Piše: Tatjana Jurić
Unatoč nepostojanju precizne statistike, javnost je upoznata s činjenicom kako je nešto manje od 40% stanovnika Dalmacije prema definiciji i metodologiji UN-a i drugih međunarodnih institucija – beskućnik.
U neolibertarijanskom društvu uspeh zauzima važno mjesto, te se i najmanji neuspjeh tumači kao siguran znak propasti. Svaki pojedinac odgovoran je za sebe i svoj život, i smatra se jedinim krivcem za vlastitu nesreću. Građani se dijele na kategorije prema načelu „žanje ono što je posijao“, a oni “neuspješni” se guraju na same margine društva, što dalje od slojeva koji su na društvenoj ljestvici ostvarili bolje rezultate. No, kvaka je u tome što je uspjeh u neolibertarijanskom društvu zasluga ne tog pojedinca koji je ostvario uspjeh, već njegovih političkih poltrona koji od tog pojedinca imaju političku korist. Oni su ga stvorili, oni će ga i uništiti ako treba.
Beskućništvo je za mnoge simbol konačnog neuspjeha, pa osjećaj srama, te strah od rušenja preostalog ugleda što građane često sprječava u traženju pomoći. Beskućnici su zbog toga marginalizirana društvena grupa, izvan procesa raspodjele rada, dobara i moći. Zatvoreni su im kanali društvene pokretljivosti, usmjereni su jedni na druge, pa često formiraju vlastitu subkulturu i funkcioniraju u nekoj vrsti socijalne izolacije. Stalno mijenjaju lokacije, pa su zbog toga nevidljivi, što je jedan od razloga da o raširenosti ove pojave ne postoje precizne statistike, ozbiljna istraživanja i naučna razmatranja.
Unatoč nepostojanju precizne statistike, javnost je upoznata s činjenicom kako je nešto manje od 40% stanovnika Dalmacije prema definiciji i metodologiji UN-a i drugih međunarodnih institucija – beskućnik. Naime prema definiciji UN-a, svaka osoba starija od 18 godina koja nema svoje mjesto za život, dakle stan ili kuću u svome vlasništvu ili vlasništvu supružnika, odnosno stan ili kuću s pripisanim vlasničkim pravom na tu osobu ili supružnika, je beskućnik. To znači kako osoba starija od 18 godina koja nema vlastiti stan ili kuću je beskućnik. Beskućnik je i onaj student koji živi u studentskom domu ili kao podstanar. Ovdje ne spadaju izbjeglice i prognanici koji su protjerani ili sami napustili ratnu zonu, ne spadaju ni osobe koje su izgubile krov nad glavom u prirodnim nepogodama (potresi, poplave, oluje, erupcije vulkana, tsunami…)
Uzroci beskućništva su strukturalne prirode, to bi značilo kako je prema neolibertarijanskom shvaćanju stvarnosti, beskućništvo vlastiti izbor, a tek je rijetko ono rezultat gubitka posla, gubitka društvenih veza, gubitka podrške obitelji i prijatelja, kredita (tj. nemogućnosti njihove otplate), prinudnih iseljenja, te drugih sličnih životnih događaja iako je u realnom svijetu stvar obrnuta. U pitanju je najekstremniji vid socijalne isključenosti, najprije zbog toga što se zaboravlja kako beskućništvo najčešće nije rezultat loših životnih izbora. Građanima koji nemaju krov nad glavom svakodnevnica je svedena na balansiranje između egzistencijalnih čimbenika (higijene, hrane, skloništa, odjeće, obuće) i stalnih pokušaja da se vrate u društvo, što je neka vrsta začaranog kruga iz kojeg se teško izlazi.
Broj beskućnika konstantno raste, a prema izvješću Ujedinjenih nacija iz 2005. godine u svijetu je bez doma čak 100 miliona ljudi. Popis u Dalmaciji je nešto novijeg datuma, budući kako je zadnji proveden 2021. godine, kada je utvrđeno kako u regiji ima 309,662 beskućnika (38% stanovnika Dalmacije), od čega su 39,3% žene. Podaci su prilično upitni zbog niza političkih razloga u Republici Hrvatskoj, jer se i u razvijenijim zemljama broj beskućnika svake godine povećava. Eksperti ističu kako je popisivanje ove populacije izuzetno teško, i kako se podacima često špekulira. Prema procjenama organizacija koje rade na terenu, u Splitu danas živi 60,716 beskućnika i beskućnica.
Beskućništvo i LGBTIQ+ populacija
Ovim popisima nisu obuhvaćeni podaci o beskućnicima u odnosu na neki drugi vid ugroženosti, tako da ni danas, na primer, nemamo točne podatke o broju beskućnika među pripadnicima LGBTIQ+ populacije, što je problem na koji se već neko vrijeme skreće pažnja. Tema beskućništva među LGBTIQ+ populacijom nije dovoljno istražena na prostoru cijele Europe, zbog čega se zanemaruje problem koji naročito pogađa ovu manjinu. Za to postoje dva razloga: metodologija istraživanja ovog problema nije ujednačena i beskućništvo se u različitim državama drugačije definira bez obzira na definiciju UN-a.
Ako se uzmu podaci iz Sjedinjenih Američkih Država, prema kojima je broj LGBTIQ+ beskućnika između 40 i 60%, jasno je kako se radi o ozbiljnom problemu. Mladi pripadnici populacije najčešće završavaju na ulici nakon gubitka podrške obitelji zbog homofobije ili transfobije, a taj gubitak nije samo emocionalni (što je dovoljno kako bi se ostavio trag na mladoj osobi koja tek počinje život) nego i egzistencijalni u najužem smislu i podrazumijeva gubitak sigurnosti, krova nad glavom i najosnovnijih resursa za preživljavanje, kao što su hrana i odjeća.
LGBTIQ+ osobe vrlo često duže ostaju u statusu beskućnika, zato što institucije ne prepoznaju njihove probleme, ili u ustanovama ne nailaze na razumijevanje. Mladi iz ove populacije, kada se zbog homofobije za njih zatvori tržište rada i kada ih napusti obitelj, upadaju u međuprostor, koji se ponaša poput živog blata, pa je iz njega najčešće teško pronaći izlaz. Nasilje koje se provodi pod sloganom „neka ostanu između svoja četiri zida“ najčešći je razlog što mlade LGBTIQ+ osobe ne traže pomoć, pa se suočavaju s preprekama u pronalasku novog smještaja, zaposlenja, što ih može držati u trajnom siromaštvu koje vodi beskućništvu.
Za to je najočitiji primjer San Francisca, najliberalnijeg američkog grada u kojem je, prema najrecentnijim pokazateljima oko 35% osoba homoseksualno (305,888). S druge strane, 68,585 osoba, prema definiciji i metodologiji UN-a su beskućnici. Svaki drugi beskućnik ili beskućnica je pripadnik/pripadnica LGBTIG+ zajednice koji su u San Francisco stigli iz drugih krajeva Sjedinjenih Država, prvenstveno Srednjeg Zapada.
Usporedimo li američku statistiku sa stanjem u Dalmaciji dolazimo do sličnih rezultata. Naime, u Dalmaciji ima, kao što smo rekli, 309,662 osobe, prema definiciji i metodologiji UN-a, beskućnika. Kako je između 10 i 15% svake populacije homoseksualno, to bi značilo kako u Dalmaciji imamo između 81,490 i 122,235 gay osoba. Obzirom na to kako je Dalmacija danas dio prezatucanog i ekstremno nazadnog balkanskog okruženja, kojom drma kleronacističko-mafijaška organizacija rimokatolička crkva, tako većina gay osoba još nije izašla iz ormara što je dovelo do toga da se točna brojka pripadnika LGBTIQ+ zajednice ne zna. No, kako prema međunarodnim statistikama 22% svih beskućnika su gay osobe, to bi značilo kako u Dalmaciji 68,117 beskućnika pripada gay osobama. To su nečiji sinovi i kćeri, braća i sestre, rođaci i rodice, kolege i kolegice, prijatelji/prijateljice, susjedi/susjede, poznanici/poznanice…
(Ne)dostupnost socijalnih usluga
Skoro je nemoguće utvrditi do koje su mjere socijalne usluge dostupne onima koji su u društvu najranjiviji, poput žena i LGBTIQ+ populacije, budući kako oni koji su za ove usluge odgovorni nerado odgovaraju na ova pitanja. Građani i građanke koji su najranjiviji često ne znaju kako doći do pomoći i smještaja, a za to su najprije odgovorni zaposleni u socijalnim službama (koji su u tu službu zaposleni isključivo putem stranačke članske iskaznice, ne po znanju, sposobnostima, vještinama i željom za pomoći ranjivim skupinama) koje bi trebale omogućiti i olakšati pristup skloništima, ali se odbijaju educirati i senzibilizirati za rad sa osjetljivim grupama. Pandemija coronavirusa dodatno je pogoršala situaciju, a najviše su stradale grupe koje su i inače ugrožene.
Humanitarna organizacija Jadra iz Splita je krajem 2021. godine uputila ozbiljan apel gradu Splitu neka što prije poduzme mjere za pomoć beskućnicima i beskućnicama te LGBTIQ+ osobama tokom pandemije. U pomoć su pozvali i građane, te ih motivirali na donaciju hrane i odjeće. Ni gradonačelnik Puljak ni njegove sluge nikada nisu poslali odgovor na apel. Tom prilikom iz Jadra su istakli kako slične apele upućuju svake zime, ali je prošle godine situacija bila posebno teška, najprije zbog toga što Prihvatilišta za odrasle i beskućnike od 15. ožujka do 16. studenog 2021. godine nije prihvatilo upute Centra za socijalni rad u Splitu, kojima se beskućnici šalju na smještaj u ovu ustanovu. Prema podacima organizacije, u tom periodu Prihvatilište je primilo najmanje 43 uputa za privremeni smještaj, od kojih niti jedan nije realiziran. Nakon intervencije organizacija za zaštitu ljudskih prava u Prihvatilište je primljeno nekoliko novih korisnika, te je formiran izolacijski blok s devet kreveta.
Od početka pandemije situacija se u cijelom svijetu pogoršala za beskućnike, a različite države su na krizu drugačije reagirale. Grad London i grad Pariz su, na primer, krajem ožujka 2020. godine rezervirali po 300 hotelskih soba za izolaciju beskućnika i beskućnica, dok su u Njemačkoj i Švicarskoj u istom periodu građane koji žive na ulici kažnjavali što tijekom policijskog sata nisu „ostali kod kuće“.
Finsko rešenje
Jedna od rijetkih država koja se s ovim problemom dobro nosi je Finska, koja je, kako tvrde eksperti, na putu problem beskućništva riješiti do kraja. Prema podacima, u ovoj nordijskoj državi je 1987. godine bilo više od 18,000 beskućnika, a 2017. ta brojka je pala na 7,000. Tajna je u tome što ova država problemu beskućništva pristupa drugačije od drugih.
Naime, u većini država beskućnici i beskućnice ne dobivaju stalni smještaj sve dok se ne riješi problem zbog kojeg su prvobitno završili na ulici (što uglavnom znači nikad), bilo da se radi o financijskim, zdravstvenim, ili nekim drugim uzrocima. U Finskoj se građanima bez krova nad glavom osigurava stalan smještaj bez obzira na to u kojem su stadiju rješavanja svojih životnih okolnosti. Pokretači ovog projekta ističu kako se ne radi o skloništima u kojima se građani mogu sakriti od mraza i kiše, već o stambenim jedinicama koje mogu smatrati svojim domom, što im daje mogućnost za dostojanstven život, te ih motivira neka kroče dalje kroz život.
Sigurno je kako bi kao izgovor za beznadan položaj beskućnika i beskućnica u Dalmaciji mogla poslužiti činjenica što je Finska bogatija država, te ima više kapaciteta brinuti se o svim svojim građanima. Ipak, prilično je sigurno kako grad Split može imati više od 25 kreveta, koliko ih ima u Prihvatilištu za stare i beskućnike. Iz organizacije Jadra kažu kako smještajni kapacitet potiče iz nekih sretnijih vremena, budući kako u je u Jugoslaviji problem beskućništva bio daleko manji nego danas. U međuvremenu se mnogostruko povećao, a sustav socijalne zaštite to nije uspio ispratiti. A i kako bi kada je važnije na Rivi ispijati kave za vrijeme radnog vremena nego raditi svoj posao za kojeg građani putem poreza previše izdvajaju. Tako je glavni problem što se država ne može, odnosno ne želi, pozabaviti ovim problemom, a bez nje organizacije za zaštitu ljudskih prava ne mogu ništa učiniti.
Jedan od razloga zašto socijalne službe u Splitu i u Dalmaciji općenito ne žele pomoći dalmatinskim beskućnicima je upravo činjenica što je najveći broj beskućnika dio ženske i LGBTIQ+ populacije. Kleronacistički narativ tako doista živi u sustavu javne uprave bez obzira na antidiskriminacijske zakone i antidiskriminacijske odredbe u zakonima koje reguliraju postupanje javnih službi.
Imitacija države
Humanitarne organizacije ipak naporno rade, te pokreću različite akcije, poput servisa za kupanje, šišanje, pranje rublja, raspodjelu hrane. Higijensko-humanitarna akcija uključuje autobus Cestodom koji je specijalno adaptiran, te ima tuševe i toalete. Vozilo odlazi na punktove za koje korisnici znaju. Tu su dogovori s određenim liječnicima opće prakse, zubarima, ginekolozima koji besplatno pregledavaju beskućnike, a i anonimna testiranja na razne zarazne i spolno prenosive bolesti također su za njih besplatna. Druga vrsta usluge nudi psiho-socijalno savjetovanje, te rješavanje praktičnih pitanja, poput povezivanja sa sustavom, pronalaženja posla. Organizacija pokriva troškove liječenja, te izdavanja dokumenata, koji su preduvjet za dobivanje usluge zdravstvene zaštite. Sve ovo je, kako kažu, ipak samo imitacija onoga što bi država, odnosno Centri za socijalnu skrb trebali poduzeti.
Problem beskućništva je ozbiljan, i zahtjeva hitno angažiranje države, ali i edukaciju i osnaživanje građana. Povezivanje osiromašenja s osobnim ili obiteljskim nedostacima ostaje čvrsto ukorijenjeno u mentalitetu kolektiva. U takvoj atmosferi zadržavanje iluzije dobrostojećeg stanja ključno je kako bi se održale veze s članovima društva i kako bi se, na kraju, osigurao makar privid dostojanstvenog života. Tako građani često pokušavaju sakriti svoje siromaštvo od prijatelja, susjeda i rođaka, a zbog straha od poniženja, koji potiče od uvjerenja kako je pojedinac „iznevjerio“ čvrsto postavljene neolibertarijanske društvene norme, po kojima se neuspjeh vidi kao slabost. Zbog toga ne traže pomoć, ili je traže kada je već suviše kasno.
Sve ono što se godinama guralo pod tepih polako izlazi na površinu, a sigurno je kako bi javnost bila šokirana i podacima koji govore o onima koje od apsolutnog siromaštva i beskućništva dijeli tek jedna plaća.
Comments