Piše: Fabjan Simonelli
Povodom dana kada je Ustav SRH iz 1974. stupio na snagu, 8. ožujka, Dalmatinski klub i DDF u zajedničkom priopćenju podsjećaju stanovnike Dalmacije na neka puno bolja vremena kako po regiju tako i po njezine stanovnike.
Priopćenje prenosimo u cijeosti:
„Dalmacija je 28. veljače obilježila 50 godina od proglašenja Ustava SRH koji joj je jamčio veoma visok stupanj regionalne samouprave.
Tim Ustavom, usvojenim 22. veljače 1974., a koji je stupio na snagu 8. ožujka 1974., Dalmacija je bila definirana kao samoupravni dio Socijalističke Republike Hrvatske, ali i kao regionalni element hrvatske države u sastavu jugoslavenske federacije, koje su bile jamci njezine regionalne samouprave. Na temeljima ovog Ustava, Dalmacija je imala djelomičnu zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, što je za rezultat imalo značajni društveni, ekonomski i kulturni rast dalmatinske regije.
U vrijeme kada je Dalmacija imala punu regionalnu autonomiju i svoj Statut, plaće u su joj bile 60% više od republičkog prosjeka SRH, a danas su za 60% niže od državnog prosjeka. U to vrijeme na rang listi 10 općina i gradova u Republici Hrvatskoj s najvišim plaćama, šest njih bilo je iz Dalmacije, a samo četiri iz drugih dijelova Republike Hrvatske iz to ovim redom: Dubrovnik, Zadar, Split, Šibenik, Makarska i Hvar. Danas, NITI JEDAN dalmatinski grad ne spada u listu onih s visokim zaradama. Svi su ispod državnog prosjeka.
Od 1974. godine u Dalmaciji je izgrađeno na desetine domova zdravlja, kao i bolnica i klinika, izgrađene su brojne tvornice, škole, vrtići, ceste, brodske luke, lukobrani, policijske postaje, trgovine. Ekonomski uspjeh Dalmacije ogleda se u dvjema zahtjevnima sportskim priredbama: Mediteranskim igrama i europskom atletskom prvenstvu. Obje manifestacije dogodile su se u Splitu. Danas, mnogi dalmatinski gradovi čekaju na svoju gradsku bolnicu, a bolnice u Šibeniku i drugim gradovima su propale, medicinska oprema i aparati su zastarjeli, a liste čekanja predugačke.
U vrijeme pune regionalne samouprave Dalmacije izgrađeni su mostovi na Cetini, Neretvi, Zrmanji i Krki kao i 20ak manjih mostova. Danas se ne grade mostovi bitni za stanovnike nekog kraja, već se grade isključivo oni kojima su politici bitni.
Dalmaciji je bilo dobro samo kada je imala punu regionalnu samoupravu i kada je imala pravo donositi odluke i raspolagati vlastitim sredstvima. A kada je dobro Dalmaciji, dobro je cijeloj Republici Hrvatskoj. Zato danas nije dobro Republici Hrvatskoj, jer nije dobro Dalmaciji.
Zato mi iz Dalmatinskog demokratskog foruma i Dalmatinskog kluba tražimo neka ono što se zaradi u Dalmaciji i ostaje u Dalmaciji. To trenutno nije slučaj. Od 30. svibnja 1990. Dalmacija je u Državni proračun uplatila 315,5 mlrd eura, a vratilo joj se svega 7 milijardi eura, što je manje od 2% svega uplaćenog. Uz to, Dalmacija je u istom razdoblju za Slavoniju dala 118 mlrd eura. Uspostavom ravnomjerne raspodjele prihoda od poreza donijeli bismo Dalmaciji i njezinim gradovima i općinama dovoljno sredstava za razvoj, a pri tome ne bi zanemarili obveze prema državi.
Porezna decentralizacija i fiskalna autonomija omogućila bi kako bi se ono što je u Dalmaciji ubrano, uložilo u Dalmaciju, dok bi se administrativnom regionalizacijom i decentralizacijom konstituirale one jurisdikcije, ovlasti i nadležnosti koje su imale AP Vojvodina i Kosovo prema Ustavu iz 1974. To bi značilo kako bismo sami određivali vlastite zakone i kako bi sami određivali gdje ćemo uložiti naša sredstva, a ne da o tome odlučuje Vlada u Zagrebu.
Regionalizacijom i decentralizacijom Republike Hrvatske na pet autonomnih regija i davanjem veće nadležnosti lokalnim i regionalnim nivoima sredstva će se trošiti tamo gdje su zaista potrebna. Ovakva podjela prihoda omogućila bi Dalmaciji da sama investira u projekte koji su važni za razvoj Dalmacije i dobrobit njenih građana.
Vrijeme je kako bi se Dalmaciji, napokon, vratio stari sjaj, a svim njezinim građankama i građanima pravo na dostojanstven život od svoga rada.
Mnogo je razloga zašto tražimo da Vlada Republike Hrvatske dosljedno provodi Europsku povelju o lokalnoj samoupravi te odredbe Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Krenimo redom:
1. Dalmacija nije nastala na području današnje Republike Hrvatske, već je u sastav zajedničke paradržavne tvorevine, Banovine Hrvatske, ušla u ljeto 1939. godine, bez prava na izjašnjavanje građana Dalmacije, koji su ulazak Dalmacije u sastav Banovine Hrvatske shvatili kao okupaciju njihove zemlje. Danas, odgovorni građani Dalmacije sa zrelošću gledaju na taj datum, uz podsjećanje na riječi Stephana Braysa, koji je još u to vrijeme upozoravao kako ne može biti Dalmacije bez njezine pune autonomije i bez Dalmatina, u to vrijeme najbrojnije nacionalne skupine u Dalmaciji, i bez dalmatskog jezika.
2. Dalmacija nikada nije potvrdila, a ni opovrgla svoje članstvo u Jugoslaviji kao složenu državu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine. Dalmaciju i njezine građane o tome nitko nikada nije pitao. Kako bi se nepravda prema Dalmaciji koliko-toliko ispravila, na prvom zasjedanju Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske, koja je održana u Splitu 20. travnja 1945. Dalmaciji se obećala puna autonomija. No, ustavom Narodne Republike Hrvatske iz veljače 1947. te autonomije nije više bilo.
3. Posljednjim Ustavom zajedničke nam države SFRJ, Ustavom iz 1974. godine, Dalmacija je bila definirana kao jedna od 10 konstitutivnih autonomnih regija koje su činile Socijalističku Republiku Hrvatsku, što implicira kako je danas, 33 godine nakon raspada SFRJ, Dalmacija uz Vojvodinu jedan od dva entiteta SFRJ, čiji ustavno-pravni položaj nikada nije formalno riješen.
4. Za razliku od domaće, međunarodna javnost ovih je činjenica potpuno svjesna. Na Međunarodnoj mirovnoj konferenciji održanoj u Londonu 1992. godine, na kojoj su sudjelovali generalni tajnik UN-a, predstavnici pet stalnih članova Vijeća sigurnosti, dvanaest država članica Europske unije, predstavnici SR Jugoslavije, Republike Slovenije, Republike Hrvatske, Republike Makedonije, Republike Bosne i Hercegovine, kao i predstavnici susjednih država, te Kanade, Japana, Turske, Saudijske Arabije, predstavnici OESS-a, Konferencije islamskih država, Međunarodnog Crvenog križa i drugih humanitarnih organizacija, usvojen je tekst u kome se precizira kako „Republika Hrvatska ima obvezu jamčiti građanima Dalmacije povrat svih građanskih i ustavnih prava prema Ustavu iz 1974.“. Građanima Dalmacije su, umjesto vraćanja njihovih ustavnih prava prema Ustavu iz 1974., što znači prava koja su podrazumijevala punu regionalnu autonomiju i samostalno odlučivanje o njihovim pravima, dobili progon, ubojstva, silovanja i cijepanje njihove regije na šest dijelova.
Građani Dalmacije zbog nepoznatog razloga još uvijek nisu poduzeli formalne korake za vraćanje svojih ustavnih prava. Zato danas tražimo neka se ustavni položaj Dalmacije odmah riješi!
5. Međunarodna javnost je i 2007. godine pokazala kako je svjesna kako ustavni položaj Dalmacije još nije rešen. Na zahtjev Vijeća Europe, 18. studenog 2001. godine, članovi Venecijanske komisije, koju su sačinjavali pravni stručnjaci iz Engleske, Belgije, Austrije, Poljske i Finske priopćili su svoje mišljenje o novim izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske iz 2000. i 2001. godine, u kome između ostalog stoji kako: ,,Ustav ne regulira najbitnija pitanja autonomije Dalmacije, već to ostavlja zakonskoj regulativi, koju Republika Hrvatska usvaja mimo utjecaja njezinih regija, prepušta reguliranje pitanja lokalnih samouprava, promjenu granica između lokalnih samouprava, uređuje pitanja poljoprivrede, vodoprivrede, industrije, zdravstva, prometa, prosvjete, ekologije, javnog informiranja, ljudskih i manjinskih prava, upravljanje imovinama lokalnih samouprava van konzultacija s lokalnim samoupravama… Ustavom RH nije regulirano pitanje prema kojemu lokalne samouprave imaju svoje izvorne prihode kojima financira svoje nadležnosti. Stoga, nasuprot onome što navodi, Ustav uopće se ne jamči autonomija lokalnim samoupravama, jer ona u potpunosti ovisi od toga je li Hrvatski sabor u datom trenutku spreman sprovesti neki zakon prema lokalnoj samoupravi ili ne… To i način kako je usvojen Ustav – bez prethodne rasprave unutar lokalnih samouprava, pokreće pitanje njegove legitimnosti”.
Imajući u vidu sve iznijeto, na dan kada je Ustav SRH iz 1974. stupio na snagu, tražimo neka se ustavni položaj Dalmacije konačno riješi donošenjem novog Ustava Republike Hrvatske, koji neće biti nametnut građanima Dalmacije, već prihvaćen na referendumu, i pitamo dalmatinsku i hrvatsku javnost:
1. Je li u civiliziranom i demokratskom svijetu normalno da se država prema najrazvijenijem dijelu svog teritorija ponaša kao prema zaposjednutom području, od koje se samo uzima, sve dok taj teritorij ne postane jedan od najsiromašnijih na kontinentu? Podsjećamo kako je Dalmacija 1989. bila najbogatija i najrazvijenija regija na Mediteranu, danas je među pet najsiromašnijih u Europi.
2. Je li u civiliziranom i demokratskom svijetu normalno ne priznati i iz godine u godinu smanjivati i poništavati nečija ranije dostignuta prava? Koliko se nama čini – nije. U normalnom, zdravom, civiliziranom i demokratskom svijetu razina prava se samo podiže, a ne smanjuje se.
3. Je li vlast u Republici Hrvatskoj svjesna kako je Dalmacija hrani i održava na životu? Očito nije kada provodi ovakvu nesmiljenu nasilnu otimačinu njezinih financija, te prirodnih bogatstava i kulturno-povijesne baštine.
4. Je li vlast u Republici Hrvatskoj svjesna kako Dalmacije nije svojom voljom ušla u sastav Banovine Hrvatske te kasnije u sve druge hrvatske države i kako bi, povijesno gledano, bilo dobro osigurati joj mogućnost da Republiku Hrvatsku doživljava kao svoju državu, a ne kao okupatora? Očito nije, jer da je svjesna Dalmacija bi odavno bila autonomna regija.
Tek kada Vlada RH bude svjesna postavljenih pitanja i kada shvati kako bi mogla snositi opake sankcije ukoliko se krene s procesom regionalizacije i decentralizacije države, početi će njezin društveni i ekonomski razvoj – do tada će Dalmacija i dalje biti pod okupacijom.
תגובות