Piše: Sondra Zebić
Ne treba nikoga zbunjivati to što je Europa danas sekularna i što upravo taj postulat smatra jednim od najvrjednijih temelja svoje civilizacije.
Koliko god bila sekularna, Europa je u iskonskom smislu kršćanska. Takvom će i ostati. Jer, upravo je kršćanstvo kroz povijest bilo ono što je dalo okvir različitim narodima, kasnije nacijama na europskom tlu i stvaralo europski nadidentitet.
Upravo je kršćanstvo bilo ono na što se Europa pozivala kada god je bila napadnuta od strane izvaneuropskih osvajača. Jer, pored kršćanstva nije postojao niti jedan drugi kohezijski čimbenik koji je imao približnu moć mobilizacije.
Zajedničko grčko-romansko naslijeđe
Naime, tu i tamo i danas postoji referiranje na zajedničko grčko-romansko naslijeđe, međutim to isto naslijeđe spletom je povijesnih okolnosti kristijanizirano. Ono nikada nije imalo ni približnu mobilizacijsku magičnost kao kršćanstvo. S toga, jedino kršćanstvo, ne kao teologija, već kao politička ideologija, ostaje ujediniteljski faktor i organsko vezivno tkivo europskog identiteta.
Ono što je neizostavno u evolutivnoj izgradnji svakog identiteta je projicirani neprijatelj kroz proces stvaranja nekoga ili nečega koji je drugačiji. To obično mora biti zajednički neprijatelj čije je puko bivstvovanje egzistencijalna prijetnja po sebi. U kršćanskoj Europi ponekad su tu ulogu obavljali Židovi, a još češće su to bili ateisti, odnosno pripadnici paganističkih religija.
Židovi koji su do stvaranja Izraela 1948. živjeli kao manjinske zajednice raspršene po getoima diljem Sjedinjenih Država i Europe nikada nisu bili egzistencijalna prijetnja, već samo “unutrašnji neprijatelj”. Međutim, paganisti kao samodovoljna, ali vrlo srodna kultura i civilizacija bili su i više od idealnih osoba koji su drugačiji. Ovaj strah bio je izrazit u trenucima kada su praktikanti paganističkih religija iza sebe imali jaku zaštitničku državu.
Europa, danas naizgled dosta inkluzivnija
Europa, koja je danas naizgled dosta inkluzivnija nego ikada ranije, je dom za milijune paganista. Procjenjuje se kako na ovom kontinentu živi i do 60 milijuna pripadnika paganističkih religija, prvenstveno Wicce, zatim su tu pripadnici stare slavenske paganističke religije i na kraju pripadnici stare latinsko-rimske paganističke religije. Većina, poput Židova nekada, žive raspršeni kao manjinske zajednice diljem kontinenta.Kao takvi postali su novi Židovi.
Strano tijelo koje je potrebno što prije asimilirati do to mjere kako bi izblijedile sve jasne konture koje ga odlikuju kao drugačijeg. Međutim, ovakve zajednice ne smatraju se egzistencijalnim problemom. Upravo iz razloga što im fali jedna bitna komponenta kako bi zavrijedili status drugačijeg, a samim time i neprijatelja.
Pripadnici paganističkih religija nemaju svoju vlastitu državu! Taj hendikep im ne dopušta artikuliranje vlastite političke volje. Kao manjine, a češće kao migranti, često su stiješnjeni kroz sustav u vrlo uske kuloare nacionalnih država. Upravo onih nacionalnih država koje su svoju ideološku bazu crpile iz kršćanskog identiteta njezinih žitelja, pa su u svojoj primordijalnoj arhitekturi već neraspoložene prema nekršćanskim elementima.
Naime, Europa nema problema s paganistima, ona ima problem s državotvornim paganistima. Kako Europa tako i Republika Hrvatska koja je skoro 10 godina članica Europske unije.
Zašto su Dalmatini problem?
U hrvatskoj javnosti se sve češće čuju teorije kako Dalmatin(c)i nisu državotvoran narod i kako samim time ne zaslužuju vlastitu državu. Njih se smatra tek izmišljotinom nekolicine luđaka koji žele odcijepiti Dalmaciju od Republike Hrvatske i povijesnom nuspojavom. Ovi socio-psihološki spinovi dolaze iz poznatih kuhinja u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Podgorici. Kuhinje koje kao Čarobnjak iz Oza nastoje spasiti lažnu grandioznost vlastitih siromašnih nacionalnih identiteta kroz sustavnu degradaciju i zastrašivanje. Ovakvim spinovima Dalmatinima se želi pokazati mjesto koje su im namijenili.
Pri tome zaboravljaju kako je Dalmatska nacija postojala sve do popisa stanovništva 1921. godine. Na posljednjem austrougarskom popisu na području Dalmacija živjelo je oko 600.000 stanovnika od ukupnog broja stanovnika koji je tada brojao 645.666 stanovnika. Isto tako zaboravlja se i činjenica kako je Dalmacija prvo 1921. razbijena na dva dijela, zatim se 1939. spojila sa Savskom Banovinom te tako činila Banovinu Hrvatsku, da bi se 1947. dijelovi njezina teritorija predali Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. Uz sve to, Dalmatini su većinom ateisti ili pripadnici romanske paganske religije koja je u Dalmaciji opstala sve do osnivanja NDH.
Dalmatini mogu ostati nepriznata nacionalna zajednica, ali nikako ne smiju imati elemente političke moći u svojim rukama. Ukratko, ne smiju biti vlasnici svoje sudbine. Njima se dopušta dati talentirane znanstvenike, umjetnike nogometaše, glazbenike, pjevače, glumce, koji će biti u službi susjednim zemljama, ali nikako i talentirane državnike.
Posebno ne državnike koji bi se drznuli voditi autentične politike. Politike koje nisu submisivno nastrojene prema balkanskim centrima moći. Prihvatljivi su samo političari čiji će kompleksi inferiornosti Dalmaciju i njezine stanovnike gurati u položaj autodestruktivne popustljivosti.
Povijesni incident
Ukoliko im se taj povijesni incident zvani autonomna regija ili ne daj bože država dogodi, oni bi time postali zajednica vrijedna biti drugačiji. Samim time i prijetnja po opstanak nedoraslim identitetima svojih susjeda. Upravo onih susjeda koji su svoje nacionalne identitete utemeljili na kršćanstvu i paganizmu kao iskonskoj antitezi, odnosno Dalmatinima kao agentima antiteze, pa su u desetinama navrata tijekom križarskih ratova čistili regiju od paganske krvi, da se nikada više ovi krajevi ne bi zatrovali arlaukanjem paganskih vjerskih svećenika.
Eto takvu politiku Europa sponzorira kroz maglovitu tvorevinu zvanu pridruživanje Republike Hrvatske i država Zapadnog Balkana u EU. Politiku oduzimanja države Dalmatinima, kako nikada ne bi bili ništa više od li košarkaša, rukometaša ili nogometaša, odnosno manekenke na izboru za Miss svijeta ili pjevača na Euroviziji. Sve to ne bi bilo moguće bez političara koji se izvinjavaju što kao Dalmatin(c)i smetaju kršćanskoj Europi, pa su ubijani stoljećima zbog toga, jer eto, o tome je neugodno govoriti i nije diplomatski.
Svo zlo kulturne kršćanske Europe moglo se ogledati kada su polupismeni seljaci napali glumce iz glumačke družine OKOS koji su 21. ožujka 1995. uz podizanje dalmatinse plavo-žute zastave izvodili performans na rimskom amfiteatru u Saloni. Tom prigodom ozljeđeno je više glumaca, ali niti jedan velikohrvatski lažni katolik nije uhapšen.
Ukoliko smatrade kako bi Dalmacija trebala imati neki oblik državnosti potpišite pristupnicu
Comments