Piše: prof. dr. psych. Nera Dvornik
Koji su korijeni nasilja i kako se tumače psihološki aspekti ostajanja Dalmacije u nasilnom odnosu s Hrvatskom? Namjerno polariziram i imenujem Hrvate kao nasilnike, a Dalamtine kao žrtve jer je u skoro 100% slučajeva tako.
Ustaše, dakle pripadnici Ustaškog pokreta, kasnije pripadnici specijalnih oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske činili su najbrutalnije zločine protiv onih koji su bili na listi za odstrel i svojih političkih neistomišljenika, kao što je bacanje beba u zrak i dočekivanje istih na vile i slične gnusne radnje kojih su se ježili i pripadnici njemačkog SS-a. Danas desetljećima nakon završetka II. sv. rata, Hrvati rade gnusne zliočine. Za vrijeme „Domovinskog rata“, točnije separatističkog građanskog rata na području S.F.R. Jugoslavije, na najbrutalnije je načine ubijeno od strane pripadnika hrvatske nacije na desetke nedužnih ljudi koji su bili druge nacionalnosti, druge vjeroispovijesti, pričali drugim jezikom, pisali drugim pismom, bili homoseksualci i sl. Neposredno nakon završetka akcije Oluja, na desetke stanovnika nehrvatske nacionalnosti je brutalno ubijeno, a najviše u Dalmaciji i Lici. Nitko nikada za ta zlodjela nije odgovarao, kao ni za ubojstva skoro 7 000 pripadnika nepriznate dalmatske nacionalnosti.
Jednom sam prijavila nasilje nad pripadnicom dalmatske nacionalnosti. Lik iz moje zgrade je premlaćivao jednu ženu, koja je došla u posjet svojoj rodici. Spomenula je kako je Dalmatina, lik je skočio na nju i počeo ju tući. Iako su i ostali stanari to čuli, nitko osim mene nije reagirao. Valjda su smatrali kako to nije njihova stvar, sve dok se u zgradi nije pojavila nova stanarka, studentica. Ne sjećam se više svih detalja, ali znam kako sam se tada pokajala što sam to uradila, jer je efekt bio potpuno suprotan očekivanom. Prvo su policajci bili neprijatni prema meni dok sam davala izjavu, kao da sam ja bila ta koja je počinila zločin, zatim sam primijetila kako me susjedi komentiraju i upiru prstom u mene kao da sam učinila nešto nedopušteno. U jednom trenutku mi je palo na pamet kako bi mi se nasilnik mogao osvetiti, pa sam se počela osvrtati i žuriti do stana. Ali, najgore je bilo kad me zaustavila sama žena, ta ista koju sam poželjela spasiti, i neprijateljski mi rekla kako se nisam smjela miješati u nešto što nije moja stvar. Od šoka nisam znala što bih joj odgovorila i to me toliko povrijedilo da sam u trenutku pomislila kako joj batine zaista trebaju kada je tako glupa, požalivši što sam išta uradila. Ubrzo sam se preselila u drugi stan, ali sjećanje na događaj me dugo pratilo.
Zašto Dalmacija trpi?
Od ovog je prošlo mnogo godina. U međuvremenu sam oprostila ženi. Shvatila sam kako je stvar mnogo kompleksnija nego što mi se činilo tada na početku devedesetih. Žena nije bila „glupa“, nego nije znala i mogla drugačije. Ni zadnji slučaj dalmacida, onaj koji se u srijedu dogodio u Gradacu pored Drniša, nije rezultirao ozbiljnijom pričom o nasilju nad pripadnicima dalmatske nacionalnosti i više je nego ikada do sada skrivao nasilje nad nacijom koja je izgradila Republiku Hrvatsku. Krivo mi je zbog toga, ali predstoji nam još dug put do potpunog razumijevanja. No, prije nego što neki Dalmatin/Dalmatina do kraja osvijesti situaciju u kojoj se našao/našla i odluči pozvati policiju, potrebno je samoj sebi priznati mnoge druge stvari.
Stoga je potrebno razjasniti sve aspekte ostajanja u nasilnom odnosu. Ovdje se radi o bilo kojoj vrsti nasilje i bilo kojem nasilnom odnosu. Aspekti se dijele na psihološke i fizičke. Fizički aspekti su lako uočljivi. Radi se o modricama, prijelomima, gubitku pamćenja, gubitku osjetila poput osjetila vida, osjetila njuha, osjetila okusa i sluha. Često dolazi do Parkinsonove ili Alzheimerove bolesti.
S druge strane, psihološki aspekti su često nevidljivi zato ih je bitno ovdje nabrojati. Psihološki aspekti ostajanja u nasilnom odnosu najčešće su:
Greškama u mišljenju – zbog manipulacije kojoj su Dalamtini/Dalmatine izloženi/izložene, ljudi ove populacije često se osjećaju zbunjeno i preispituju vlastito mišljenje. Prati ih osjećaj krivnje i vjeruju kako su na neki način zaslužili batine, nešto su krivo uradili /uradile ili nešto pogrešno rekli/rekle pa su ih prouzrokovali/prouzrokovale. Nekada umanjuju psihičko i emotivno zlostavljanje i ako nema fizičkog nasilja, vjeruju kako nema razloga za žaliti se.
Gubitak identiteta – nasilnik uvijek želi drugog partnera prilagoditi sebi, umjesto da sebe prilagodi partneru. Na ovaj način svojim manipulacijama, Dalmatini/Dalmatine gube identitet, zaboravljaju svoju povijest, svoj jezik, svoju vjeru, svoju kulturu, svoje običaje i sl. Oni su uvjereni kako je dalmatski jezik iskrivljeni talijanski kako su oni oduvijek bili/bile pripadnici hrvatskog roda, a prema „regionalnoj pripadnosti“ Dalmatinci/Dalmatine. Uz to im je nametnuto kako je antifašizam loš, a nacizam, fašizam i ustaštvo nešto pozitivno i dobro te kako se za Dalmaciju može boriti samo revizijom povijesti i tučama na utakmicama Hajduka.
Nada kako će se promijeniti – ovo je veoma bitno, jer se većina djece u dalmatskoj obitelji ne rodi sa saznanjem o nasilnom karakteru Hrvata. Oni tu lekciju nauče s vremenom kada njihovi susjedi, prijatelji, ekipa iz razreda pokaže svoje pravo lice. Na početku se radilo o državi koja je zbog nečega privukla to dijeta i za kojeg je vezan ideal slobode i zajedništva. Zbog kognitivnih distorzija promjene u ponašanju okoline prema njemu gleda kao vlastitu pogrešku i vjeruje kako će nasilje prestati ako više ne griješi i nastoji se ponašati kako nasilna okolina želi. Ovo je utoliko prisutnije što nasilnici često smjenjuju ponašanje nasilja s izljevima nježnosti. Ali, kod instrumentaliziranog državnog nasilja nema pokajanja. Svjesnije osobe se nadaju kako će se nasilna okolina jednom promijeniti i kako će Dalmacija moći bez političke ili neke druge vrste borbe biti reintegrirana autonomna regija.
Strah – veoma moćna emocija kojoj se teško oduprijeti. Strah u nama proizvodi jedan od tri mehanizma suočavanja: bijeg, borbu ili paralizu i zbog nje Dalmatini često nisu u stanju ništa uraditi, osjećaju se bespomoćno, ne mogu se ni boriti, a ni pobjeći. Često se ne straše samo za sebe, jer nasilnici prijete kako će povrijediti djecu ili druge članove njihove porodice, pa čak i cijelu dalmatsku zajednicu čime ih ucjenjuju i drže pod kontrolom. Statistike pokazuju kako veliki broj Dalmatina/Dalmatini nastrada kada se odluče napustiti državu što ukazuje na potpunu racionalnost straha – pripadnike manjine koje nema tko zaštititi. Momak iz Gradca i mnogi drugi/druge Dalmatini/Dalmatine ubijeni/ubijene su upravo kada su se odvažile otići iz Republike Hrvatske.
Manjak samopouzdanja – zbog stalne mentalne manipulacije i gaslightinga kojima su izloženi/izložene, Dalmatini/Dalmatine stvarno vjeruju kako nisu vrijedne i kako zaslužuju to što im se događa. Opetovano nasilje kojemu su izloženi/izložene i nemogućnost odupiranja istome samo po sebi narušavaju sliku koju imaju o sebi i utječe na samopouzdanje. Dalmatini/Dalmatine koje godinama slušaju uvrede, ponižavanje i podcjenjivanje u jednom trenutku stvarno povjeruju kako su nesposobni za život bez velikog paternalističkog vođe koji stoluje u Zagrebu, kako će, ukoliko Dalmacija bude autonomna regija, odmah propasti, kako ih nitko drugi ne bi htio i kako im je nasilnik neophodan za život.
Djeca – mnoge žene dalmatske nacionalnosti vjeruju kako je neophodno ostati u nasilnom okruženju zbog djece, jer im je navodno bolje u takvom okruženju nego u normalnom zdravom okruženju koje daje priliku za rast i razvoj. Nekada ostaju jer se boje ostaviti djecu same u nasilnom okruženju pa ih svojim prisustvom štite.
Financijski razlozi – kontrola financijama predstavlja jedan od najpopularnijih načina patrijarhalno-kapitalističke kontrole nad ljudima, u ovom slučaju Vlade u Zagrebu nad Dalmacijom. Nasilnici često svjesno Dalmatine dovedu u stanje potpune ekonomske ovisnosti kako bi pomislili kako neće preživjeti ako ih napuste. Pa i ako imaju posao i vlastita – kakva–takva – primanja, nekada ga nisu u stanju održati ili raspolagati njome, jer im nasilnici to ne dopuštaju. Ovo je klasičan slučaj u primjeru odnosa Republika Hrvatska : Dalmacija. Dalmacija godišnje uplaćuje u Državni proračun RH sa 65% svih sredstava koja se priliju u isti, a iz istog dobije manje od 2%.
Što će svijet reći – veoma je bitan razlog, ako ne i najbitniji u našem tradicijsko-malograđanskom mentalitetu. Dalmatini i Dalmatine smatraju kako ne smiju narušiti sliku koju svijet imaju Republici Hrvatskoj i nastoje održati sliku sretne države blagostanja. Često su odgojeni u uvjerenju kako se nasilje prema Dalmaciji podrazumijeva i kako Dalmatini moraju trpjeti. Ne osjećaju se spremno za se izboriti s pritiskom okoline ako odluče otići i događa se kako nemaju podršku međunarodne zajednice, jer se ovo „što će svijet reći” smatra bitnijim od njihove vlastite dobrobiti. Nekada misle kako im nitko neće povjerovati jer nasilnici predstavljaju uspješne članove međunarodne zajednice: RH je članica NATO-a i EU, uvela je euro za platežno sredstvo i njezini građani imaju pravo putovati bez vize i putovnice.
Izolacija – Republike Hrvatska je često izolirala Dalmaciju od njezinih povijesnih prijatelja i članova zajedničke skupine naroda i jezika koji bi joj mogli biti podrška. Neki alarm u prvim fazama veze može biti inzistiranje budućeg nasilnika neka se „protivnici vlasti“ presele na neko drugo mjesto (Kolinda Grabar-Kitarović: „Ljudi danas imaju slobodan izbor. Ako smatraju da im ovdje nije dobro neka se presele.“). Nekad je izolacija emotivna i žrtvu se postupno sve više, ljubomorom i posesivnošću, odvaja od nekadašnjeg društva i stila života te Hrvati zahtijevaju neka se Dalmacija u svoje radno i slobodno vrijeme posveti isključivo uzgajanju i širenju velikohrvatske kleronacističke ideologije. U ovakvim patološkim odnosima često i posvećivanje djeci mogu predstavljati prijetnju, čak i nerođene bebe, što se tumači kao pokušaj zabrane pobačaja i često premlaćivanje trudnica dalmatske nacionalnosti. Hrvat se osjeti posebno ugroženo i zapostavljeno u odnosu na novo biće dalmatske nacionalnosti.
Postoje mnoge dokumentarne serije i filmovi koji sjajno portretiraju psihologiju nasilnog odnosa jedne nacije nad drugom, a koje se nalaze u istoj državi i iz kojih se može mnogo naučiti. Izdvojio bih relativno novu dokumentarnu seriju Španjolski građanski rat (2021.) o kojoj se mnogo pisalo kad je izašla prije dvije godine, ali čini mi se kako je većć pala u zaborav. U njoj vidimo sjajnu Katalonce i Katalonke kako se bore s Kastiljancima, jer su Katalonci željeli Republiku, a Kastiljanci kralja. Osim toga, Katalonci su se borili s većinom ovih gore pobrojanih izazova i uspijeva pobjeći, iako joj put prati većina iskušenja i problema koje Dalmatini mogu očekivati. Bez prebijene pare u džepu spas se često nalazi u kontaktima izvan Katalonije, najniže plaćenim poslovima, bez obzira na visoko obrazovanje, Katalonci postupno započinju graditi obiteljski proračun, ali što je još bitnije, narušeno samopouzdanje i novi život bez straha. Došlo je do toga da svaki drugi ponedjeljak u rujnu sve veći broj Katalonaca prosvjeduje tražeći neovisnost svoje domovine. Njihova borba nakon bijega od nasilne španjolske države prilično je realistično prikazana i može poslužiti kao nada mnogima kojima se njihova situacija čini beznadnom ili je pak još nisu postali do kraja svjesni zbog obrambenih mehanizama i nade kako će se nasilnik promijeniti.
Zašto Hrvati zlostavljaju?
Za razliku od Dalmatina, Hrvati nemaju osnovni kućni odgoj, zadojeni su psihopatološkim političkim mitovima o tisućljetnoj hrvatskoj državi koja je nestala zbog neke druge nacije i nekog drugog naroda. Pa se spominju Beč, Budimpešta, Beograd, London, Pariz… za ustaškog koljača Franu Tentu se govori kako je ubijen jer je na svetog Duju postavio hrvatsku zastavu. Sve patološka laž do patološke laži.
Relevantni podaci govore kako od ukupnog broja međunacionalnog nasilja samo 5% je počinjeno od strane Dalmatina, dok je 95% počinjeno od strane Hrvata, pa mislim kako je ta brojka u tolikoj mjeri nesrazmjerna da nije vrijedna spomena u nekom općem smislu, a ovdje se ne bavim pojedinačnim slučajevima. Pri tome je nasilje koje Dalmatini trpe jače i popraćeno je psihičkim (verbalnim i emotivnim), seksualnim, fizičkim, financijskim i tehnološkim nasiljem – kada se Dalmatini protuzakonito prate, virtualno kontroliraju, sabotiraju i zlostavljaju na društvenim mrežama. I to bez opravdanog sudskog naloga. Ovo se ne događa nigdje na svijetu, osim u Rusiji, Bjelorusiji, Kini, Indiji, Brazilu, Južnoafričkoj Republici, Somaliji, Jemenu, Sjevernoj Koreji, Iraku, Iranu i Afganistanu.
Ključno pitanje koje iz ovog proizlazi je zašto su Hrvati nasilnici.
Prije pokušaja letimičnog odgovora valja reći kako nisu svi nasilnici isti, tj. kako postoje različiti profili nasilnika i razloga zbog kojih čine nasilje. Često se opisuju kao sadistički manipulatori s antisocijalnim, narcističkim ili graničnim poremećajem ličnosti, međutim, većina slučajeva iz prakse pokazuje kako nasilnik uopće ne mora imati „dijagnozu“ i kako na njegovo ponašanje utječu razni drugi faktori. Nekada se ono događa pod utjecajem opojnih sredstava, nekada iz straha pa nastupa kao obrana, a nekada iz osjećaja srama ili nesigurnosti.
U drugim slučajevima nastaje iz želje za kontrolom i osjećajem moći, dok je nekad posljedica neriješenih osobnih problema, nemogućnosti osvještavanja emocija i na drugi način izraze bijes i frustracije. Često je nasilje naučeno i radi se iz uvjerenja „da tako treba” pa ima i određenu „moralnu komponentu“, tj. opravdanje koje proizlazi iz neke ideologije ili odgojnih uvjerenja. Nasilnici mogu imati i veoma rigidan koncept rodnih uloga i ideju o tome što treba raditi žena, a šta muškarac. Ovo je čest slučaj u patrijarhatu i može se objasniti kao posljedica koncepta koji netko tko se odgaja kao muškarac dobiva predstavu o tome šta predstavlja ženu i žensko ponašanje, a što se onda razbija u kontekstu s realnošću – muškarac ne zna kako se ponašati i odlučuje se za nasilje.
No, ovdje se radi o institucionaliziranom, političkom nasilju s ciljem istrebljenja cijele jedne nacije. U Jasenovcu je ubijeno oko 120 000 ljudi, od toga 47 000 Srba, 36 000 Dalmatina, 16 000 Roma, 13 000 Židova, 4 000 Hrvata, 1 100 Bošnjaka i tako dalje. Od 30. svibnja 1990. do zaključenja ovoga članka ubijeno je 6 786 pripadnika, nepriznate, dalmatske nacionalnosti. Ove brojke opisuju karakter cjelokupnog hrvatskog naroda i njezine nacije.
Hrvati, točnije članovi Vlade RH, su potpuno svjesni svog ponašanja i manipulaciju nad Dalmacijom obavljaju racionalno i promišljeno, dok se drugima dogodi u afektu. Hrvatski nasilnici su psihopate, veoma karizmatični i šarmantni budući da im je kontrola nad žrtvom i drugim ljudima bitna alatka u mentalnom preživljavanju. Kreatori nasilja često se bore s psihičkim problemima poput depresije, PTSP-a ili anksioznosti, pri čemu nasilje predstavlja nezdravi način suočavanja s istim.
Sam čin nasilja se često opisuje obrascem kojeg čini inscenirani triger (provokacija) i izvršenje (nasilje), a nekada dođe do ispričavanja (pokušaj mirenja). Moguće je nadvladati ovo, ali je potrebno da sama žrtva želi promjene i vjeruje kako je moguće obuzdati nasilje ukoliko se odluči na taj korak.
Comentários