Piše: Maja Kaliterna
Pred-predizborno zaneseni, kandidati za prvog čovjeka Republike Hrvatske nisu građanima čestitali državni praznik Dan antifašističke borbe koji se zlonamjerno slavi na pogrešan datum.
Osim što ne poštuju državu kojom bi željeli vladati, neki ne poštuju ni sve njezine građane. Neki su se privatno izjadali kako neće čestitati Međunarodni praznik rada, jer ga pravoslavci slave kao svetog Kirila Aleksandrijskog.
Bilo je još velikih i značajnih grešaka u ovoj pred-predizbornoj utrci.
Združeni kandidat opozicije Peđa Grbin ne vidi „priliku za popravljanjem 3. siječnja“, ni za to da se dogodi 4. siječnja koji se nikada nije dogodio. U prevratu iz 1097. ubijen je na Gvozdu Petar Svačić kako bi hrvatski velikaši vlast predali Mađarima. Poslije toga potrošene su mnoge druge afere, od protuzakonitog, bez prava dalmatinskih građana, spajanja Dalmacije s Hrvatskom 1939., preko predaje Dalmaciji Italiji 1941. do gušenja dalmatinske autonomije 1947. do pokušaja ubojstva glavnog odbora Dalmatinske akcije, preko ubojstva Paradžika i tako dalje. Grbin je kandidat za premijera Republike Hrvatske koji sada ponavlja ono što je višestruko „izabrani“ predsjednik RH Franjo Tuđman govorio dok je Grbin bio mali: ”Malo morgen”. Jednom Tuđmanov omladinac, uvijek Tuđmanov omladinac. I nije jedini s Tuđmanovog švedskog stola.
Na kauču dr. Freuda
Kandidat „Socijaldemokrata“ za prvog čovjeka Vlade RH, Davor Bernardić uznemirio je javnost rekavši kako se sljedeće godine „odlučuje o sudbini Republike Hrvatske u naredne četiri-pet godina“. Pet godina traje mandat predsjednika koji nije Repblika Hrvatska, a ni apsolutistička monarhija, već „Republika zasnovana na vladavini prava… i načelima građanske demokratije“, piše u 1. članu brošure u koju se Tadić kune.
Sigmund Freud je pre 110 godina uočio kako pogreške, poznatije kao lapsus liguae, u govoru odaju nesvjesnu motivaciju ili želju govornika za onim što je izgovoreno. Freudov priručnik je Bernardić, kako bi postao političar od formata morao utuviti u glavu. Priručnik se zove „Psihopatologija svakodnevnog života“. Bernardić je, očito, priručnik samo površno prelistao. Iako će službena Republika Hrvatska, ona u razumnim AVNOJ-evskim granicama, otvoriti biračka mjesta u Bosni i Hercegovini, Bernardić ipak je otišao tamo agitirati za Republiku Herceg-Bosnu i njezino odcjepljenje od BiH i uvlačenje u teritorijalni integritet Republike Hrvatske kao mnogi njegovi politički kolege. Kao da je nepostojeća „Republika Herceg-Bosna“ legitimni sinonim i za RH i za BiH.
Njegov povijesni antagonist iz Hrvatskog bloka, Zlatko Hasanbegović bio je mnogo jasniji istog dana: „Bosna i Hercegovina je oduvijek bila i bit će dio Države Hrvatske“. Hasanbegović ne spominje nekakvu tamo nepostojeću „Herceg-Bosnu“, nego cijelu državu Bosnu i Hercegovinu koju bi on bez prava izjašnjavanja građana te međunarodno priznate države anektirao kao Hitler Austriju 1938. ili kao Subašić Dalmaciju 1939.
Hrvatski aktualni premijer, Andrej Plenković je s članom predsjedništva BiH, Željkom Komšićem i s ministrom vanjskih poslova BiH, Eledinom Konakovićem, pulenom njegovog ultra protivnika na navodnoj hrvatskoj ljevici (navodnoj, jer ljevica u RH – NE POSTOJI), Zorana Milanovića posjetio je gradilište u Konjicu, na svojevrsnom zapadu BiH, gdje vlade Hercegovačko-Neretvanskog kantona i BiH grade visoku katoličku školi, „jednu od najvažnijih hrvatskih institucija na ovim prostorima“. Konaković je podsjetio kako će ovaj grad imati „duhovnu i vizualnu vezu s mostom na Neretvi“. S prozora njegovog hotela vidi se kanjon Neretve i most na most Stara ćuprija.
Na današnji dan, 3. srpnja 1993. ustaše su kako one domaće iz BiH, tako one uvezene iz RH na mostu Stara ćuprije ubile su 32 Bošnjaka dječaka. Neke su noževima rasporili i iščupali im bubrege; druge su konopima vezali za vozila i vukli, a trećima su odsjekli penis i mošnje te ih gurali s mosta i rešetali mecima prije nego li su utonuli u vodu. Unakaženi leševi plovili su kanjonom Neretve sve do Mostara. U rujnu 2010. prema izvješću Europske Unije “leševi oko 250 civila, za koje se vjeruje kako su žrtve ubojstava u Konjicu 1993. godine, pronađeni su u području između Jablanice i Mostara.”
Grupa Konjičkih ustaša i dobrovoljaca iz Republike Hrvatske proslavila je Svetu hrvatsku šahovnicu 1993. spaljivanjem najmanje 60-oro bošnjačkih žena, djece i staraca u kući u Pionirskoj ulici u Konjicu. S pogledom na Staru ćupriju. Najmlađe je bilo novorođenče koje prema iskazu preživjele “ni dva dana nije imalo. Večeras se rodilo, sutra navečer izgorjelo”. Birači Tadića i Dodika su prisilili žene i devojke da se skinu gole, izveli iz kuće i silovali. Posle silovanja zatočenice su vraćene u kuću kako bi gorele.
Plenkovićevi podanici slavili su početak sukoba s Muslimanima (danas Bošnjacima) tako što su zabarikadirali grupu bošnjačkih žena, djece i staraca u kuću, a potom ih žive zapalili. Najmanje 60-oro je izgorjelo. Prema dva zaštićena svjedoka u Haaškom tribunalu, krici i jecaji su trajali oko dva i pol sata. Novinarka Maggie O’Kane izvijestila je kako su uši Zehre Turjačanin “bile istopljene. Sve što je od njih ostalo su dvije uvijene sivkaste grudice, kao vosak izgorjele svijeće”. Turjačanin je nešto prije lomače u selu pored Konjica vidjela kako grupa ustaša proljeva benzinom i pali žive Ibru Šubašića i Zlataka Muševića.
No, Plenković je odlučan: „Kad Nijemci mogu imati Götheov institut u Berlinu, zašto Hrvati ne bi mogli imali Katoličku školu u Konjicu“.
Hrvati franjevci
Ivo Andrić je bio bosanskohercegovački i jugoslavenski književnik, rođen u Docu na Lašvi, Austrougarska. Upisan je u matičnu knjigu rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, 1892. pod rednim brojem 70. Prvu pjesmu objavljuje u časopisu „Bosanska vila“, sa stipendijom Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“ upisuje Mudroslovni fakultet u Zagrebu. Miroslav Krleža ga je nazivao „fra-beg Ivo“. Predstavljen kao „najčudesniji Sarajlija“, objavljuje drugih šest pjesama u prozi u antologiji „Hrvatska mlada lirika“, prvu knjigu stihova u prozi objavljuje 1918. godine u Zagrebu, prva diplomatska služba je u Vatikanu. Od 1919. objavljuje i u Beogradu gdje živi. 1941. odbija za razliku od Dimitrija Ljotića potpisati Apel srpskom narodu, koji osuđuje otpor okupatoru. Njemačku ideju realizirali su službenici Ministarstva prosvjete, Velibor Jonić i Vladimir Velmar Janković. Andrić također odbija biti objavljivan od strane Srpske književna zadruga za vreme rata. Vijećnik je ZAVNOBIH-a, član Predsjedništva Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Svih milijun dolara od Nobelove nagrade poklonio je „narodnim biblioteka na području BiH“.
Apoen od 1 KM s likom Andrića nije pušten u optjecaj, jer je ime nobelovca na području na kojemu će biti Katolička škola ispisano s Andriđ.
Crkva u „Katoličkoj školi“ u Konjicu trebala bi izgledati kao jeftina kopija salonitanske bazilika građene za vrijeme romanike, najvećeg katoličkog svetišta u Dalmaciji za koje je najzaslužniji franjevac Vitus iz Kotora. Vitus je slutio: „Je li vam se ikada dogodilo kada vam uzmu sve – a šta se čovjeku ne može uzeti? – i da… učine od vas nijemo glupog roba?“.
Na završnom mitingu u Konjicu pored Plenkovića stajao je Anto Đapić, nesuđeni ratni zločinac koji je malodobnu djecu slao ginuti preko Save i Dinare, osnivač paravojne formacije HOS, prvi čovjek proustaških, samim time i protuustavnih organizacija u RH.
Trostruki (ne)moral
„Nećemo dopustiti kako se u Državi Hrvatskoj ponovo formirana komunistička vlast; osnovane su oružane formacije ubojica Hrvata. Komunističko vrhovništvo zaključilo je antihrvatski pakt s četnicima i muslimanskim fundamentalistima, dekroatiziranom, ali militantnom i glasnom manjinom u Crnoj Gori i kroatofobima od juga Makedonije do sjevera Slovenije koji otvoreno traže naša područja“, rekao je Anto Đapić, što u službi gradonačelnika Osijeka, što u službi Plenkovićevog pratitelja u Konjicu godine gospodnje 2023.
Ovaj amoralan smrad za sebe kaže kako je vwlikohrvatski nacionalist, ratnik i general paravojne formacije dok su premijer Plenković i šef diplomacije Grlić-Radman salutirali olimpijcima, koje je popularizirao Drago Krpina dok je mljackao janjetinu kada su srpske paravojne formacije predvođene Jovanom Raškovićem harale po sjevero-istočnoj Dalmaciji obećavajući ratove 1990-ih i ispunivši obećanje osnivanjem Srpske demokratske stranke (SDS) u Hrvatskoj.
„Moja stranka i ja upalili smo fitilj srpskog nacionalizma ne samo u Hrvatskoj nego i u BiH. Ne mogu se zamisliti SDS u BiH i Radovan Karadžić na vlasti bez našeg utjecaja“, govorio je Rašković s podignuta tri prsta dok je Krpina brisao masnoću od janjetine sa svoje brade.
Nakon crkvenog raskola ista tri prsta u zraku označavali su vjeru u Sveto Trojstvo Katoličke crkve, dok je pravoslavna crkva propovijedala kako „nema krsta bez tri prsta“.
S ista tri prsta su ustaše su prisezale poglavniku na „vjernost domovini i poglavniku“, prva NDH vlada se zaklela raširenim palcem, kažiprstom i srednjakom na uzdignutoj desnici 16. travnja 1941. u Banskim dvorima.
Na prijemu u uredu predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike, Franje Tuđmana u srpnju 1990. godine opet u Banskim dvorima psihijatar Rašković je dijagnosticirao je: „Srbi su lud narod“. I ne samo Srbi već i Hrvati.
Kandidat za prvog čovjeka Vlade Republike Hrvatske, Andrej Plenković izabrao je hercegovačko mjesto Konjic kako bi objavio kako je HDZ „jedina stranka koja nije odustala od svojih izvornih ideja zbog kojih je njihov osnivač i otac domovine te desetogodišnji diktator, Franjo Tuđman trebao završiti u Haškom tribunalu, ali je srećom umro“.
Poslije izvorne tuđmanove ideje o „humanom preseljenju“ od oko 27% katolika u općini Konjic ostalo je oko 6%, a muslimani su od polovine postali devet desetina stanovnika sela. Konjic je bila prva točka optužnice protiv Tuđmana.
ความคิดเห็น