Piše: Antonio Ivanišević
Sjećate li se kako je predsjednik Tuđman tražio konsenzus po pitanju rata? Mesić i Sander po pitanju Haaškog suda za ratne zločine? Kosor i Milanović po pitanju EU? Postavlja se pitanje što je konsenzus i je li nam potreban?
U hrvatskoj političkom javnosti često se može čuti floskula kako nam je neophodan konsenzus o nekom važnom društvenom pitanju, ili čak kako nam je stanje u društvu loše upravo zato što nema predviđenog konsenzusa.
No, teško da je to istina iz jednog prostog razloga – konsenzus je u praksi nemoguće postići ili održati bez represije. Umjesto konsenzusa, pluralizam, sloboda govora, sloboda mišljenja i izražavanja odlike su slobodnog, demokratskog i zrelog društva.
Što je konsenzus?
Ukratko rečeno, konsenzus je situacija u kojoj se odluke donose tako što se s njom svi moraju usuglasiti. U politološkoj teoriji, postoji podjela konsenzusa na: aktivni i pasivni konsenzus. Kod aktivnog konsenzusa svi moraju glasati „za“, a kod pasivnog ne smije se biti onih „protiv“. Moguće je donijeti odluku iako neko glasa kao „suzdržan“ ili suzdrži se od glasanja.
U političkoj povijesti, poreci u kojima su se odluke donosile konsenzusom izrazito su rijetki, upravo zato što je jako teško usuglasiti sve privatne i stranačke partikularne interese. Na primjer, izglasavanje Deklaracije o neovisnosti SAD-a, što bi trebalo biti primjer konsezualne odluke par excellence, dogodilo se tek nakon ozbiljnih političkih odluka. Naime, trebalo je pritisnuti kolonije, danas države New York, Delaware, Pennsylvania i Maryland kako bi se pridobile za to rješenje.
Najpoznatiji poredak s konsezualnom upravom je Poljsko-litvanska unija (1569.-1795.) gdje su plemići automatski bili članovi Skupštine (Sejma) koji je donosio zakone i birao kralja upravo konsenzusom. Kao što je poznato, ova država je prestala postojati 1795. kada su je konačno podijelile i okupirale Austrija, Prusija i Rusija.
Te se države nisu bavile tim trivijalnim stvarima kao što je konsenzualna demokracija. Jedan od važnih razloga propasti ove države bila je i nemogućnost vođenja bilo kakve smislene politike – na primjer, bilo je dovoljno kada bi samo jedan plemić (podmićen od strane sile) glasao protiv povećanja poreza za opremanje vojske, pa bi se vojni proračun smanjio ili ga ne bi ni bilo iako je država u ratu.
Konsenzus je nemoguć
Čest primer u hrvatskoj političkoj, ali i općoj javnosti za bilo što je Njemačka. Tako hrvatska politička i opća javnost vidi primjer Njemačke i u slučaju konsenzusa. Građani Republike Hrvatske razmišljaju o Njemačkoj kao o državi u kojoj postoji konsenzus u slučajevima najvažnijih političkih pitanja.
Stoga se često može čuti formulacija: 'Kada bi mi Hrvati imali konsenzus o Dalmaciji (Srbiji / EU / temi po želji) kao što imaju Nijemci''.
Ta ista Njemačka sa svim svojim konsenzusima postala je država u kojoj je druga najznačajnija politička stranka nakon Drugog svjetskog rata tek 1989. priznala istočnu granicu Njemačke na Odri. Na izbornim plakatima prije 1989. SPD je koristio kartu Njemačke iz 1937. To je i država u kojoj visoki politički predstavnici trenutno druge najznačajnije političke partije (AfD) pregovaraju s ekstremnom desnicom o planu za protjerivanje oko 5 milijuna migranata koji se ne mogu uklopiti u njemačko društvo, bez obzira na činjenicu što imaju njemačko državljanstvo, ili su rođeni u toj državi (što uključuje i brojne Hrvate), što je izazvalo i brojne prosvjede u mnogim njemačkim gradovima.
Na kraju, to je također država u kojoj je nedavno spriječen ozbiljan pokušaj državnog udara u kome su sudjelovali i bivši visoki funkcioneri sigurnosnog aparata.
U odnosu na ovaj primjer „konsenzusa“, Republika Hrvatska više djeluje kao uzorno demokratsko društvo nego li ludnica sa širom otvorenim vratima iako to zbilja je.
Konsenzus u bilo kojem društvu po bilo kom pitanju u svakom slučaju nemoguće je imati, jer društvo nije neka organska skupina istovjetnih ljudi pod nekim zbirnim nazivom „nacija“, „narod“, „stanovništvo“, „građanstvo“ ili „Hrvati“, već je sastavljeno od velikog broja pojedinaca koji imaju različite želje, htijenja, mogućnosti, predstave o svijetu, talente, interese, mogućnosti, prilike, odgoj...
Ovo vrijedi čak i za najzdravorazumnija pitanja, poput zaštite imovine, gdje bi većina ljudi intuitivno rekla kako je to mjesto gdje ne bi trebao postojati konsenzus. Što naravno nije točno – barem su lopovi i drugi kriminalci protiv tog i takvog konsenzusa.
Konsenzusa može biti samo u neslobodnom društvu
Do konsenzusa o najvažnijim političkim pitanjima ipak se može doći, ali isključivo u izrazito autokratskim, odnosno diktatorskim režimima gdje je moguć i dopušten samo jedan način razmišljanja i djelovanja. To proizlazi iz one stare Staljinove poslovice:
„Kako učiniti sve ljude sretnim? Tako što ćete pobiti sve one nesretne.“
Ovaj apokrifni Staljinov citat dobra je ilustracija ovakvog pristupa. Kada bi svi članovi svih političkih zajednica imali isti stav po pitanju barem najznačajnijih političkih pitanja u nekoj državi, moraju se suzbiti sva nepoželjna mišljenja političkom represijom, indoktrinacijom, propagandom, prijetnjama, fizičkom silom i likvidacijom onih koji zastupaju disonantne stavove u odnosu na proklamirano „ispravno mišljenje“.
Ako nam je životni cilj živjeti u slobodnom pluralističkom društvu jasno je kako u takvom društvu konsenzusa ni po kom pitanju ne može biti niti bi ga trebalo biti, stoga je bilo kakvo inzistiranje na njemu kao načelu postupanja izrazito kontraproduktivno. No, ako nam je cilj živjeti u autoritarnom društvu – konsenzus se nameće sam po sebi, ali tada nismo slobodni. Zanimljivo, i u ovom slučaju, konsenzus je kontraproduktivan jer dolazi do pobune onih kojih su pogođeni konsenzusom.
Dvije strane istog novčića
Dok konsenzus kao posebno važno načelo spominju oni koje bismo u našem partikularnom društvenom kontekstu mogli nazvati desnim liberalima, ako se taj izraz odnosi više na ljude koji nisu nacionalisti, nego na one koji imaju nekakav skup liberalnih vrijednosti u utakanih u tradicionalizam, i druga strana ima konja za trku. Ali, shodno estetici, koriste arhaičiniji slavenski izraz „sabornost“ ili „zajedništvo“.
Zajedništvo je kod izrazito desno orijentiranih građana ili kod izrazito desnih političkih stranaka, u našem kontekstu: klerikalnih nacionalista, nešto za čime se teži, kao što i desničarski liberali teže konsenzusu.
„Konsenzus o pitanju uvođenja eura kao hrvatske nacionalne monete“ ili „Zajedništvo o pitanju regionalizacije i decentralizacije“ razlikuju se po estetskom ukusu onih koji ovakve stavove propagiraju, te po društvenim ili političkim ciljevima koje žele postići.
Ali naposlijetku, sabornost, odnosno zajedništvo i konsenzus u samoj svojoj biti predstavljaju potpuno istu političku kategoriju: neprijatelji su slobode i pluralističkog, demokratskog društva.
Comments