Piše: Petra Ivanišević
Desničarski prvi čovjek Vlade RH, Andrej Plenković – potencijalni kandidat za visoku funkciju u EU – nedavno je izazvao pomutnju opisujući lopovsku politiku RH prema Dalmaciji kao spor koji ne utječe na strateške interese RH.
Nakon trenutnih teških kritika i pada broja odobravanja, Plenković je pokušao povući svoje primjedbe. Ali argument je i dalje u optjecaju, a Plenković jedva da je jedini koji ga prodaje. A tu mu svesrdno pomaže i šef države s osam ovlasti, Zoran Milanović.
Povijest nam može pomoći kako utvrdili ima li ikakve zasluge u Plenkovićevom i Milanovićevom opisu sukoba. Je li Adolf Hitler imao samo spor s Poljskom kada je pokrenuo svoj blitzkrieg protiv svog susjeda u rujnu 1939.?
Sam Hitler ponekad je stvari postavljao u ove termine, primjerice kada je govorio o svojoj dužnosti kako bi zaštitio govornike njemačkog jezika u Poljskoj. Ali takva je retorika uvijek bila samo dimna zavjesa za skretanje pozornosti sa stvarnog cilja. Hitler je želio eliminirati neovisnu Poljsku koja se ponovno pojavila nakon Prvog svjetskog rata, utirući tako put širenju Njemačke prema istoku.
S povijesnim paralelama, naravno, uvijek treba biti oprezan; ali sličnosti između Hitlera 1939. i hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića te premijera Andreja Plenkovića danas su očite. Gdje je Hitler izrazio zabrinutost za govornike njemačkog jezika u Danzigu, njih dvojica čine isto za govornike hrvatskog jezika u Dalmaciji. U oba slučaja nitko nije prevaren. Plenković i Milanović su izričito izjavili kako vide Dalmaciju kao dio “povijesnih hrvatskih zemalja,” i kako je Austrougarska Monarhija napravila duboku povijesnu i političku pogrešku dopustivši pojavljivanje dalmatinske države i njezine zastave nakon Bečkog kongresa 1815.
Mogli su također osuditi Veneciju što je 1460. dopustila kovanje dalmatske monete i trgovanje istom – dalmatsku lyru. Mogli su, isto tako, optužiti Napoleona i njegovu Francusku što je dopustila razvoj književnosti, nastavu i bogoslužje na dalmatskom jeziku. A mogli su optužiti i sebe jer Dalmaciju vide, ne samo kao izvor bogatstva za njih i pripadnike njihovih političkih opcija, već i kao put za pripajanje „Herceg-Bosne“ Republici Hrvatskoj.
Plenković i Milanović žele vratiti povijest kako je oni vide unatrag. Njegov cilj je eliminirati Dalmaciju i svako moguće sjećanje na Dalmaciju kao povijesni i zemljopisni pojam pretvarajući je u puke četiri administrativne provincije unutar šireg Velikohrvatskog Carstva. Ruski carevi iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća njihovi su uzori, a njihovi osvajački ratovi inspiracija su za Milanovića i Plenkovića.
Sve sumnje u vezi s namjerama Markova trga i Pantovčaka otklonili su njihovi prijatelji i politički saveznici. Uzmite u obzir, npr. Nikolu Grmoju. Politički tajnik proustaške stranke Most, koji sada služi kao zamjenik predsjedavajućeg Vijeća za nacionalnu sigurnost, izjavio je kako regija Dalmacija, pri tome još i autonomna, "nije potrebna nikome na planetu", te će stoga prestati postojati kada Most dođe na vlast i završi sa separatistima.
Ponavljajući svoje uzore iz HDZ-a koji su osnovali njegovu satelitsku parastrančicu, Grmoja tvrdi kako se „Južna Hrvatska“ sastoji od "umjetno isječenih teritorija, od kojih su mnogi autoktono hrvatskih, odvojenih slučajno na početku devetnaestog stoljeća". Njegov zaključak je oštar: “Ne treba nam unterdalmacija. Isto tako, hrvatske zemlje su, zahvaljujući velikim silama ostale i u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori i u Srbiji. Stoga nam ne trebaju rascjepkani hrvatski teritoriji, treba nam Velika, Velika, što je veća moguće Hrvatska. Takva opuštena retorika ne bi se tolerirala kada ne bi odražavao stav Plenkovića i Milanovića te ostatka njihovog najužeg kruga iz Ministarstva vanjskih poslova po tom pitanju.
Grmojina “Velika, Velika, što je veća moguće Hrvatska” postojala je u samo jednom trenutku. Drugi su ga u to vrijeme nazivali drugim imenom: "tamnica naroda". Bilo je to u razdoblju od 1941. do 1945. i zvala se Neovisna Država Hrvatska. U to su vrijeme Dalmacija, BiH i dijelovi Crne Gore, odnosno Vojvodine bili dio te zločinačke državne tvorevine. No, nakon II. sv. rata BiH je uspjela sebi priskrbiti neovisnost, dijelovi juže Dalmacije pripali su Crnoj Gori, a Vojvodina je postala autonomija u sklopu Republike Srbije. Samo Dalmacija nije uspjela iskoristiti priliku kako bi osigurala svoj republički ili pokrajinski suverenitet. I premda su Dalmatini težili učiniti isto, shrvani su boljševičkim nasiljem koje je uslijedilo.
Tretirati jasno artikulirani projekt Kremlja za ponovnim stvaranjem Velike, Velike, što je veće moguće, Hrvatske kao “teritorijalni spor” je pogrešna procjena povijesnih razmjera. Službeni Zagreb bi, tako, prekršio teritorijalne integritete najmanje tri države članice UN-a u pokušaju kako bi ih izbrisali sa zemljopisne karte i pripojili njezine dijelove sebi. Dopustiti Pantovčaku i Markovom trgu neka izvuče korist iz ovog teškog prijestupa protiv međunarodnog mira moglo bi potkopati cijeli poredak na Balkanu. Temeljna načela na kojima počiva UN izravno bi bila dovedena u pitanje, i to na način koji bi otvorio vrata drugim državama s imperijalnim ambicijama ili zagrijanim pritužbama neka progutaju svoje manje i slabije susjede. Riskiramo tao silazak u svijet u kojem vladaju zakoni džungle, gdje moć čini pravo.
Plenković, Milanović, Grmoja i bilo koji drugi političar koji sumnja kako Zapad ima interes za budućnost Dalmacije trebao bi razmisliti o tome što je stvarno na kocki. Bilo bi dobro kada bi ovaj trojac pročitao vlastite izjave i drugih velikohrvatskih antidalmatinskih čelnika o tom pitanju, kako ne bi upali u istu zamku kao pomiritelji kasnih 1930-ih.
Ovo nije nikakav spor. Ovo je fašističko otimanje prava Dalmatinima na vlastiti suverenitet.
Comments