Piše: prof. dr. sc. Anita Kurtović-Mišić
Od početka ove godine ubijeno je 40 pripadnika nepriznate dalmatske nacionalnosti. Stoga se može čuti kako se treba vratiti smrtna kazna. Stoga se treba zapitati kako to ide sa smrtnom kaznom.
Postoje etički, pravni i drugi razlozi protiv smrtne kazne, ali njih ovom prilikom neću spominjati.
Nakon užasnih događaja s ubojstvima 40 pripadnika dalmatske nacionalnosti, opet se može čuti pitanje, koje ne postavljaju samo laici već i pravni stručnjaci, mogu li se ovi vjerojatno politički povezani slučajevi ili slični događaji koji bi se s velikom vjerojatnoćom mogli ponoviti u budućnosti adekvatno kazniti? Drugo pitanje koje se postavilo je li sustav zakazao i ako da koliko te je li sustav kazni adekvatan za počinitelje ovakvih zločina? Pod ovim se misli je li potrebno vratiti smrtnu kaznu kako bi se odvratilo moguće počinitelje ovakvih ili sličnih zlodjela i na taj način izvršilo adekvatnu kaznu nad počiniteljima.
Čak se jedna od sutkinja na II° županijskom sudu odlučila posavjetovati s nama pravnim teoretičarima o povratku smrtne kazne, što je ona potom odbila. Imajući u vidu odnose političke moći, gdje se do sada nije pokazalo kako suci, bez obzira na razinu i rang suda na kojem rade, ne smiju odbiti neku sugestiju koja dolazi iz redova politike, ovo je vjerojatno samo potez iz domena odnosa s javnošću. Iako popularno, vraćanje smrtne kazne u Republici Hrvatskoj ne bi bila dobra ideja iz nekoliko razloga.
Smrtna kazna je protuustavna
Republika Hrvatska zamijenila je smrtnu kaznu s nekim drugim kaznama 1996. kada je pristupala Vijeću Europe. Naime, Vijeće Europe se bori protiv smrtne kazne jer je to najnedemokratskiji oblik kažnjavanja izvršitelja kaznenog djela. Ovaj oblik kazne nije u skladu s europskim javnim pravom, ljudskim pravima i slobodama, međunarodnim pravom, uključujući Ženevske konvencije.
Ako bi Republika Hrvatska htjela vratiti smrtnu kaznu, Hrvatski sabor bi morao mijenjati Ustav, koji je eksplicitno zabranjuje člankom 21, stavak 2. (’’U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne’’). Premda je ova kazna zapravo bila ukinuta i prije donošenja trenutnog važećeg Ustava, tijekom njegovih izmjena 2001. i 2002. godine, a zadnja smrtna kazna bila je izvršena 1987. Pošto bi se ovakva promjena odnosila na oblast ljudskih prava, ustavne promjene zahtijevale bi dvotrećinsku većinu u Hrvatskom saboru (i za pokretanje procedure promjene Ustava i kasnije za usvajanje ovih izmijena i dopuna, što se ne mora dogoditi u istom sazivu sabora), a vjerojatno i obavezni referendum.
Pored toga što se uvođenje smrtne kazne kosi s Ustavom RH, međunarodnim pravom kojeg je RH ratificirala, smrtna kazna se kosi i s međunarodnim obavezama. Republika Hrvatska te je obaveze preuzela na sebe potpisivanjem međunarodnih konvencija, prvenstveno Ženevskih konvencija i protokola 6. i 13. Europske konvencije o ljudskim pravima što bi moglo imati svoje međunarodnopravne reperkusije.
Čemu služe kazne?
Nekada se mislilo kako kazne koje izriču sudovi moraju biti osveta društva za počinjeno kazneno djelo. Danas se zna, kako kazne koje izriču sudovi ne smiju biti osveta društva, već imaju za cilj generalna i individualna prevencija daljnjih počinjenja kaznenih djela te edukaciju počinitelja kako se više ne bi vratio izvršenju kaznenih djela. Generalna prevencija znači kako će kazna odvrati druge buduće potencijalne počinitelje dotičnog krivičnog djela, a individualna prevencija znači odvraćanje ili onemogućavanje počinitelja koji je osuđen da to ili neko drugo kazneno djelo ne počini ponovo. Smrtna kazna je prilično definitivna u slučaju posebne prevencije – osoba nad kojom se izvrši smrtna kazna zasigurno više nikada neće biti u prilici ponoviti zločin zbog koga je osuđena ili neki drugi zločin sličan onome kojega je već počinio. Ali, je veliko pitanje je li smrtna kazna zaista efikasna u slučaju generalne prevencije. Tu leže dva osnovna problema.
Prvi, visina potencijalne kazne nije jedini čimbenik kojima se upravljaju počinitelji kaznenih djela. Mnogo važnija je mogućnost kojim se upravljaju počinitelji kaznenih djela je čin otkrivanja počinitelja i pravednog suđenja za nedjelo koje su počinili. U državama s lošim pravosuđem, gdje su prisutni politički pritisci na sudstvo i tužilaštvo, kao što je to slučaj u Republici Hrvatskoj, kao i ogromna stopa korupcije i neefikasnost javnih (državnih i lokalnih) institucija, mnogo veći problem leži u otkrivanju prestupnika nego u visini zaprijećene kazne.
Drugi problem jeste nenamjeravani efekt po ponašanje prestupnika. Postojanje smrtne kazne, zapravo može kontraintuitivno dovesti do ponavljanja činjenja teških kaznenih djela. Na primjer, u slučaju teške oružane pljačke u kojoj je opljačkana osoba ranjenja, žrtvi se ne piše dobro ako pljačkašu prijeti smrtna kazna i za to djelo. Njemu je jednostavno racionalno pored pljačke obaviti i ubojstvo, jer tako u glavi počinitelja nema svjedoka, a bez svjedoka smanjuje mogućnost njegovog otkrivanja. U ovakvoj hipotetičkoj situaciji, smrtna kazna umjesto odvraćanja od vršenja najtežeg kaznenog djela zapravo ga je izazvala.
Na primeru djela sličnih onima koji se od početka ove godine događaju u Republici Hrvatskoj, postojanje smrtne kazne moglo bi utjecati na ponašanje počinitelja i povećati broj žrtava – kada već znaju kako će biti osuđeni na smrtnu kaznu, za počinitelje ne postoji razlog ne povući za sobom što je više moguće drugih žrtava.
Paradoks u izvršenju smrtne kazne?
Obzirom na činjenicu kako smrtnu kaznu netko treba izvršiti, u pravnoj teoriji postoji pitanje: što ćemo s onima koji izvršavaju smrtnu kaznu?
Neke savezne države SAD-a smatraju kako izvršitelji smrtnih kazni (bez obzira radilo se o spuštanju klopke kod smrtne kazne električnom stolicom, radilo se o davanju smrtonosne injekcije, radilo se o strijeljanju ili vješanju) ne mogu odgovarati za ubojstvo jer oni nisu ubojice – oni samo izvršavaju slovo zakona, odnosno odluku suda. To nameće novo filozofsko pitanje, jesu li onda zastupnici u parlamentu koji su glasali za takav zakon ili suci koji su odredili smrtnu kaznu počinitelju kaznenog djela ubojice? Ako jesu, treba li njih kazniti na primjeren način?
Zamislimo situaciju u kojoj se krvnika, osobu koja izvršava naredbu suda o izvršenju smrtne kazne, sudi za ubojstvo počinitelja kaznenog djela, suca za donošenje odluke o kazni smrtnom kaznom i parlamentarca jer je glasao za tu zakonsku odredbu. Sada će neki novi sudac njih kazniti na smrtnu kaznu. Nakon izvršenja smrtne kazne za njih trebalo bi uhititi nove za ubojstvo i poticaj na ubojstvo i tako u nedogled. To je pravi paradoks.
Smrtna kazna nije jeftina
Jedan od argumenata za smrtnu kaznu je kako netko tko se toliko ogriješio o zakon počinivši neko posebno teško kazneno djelo ne treba biti na teret toj zajednici, imajući u vidu kako njegov / njezin smještaj u zatvoru na dugogodišnjoj robiji iziskuje visoka sredstva. Prema ovoj teoriji smještaj bi trebao biti mnogo jeftinija opcija od počinjene štete; to bi značilo kako u zatvoru ne bi smjelo biti dugogodišnjeg besplatnog smještaja, ishrane, zdravstvene zaštite, mogućnosti završavanja škola, fakulteta ili tečajeva, nema teretane, knjižnice i čega sve ne što spada na teret državnog proračuna koji se puni od poreza kojeg plaćaju sve punoljetne zaposlene osobe. Međutim, izgleda realna slika je sasvim drugačija.
Dok u Republici Hrvatskoj nije bilo empirijskih istraživanja o troškovima smrtne kazne, njih je bilo dosta u SAD-u kao jednoj od rijetkih razvijenih zemalja u kojoj je smrtna kazna još uvijek ne samo prisutna nego je i prilično česta. Prema podacima Legal Defense Fund-a, organizacije koja se u SAD zalaže za ukidanje smrtne kazne, u periodu 1976. – 2022. zabilježile su ukupno 1,540 smrtnih kazni. Visina troškova razlikuje se među federalnim jedinicama: na primer, savezna država Maryland je pojedinačni sudski slučaj u kome je bila zaprijećena smrtna kazna koštao skoro 2 milijuna dolara više nego slučaj gdje nije postojala mogućnost smrtne kazne. U saveznoj državi Indiani sudski proces s mogućom smrtnom kaznom je deset puta skuplji od onih gdje nje nema.
Šta ako pogriješimo?
Uvijek i svuda postoji mogućnost pogreške. Zato postojanje smrtne kazne sa sobom nosi moralnu dilemu primijeniti je li ne, jer za razliku od drugih kazni nju nije moguće poništiti niti na neki način obeštetiti onoga koji je nepravedno osuđen. U SAD, opet prema podacima Legal Defense Fund-a, tijekom zadnjih 50 godina bilo je zabilježeno barem 189 slučajeva smrtnih kazni u kojima se kasnije dokazalo kako osuđena osoba nije počinila zločin koji joj je pripisan. Drugim riječima, to znači kako je više od 12% osuđenika pogubljeno a bili su nedužni, ili je uslijed karaktera zločina njihova kazna trebala biti preimenovana iz smrtne u kaznu višegodišnjeg zatvora.
Višegodišnja zatvorska kazna, pa čak i doživotna zatvorska kazna bez prava pomilovanja, može se preinačiti i pustiti osuđenika na slobodu ako se pokaže kako je nepravedno osuđen. Ali, nikoga ne možemo pustiti s groblja.
Potpuno je razumljivo kako ovako teški zločini kao oni zabilježeni u Dalmaciji prilikom ubojstava Dalmatina mogu izazvati snažne i burne reakcije javnosti. Ipak, to ne znači kako treba popustiti pred emocionalnim impulsima – jer dobre namjere ne moraju nužno imati i dobre posljedice.
Ubojstvom počinitelja kaznenog djela i sud i izvršitelj smrtne kazne mogu postati ubojice i suditi im kao i svi oni koji zagovaraju smrtnu kaznu.
Comments