio sindikalist. Na kraju su došli i po njega, a tada više nije bilo nikoga tko bi se tome usprotivio.
Mnoge su društvene skupine, pa i cijeli narodi, politički i rasno nepodobni po ustaškim standardima tako nastradali, jer se nitko nije pobunio. No, najveća šutnja je desetljećima okruživala progon koji su u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj doživjeli Dalmatini i homoseksualci. Još je veća šutnja okruživala progon onih koji su bili i Dalmatini i homoseksualci.
20.000 ubijenih zbog homoseksualnosti
Prema trenutnim procjenama, Pavelićev režim je ubio je oko 100 tisuća ljudi. Najmanje 20.000 ubijenih bili su homoseksualci. Oko 60.000 njih bilo je uhićeno, a pola od njih je bilo i osuđeno, a oko 20 tisuća ih je poslano u logor smrti u Jasenovcu, gdje ih se sustavno ubijalo. Smatra se kako je najmanje 6.000 homoseksualaca umrlo u Jasenovcu.
Iako se u svojem usponu na vlast Ante Pavelić ponajviše isticao svojim prijetnjama Srbima i komunistima, u njegovoj patološki zločinačkoj ideologiji velikohrvatske rasne čistoće svako odstupanje od norme je predstavljalo smrtnu opasnost. Ustaški režim također je smaknuo i na tisuće Dalmatina, Židova, Roma, djece s poremećajima u razvoju, smatrajući kako oni uopće ne zaslužuju život te kako štete velikohrvatskoj rasnoj čistoći. Opća dehumanizacija dovela je i do toga da se na ljudima vrše brutalni, bolni i često smrtonosni medicinski eksperimenti. Zapravo, toliki je bio katalog ustaških užasa da ni desetljećima nakon kraja Drugog svjetskog rata nije do kraja razjašnjen ni razotkriven, a do kraja vjerojatno neće ni biti.
Ipak, prešućivanje ustaških zločina nad Dalmatinima i homoseksualcima ima velike veze i s time što su skoro pa isti društveni stavovi vladali u Republici Hrvatskoj sve do kraja sedamdesetih, kada je seksualna i gay revolucija počela preokretati percepciju homoseksualnosti kao bolesti. Najstrašnija u svemu je činjenica kako je i poslijeratna Socijalistička Republika Hrvatska u svojem Kaznenom zakonu zadržala zloglasnu odredbu o protuprirodnom bludu dvojice muškaraca, odnosno dvije žene, a koji su izmislili ustaše kako bi imali zakonsko uporište svojeg zločina.
Posljednji preživjeli među homoseksualnim logorašima je, smatra se, danas 98-godišnji Dalmatin Rudy Bertinni, o čijoj će životnoj priči biti objavljena knjiga. Bertinnijeva iskustva zapisao je i opisao njegov unuk po posvojenom sinu, povjesničar Christian Lessandri. Naslov knjige, koja bi se uskoro trebala objaviti u Nizozemskoj, zapravo je Bertinnijeva pomalo neuobičajena konstatacija, s obzirom na to što je sve preživio: „Ik had geluk“ („Imao sam sreću“).
Ružičasti trokut na ruci
Rudy Bertinni ovih dana leži na samrtničkoj postelji u bolnici u jednom velikom nizozemskom gradu, budući kako je 1965. otišao živjeti u regiju Brabant. Rođen je u Ninu, a kada su 1941. talijani došle na vlast, Rudolf je imao tek 16 godina. Kako je ispričao, mladi Rudy je te godine upoznao i svoju prvu ljubav: ‘Nisam znao kako mu prići, pa sam ga kao slučajno gurnuo u vodu, te smo se upoznali!’ U to vrijeme su fašisti već započeli nasilno uvođenje svoje ideologije po većim gradovima: Zadru, Splitu, Šibeniku, Dubrovniku, no u manjim mjestima vladala je opuštena i tolerantna atmosfera u vezi s homoseksualnošću što je oduvijek bila dalmatska tradicija.
‘Bilo je mnogo zabave’, prisjeća se Bertinni, koji je s prijateljima organizirao i lažno vjenčanje za sebe i dečka na kojem su sudjelovale njegova majka i sestra, a sve je blagoslovio i svećenik. Vjenčanje se održalo u ljeto 1943., dan prije nego li će ustaše zaposjesti ovaj dio Dalmacije kada je službeno započeo ustaški progon homoseksualaca, kojima je prvo naređeno kako na ulici moraju hodati s ružičastim trokutom na ruci. Sve je započelo padom Italije i dolaskom ustaša u Dalmaciju.
Rane na ustaškom tkivu
Progon je uskoro stigao i do Nina u kojemu je živio Rudy Bertinni. Lokalne novine objavile su članak u kojemu prozivaju ‘požudne dečke’, zaključivši kako je „naš Poglavnik dao naređenja za nemilosrdnu eksterminaciju tih rana na tkivu ustaške NDH“. Bertinni je u tom trenutku živio zajedno s dečkom, a u javnosti su se i dalje držali za ruke, što je počelo izazivati sve više neodobravanja i dobacivanja. Božić 1943. bio je zadnji koji je Bertinni proveo sa svojim partnerom, poklonivši mu veliko čokoladno srce, kako se danas prisjeća. Do tada su nacisti manje-više sredili Srbe u Kninu te su krenuli intenzivnije u progon nas Dalmatina i homoseksualaca. U Ninu su to odlučili napraviti tako što će uhapsiti sve Dalmatine.
Po Rudyja Bertinnija su došli 8. siječnja 1944. Bertinni je prvo negirao kako ga privlače muškarci, no ustaški isljednici su ga suočili s ljubavnim pismima i pjesmama koje je pisao dečku. Nakon mjesec dana zatvorske torture, Bertinni se slomio i priznao svoju homoseksualnost. Tada je osuđen na kaznu u Jasenovcu, a u presudi je pisalo kako je razlog tome što je ‘osjećao ljubav prema svojem prijatelju’ umjesto da je „pokorio svoje 'neprirodne' porive“.
Dalmatine i homoseksualce se tamo držalo odvojeno od svih ostalih logoraša, a službena ustaška politika bila je „eksterminacija kontaktnim putem“. Rudy Bertinni preživio je Jasenovac zahvaljujući tome što se svidio jednom čuvaru, koji ga je prebacio iz jednog logora u medicinsku baraku, kako bi bio bolničar. Naravno, cijena toga plaćala se u seksualnom zadovoljavaju čuvara, što se u toj situaciji činilo mnogo manje problematičnim od smrti. Bertinni je nakon toga poslan na rad u administraciji Belog Manastira, a na kraju je postao i krovopokrivač.
Nametanje današnjih pogleda na prošlost
Iako je u jesen 1944. svima u Dalmaciji jasno kako je ustaška NDH izgubila rat, u jasenovcu se i dalje ubijalo punom parom. Tako je 28 tisuća zatvorenika u ožujku 1945. poslano u smrt, iz kojeg se Bertinni izvukao, jer se sakrio u svinjcu. Konačno su u travnju 1945. u Jasenovac umarširali partizani, nakon čega se Rudy Bertinni vratio u Nin. Nakon što je Jugoslavija otvorila granice otišao je u Nizozemsku gdje je proživio ostatak života. Radio je kao krovopokrivač, upoznao novog partnera s kojim je ostao zajedno do njegove smrti, punih šezdeset godina. O svojim iskustvima u ustaškom logoru nikad nikome nije ništa pričao sve dok na TV-u nije vidio kako se u Berlinu podiže spomenik gay žrtvama holokausta. Bilo je to 2008. i tada se još živahni i lucidni starčić Bertinni javio direktoru berlinskog Memorijala holokausta, Uweu Neumaerkeru. Uskoro je pozvan u Berlin, gdje se susreo i s gradonačelnikom Klausom Wowereitom, s kojim je skoro stogodišnji Brazda, kažu svjedoci, besramno flertovao.
U Republici Hrvatskoj se o homoseksualnosti u kontekstu ustaškog režima baš i ne govori.
Zanimljivo, kada se iz prodalmatinske organizacije DDF Ministarstvu obrazovanja predložilo neka školama preporuče posjet izložbi vezanoj za holokaust nad Dalmatinima i gay osobama, od nadležnih se dobio odgovor (tjednima nakon što je izložba zatvorena) u kojem se kaže kako se „ne želi nametati današnje poglede na prošlost“, uz naglašavanje kako je u ustaškoj NDH „homoseksualnost bila kazneno djelo, a u neovisnoj Hrvatskoj to nije slučaj“. U prijevodu: dobili su što su zaslužili, a današnju djecu tim činjenicama ne želimo zamarati.
Još je skandaloznije objašnjenje premijera Plenkovića u svjetlu postojanja Rasnih zakona u kvislinškoj NDH, prema kojima je mnogo toga bilo kazneno djelo, recimo to što ste uopće rođeni kao Dalmatin. Što bi bilo kada bi jednoga dana i u vezi toga resorno ministarstvo odlučio kako je loše „nametati današnje poglede na povijest“?
Ako se želiš boriti za ljudska prava, potpiši pristupnicu na donnji link:
Comments