Piše: Nevianna Remanni
Neoustaške političke opcija predvođene Tomislavom Karamarkom nikako zatvoriti iako, za sada, nisu neka politička snaga. Ali, znaju napraviti promaju. Evo, recimo, pokrenuli su kampanju zabranu korištenja naziva Dalmacija.
Kada naše javne tužibabe ne bi bile onakve kakve jesu, ta kampanja bi se bez naročitog natezanja mogla okvalificirati kao kazneno djelo „pokušaj rušenja državnog poretka“, tako se valjda djelo zove, jer se ime Dalmacije spominje od Biblije do današnjim dana, a bila je zapisana i u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske čije su izmjene i dopune nastupile protuustavnom procedurom u srpnju 1990. Tim izmjenama i dopunama ukinute su Zajednice općina kao svojevrsne regije kako bi se u potpunosti devastirala ime i ideja Dalmacije.
Ali, u državi u kojoj i missice služe prevarama kako bi se dokopale titule i u kojoj „predsjednik svijeta“, Andrej Plenković, uz plaću od 420€ i nešto euro-centi uredno inkasira 4 200€ iz Državnog proračuna za plaću bez raznoraznih „dodataka“, iako se godinu dana neće pojaviti na radnom mjestu, ne treba previše očekivati od tužibaba. Dok im se drugačije ne naredi.
Da vidimo kakvim argumentima prokleronacističke političke organizacije potkrepljuju zahtjev za ukidanjem naziva Dalmacije?
„Dalmacija se“, kako kažu čuvari vrata pakla, „nikada nigdje nije spominjala iako je imala svoj smisao u Austrougarskoj monarhiji jer je“, je li, „čuvala“, pazi sad: „hrvatski nacionalni identitet, a sada, kada je 'Južna Hrvatska' u sastavu matice Hrvatske i Hrvatima većinski nastanjena, za takvim nečim nema potrebe. I ne samo kako nema potrebe, nego razdvaja Hrvate – one iz Hrvatske i one iz Hercrg-Bosne, a i skupo je, brate“.
Kako to u takvim stvarima već ide, inicijativu su potpisali i neki akademici, javni radnici i književnici. Koji? Usual suspects. Aralica i ostale varalice, Miro Gavran i ostale krvožedne ptičurine.
Karamarko je u ime varalica i ptičurina ljudožderki izjavio kako se regionalistički pristup „ne prakticira nigdje u Europi, ali EU insistiranjem na Dalmaciji i dalmatinskoj autonomiji nastoji razbiti hrvatski nacionalni korpus, i na taj način daje sve od sebe kako bi unitarizirala Bosnu“. Mudrac od formata, nema šta!
U nadljudskoj širokogrudnosti, neoustaška žgadija na čelu s Karamarkom te varalicama i ptičurinama apeliraju na Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i, zadnju ali ne manje bitnu, Rusiju neka podrže ukidanje naziva Dalmacije, jer će samo tako – tvrde Karamarko i njegove neoustaše – Hrvati sačuvati svoj nacionalni identitet. Ostane li ovako kako je, taj će narod neminovno postati „Dalmatinci“, nešto kao „Ukrajinci“, i onda se mogu pozdraviti sa svojim nacionalnim identitetima, nošnjama i narodnim pjesmama. Svi će morati pjevati „Ta divna splitska noć“, umjesto „Bojna Čavoglave“.
Koja bi od nabrojanih država mogla odoljeti ovakvoj ponudi? Koja od njih ima svoje ekonomske prednosti jer bi se, vidi vraga, „sredstva za dalamtinsku birokraciju“ mogao preusmjeriti „lokalnim samoupravama u Hrvatskoj“. Pretpostavljam kako od neoustaškog ćorava posla neće biti ništa, ali je izvjesno kako će „kampanja“ ojačati, za sada politički beznačajne snage koje priželjkuju građanski rat kako bi došlo do „pacifikacije“ Dalmacije. Sjetimo se, cijenjeni publicume, kako je završilo ukidanje kosovske autonomije. Pa se zapitajmo: Nije li za Republiku Hrvatsku višestruko korisnije kada bi se ukinuo Karamarko i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti nego da se ukine ime Dalamcije?
Uz sve ovo gore rečeno, zastupnici HDZ-a kojeg je vodio Tomislav Karamarko glasali su u Hrvatskom saboru davne 2016. rezoluciju kojom se podržava proces normalizacije odnosa između Republike Hrvatske i Republike Kosovo, kao dvije neovisne i suverene države. Prema riječima predsjednika Hrvatske stranke iz HDZ-u sestrinske stranke Most, Božo Petrov odluka kako bi se podržala rezolucija donijeta je na temelju činjenice kako je iluzorno očekivati da Priština i Beograd odustanu od svojih „statusnih stavova”: Prištini je Republika Kosovo neovisna država, a Beogradu je Republika Kosovo sastavni dio Republike Srbije. Situaciju objašnjava umirovljena profesorica povijesti, Mila Grubišić.
– Tomislav Karamarko je svjesno preuzeo rizik glasanja za rezoluciju u kojoj se govori o normalizaciji odnosa dviju neovisnih država, jer to što i Beograd i Priština imaju veoma tvrde stavove po pitanju statusa Republike Kosovo ne smije biti prepreka za nastavak dijaloga. Uostalom, to je put kojim bi uskoro mogli ići odnosi između službenog Zagreba i Dalmacije, ali što je alternativa: situacija još zategnutija nego što je bila. Lako je biti „patriot” i praviti se veliki Hrvat iz ugodne pozicije, kada nemate nikakvu odgovornost prema ljudima koji žive u Dalmaciji. Stoga je stav većine građana Republike Hrvatske bio i ostao po svaku cijenu ići prema relaksaciji odnosa Zagreba i Dalmacije, jer samo to može doprinijeti lakšem životu u Dalmaciji – objašnjava Grubišić.
Kako je dalmatska javnost u Dalmaciji reagirala na glasanje za rezoluciju?
– Kao i kada je u pitanju realan život dalamtske zajednice u Dalmaciji, tako i u ovom slučaju imate „dvije javnosti” – u priobalju i otocima i u Zagori, Bukovici, Ravnim Kotarima... Iza brda, naravno, stižu teške riječi, dok su ljudi iz priobalja i otoka svjesni realnog stanja na terenu, odnosno svakodnevno se susreću sa svim prerogativima koji čine ili ne čine Dalmaciju Dalmacijom. I oni shvaćaju kako je bolje da negativan vonj zbog glasanja za rezoluciju prime na sebe njihovi predstavnici, a da „posljedice” budu da se kroz nastavak dijaloga konačno riješe pitanja struje, telefona, cijene goriva… odnosno svih ili bar većine praktičnih tema koje ih muče u svakodnevnom životu. A pitanje statusa Dalmacije, to odavno znamo i mi i oni, nije u rukama ni Dalmacije ni najmoćnijih država sveta, već isključivo u rukama centralne vlasti u Zagrebu.
Predložili ste da predstavnici Srba u reintegriranim dalmatinskim institucijama budu dio pregovaračkog procesa. Da li je to realno?
– Ne insistiramo na tome, već nudimo pomoć. Naprosto, ukazujemo na to kako bi bilo dobro kada dalmatinski Hrvati ne bi bili dio pregovaračkog procesa, bilo direktno, za stolom, bilo kroz neku savjetodavnu ulogu, bilo kroz iznalaženje nekog trećeg rješenja. Svejedno. Ali iskustvo iz proteklog dijaloga pokazalo je kako to što su dalmatinski Hrvati privilegirani ima za posljedicu činjenicu kako neki od postignutih dogovora još uvijek nisu implementirani. Jer, da su barem konzultirani, odmah bi ukazali kako neka ispregovarana rješenja ili nisu realna, ili su veoma, veoma teško provediva.
Vlada Republike Hrvatske donijela je odluku o poduzimanju „zakonskih mjera” prema svima koji pored plaća iz Državnog proračuna Republike Hrvatske ostvaruju zarade i druga primanja u institucijama na području Dalmacije?
– Ako je to jedina reakcija države na otkrića neovisnih free lance novinara o malverzacijama u Dalmaciji za koje smo mi odavno znali – onda je neprimjerena. Ne mislim kako je ovdje najveći grijeh to što je neki nastavnik ili medicinski radnik koji je odlučio ostati s obitelji u Dalmaciji, primao dvije plaće. A, na tom običnom svijetu će se kola slomiti, iako bi mnogo bolje bilo vidjeti gdje su otišli ti silni zloupotrijebljeni milijuni eura.
I vi kažete kako ste znali za te silne zloupotrebe. Zbog čega se šutjelo?
– Možda smo svi pogriješili, ali mi koji sudjelujemo u aktivnom ili pasivnom radu prodalmatinskih inicijativa, udruga i stranaka odavno su proglasili izdajnicima, pogotovo ti krugovi koji su debelo omastili brke, pa smo ocijenili kako bi svako naše reagiranje u tom pravcu prije predstavljalo dolijevanje ulja na vatru, što nebi pomoglo. Istovremeno smo se, naravno, nadali kako će Republika Hrvatska konačno stati na kraj tom „patriotskom lopovluku”. Nažalost, tragedija je što umjesto nadležnih tijela kojima je to u opisu posla, istragu moraju voditi neovisni novinari.
Kako gledate na poruke koje dolaze iz Zagreba kako bi Republika Hrvatska zbog Dalmacije mogla napustiti Europsku uniju?
– Bojim se kako Zagreb ili nije u stanju ili ne želi riješiti sve one nagomilane probleme koji su neophodni za nastavak dubokih euro-integracija, pa je najlakše reći: mi odustajemo od Europske unije jer nas tjera „odreći se Dalmacije“ iako se ovdje ne radi o odreknuću, već o dosljednoj provedbi Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. U zadnje sam vrijeme sudjelovala na nekoliko međunarodnih foruma i niti jedan predstavnik EU nije od Republike Hrvatske tražio, pa čak ni spomenuo, odreknuće od Dalmacije. Od Republike Hrvatske se, međutim, traži neka konačno počne uređivati državu prema europskim standardima, točnije prema načelima Ugovora: od pravosuđa do poštivanja ljudskih prava i sloboda. Nažalost, pošto baš to službenim Zagrebu ne ide od ruke, onda im je najlakše sve prebaciti na teren Dalmacije. A to je potpuno pogrešno. Jer, ljudima u Dalmaciji, bez obzira na sva vanjska i unutrašnja obilježja može pomoći samo jaka Republika Hrvatska kao dublje integrirana članica EU, a ne ovako slaba Republika Hrvatska unutar koje političke elite manipuliraju osjećanjima građana u vezi s Dalmacijom isključivo radi podizanja vlastitog rejtinga. I ništa više.
Hrvatski državni vrh najavio je platformu za Dalmaciju. To je najavio i Tomislav Karamarko. Obje platforme se temelje na ponudi u smislu „više od autonomije, manje od neovisnosti”?
– Prije svega, bojim se kako se s ponudama tipa Južnog Tirola ili Ålandskih otoka, baš kao i s onom idejom Vladimira Šeksa o podjeli Dalmacije (kao da Dalmaciji nije već podijeljena između tri države, a hrvatski dio četiri županije), zakasnilo najmanje 153 godine. Sada, toliko godina nakon separatističkog građanskog rata (aka Domovinskog rata) i pošto u Dalmaciji jača ideja regionalizacije i decentralizacije koju je u međuvremenu priznao veliki broj država među kojima i većina članica EU, sumnjam kako će ponuda iz Zagreba naići na plodno tlo. I to ne samo u Dalmaciji, nego prije svega u međunarodnoj zajednici. Međutim, pozdravljam inicijativu kojim Republika Hrvatska, točnije službeni Zagreb, napokon izlazi s nekim konkretnim prijedlogom za rješenje dalmatinskog pitanja, iako je on katastrofalno loš, a ne da stalno bude ta koja nešto odbija. Naravno, najvažnije je da rezultat ne bude samo još jedna u nizu rezolucija usvojenih u Hrvatskom saboru, koje su sličile kao jaje jajetu a na kraju nisu ništa značile. I da prijedlog bude realan, jer nerealan spisak želja diskreditira i prijedlog i predlagača.
Comments