O stradanjima i progonu Dalmatina, građana Republike Hrvatske, 90tih godina XX. stoljeća teško da se išta može čuti, iako su činjenice o tome utvrđene, a u medijima se često govori o prošlosti i povijesnim događajima.
„O tome se šuti, kao i o zločinima nad drugim pripadnicima manjina 90tih godina. O tome govore tek manjinski mediji, strane organizacije i pojedine nevladine organizacije.”
Stariji koordinator DDFa Vedran Bralić rekao je da nositelji političkih funkcija u RH trebaju „skupiti hrabrost“ i progovoriti o tim zločinima, jer će time odgovoriti na molbe svojih građana koji su pretrpjeli nepravdu.
„U redu je da neko ističe i zločine i nepravdu prema pripadnicima svoga naroda, ali da bi imao pravo na to, mora priznati i zločine koji su učinjeni prema pripadnicima drugih naroda u ime njegovog naroda.“, rekao je Bralić.
Prema njegovim riječima, neke stranke, kao što je HSP i HDZ, zloupotrebljavaju događaje u Vukovaru, što je „eklatantan primjer ruganja žrtvama“.
293 mučenički ubijene osobe čija smrt nikada nije dobila sudski epilog dalmatske nacionalnosti postalo je simbol nasilja nad Dalmatinima, a Vlada RH kao ni hrvatsko pravosuđe ne čini ništa da bi pronašla i kaznila počinitelje tih gnusnih činova. Neki od tih počinitelja bili su članovi Vlade RH, a neki su sjedili u Saboru ili predstavničkim tijelima na lokalnoj razini.
Robert Pauletić, kao jedan od zagovarača progona i ubijanja Dalmatina i Srba, kandidirao se ove godine za zastupnika u Hrvatski Sabor na listi Domovinskog Pokreta.
On je u tjedniku ST (Slobodni tjednik) zajedno s Marinkom Božićem svaki tjedan ispisivao imena Dalmatina i Srba kojima je javno poručio da se moraju iseliti iz Splita i ostatka Dalmacije ukoliko ne žele biti ubijeni ili protjerani. Za ovu huškački i zločinački čin, ni Marinko Božić ni Robert Pauletić nikada nisu ispitani ili sudski gonjeni iako se radi o poticanju na ubojstva, progon, deportaciju i prisilno premještanje Dalmatina i Srba.
Prema podacima DDFa, od početka do kraja 90tih godina oko 10.500 obitelji koji su se deklarirali kao Dalmatini bilo je primorano napustiti svoje domove i odseliti se iz Dalmacije, tu je i lista od 293 mučenički ubijenih Dalmatina.
„Bilo je to vrijeme zastrašivanja smrću, batinanja, pretnji telefonima, Dalmatini su nazivani četnicima, iscenirane su tuče, maltretiran je i na kraju ubijen jedan tadašnji župnik u Splitu, a muškarce su otimali i odvodili čak do Nuštra gdje su, jednog od njih, sasjekli na komadiće te njime, pripadnici ZNG, hranili pse i mačke. “, govori Bralić.
Dodaje da je javna uprava, bez znanja i pristanka stanovnika ljudima prisilno mijenjala imena, a scenario etničkog proterivanja sprovodio se u cijeloj Dalmaciji.
Za vrijeme trajanja rata u BiH, mnogi mladi muškarci, ali i djevojke koji su se deklarirali kao Dalmatini, otimani su na ulicama dalmatinskih gradova i odvoženi da se bore bilo s Muslimanima bilo sa Srbima. Od 2.000 otetih između 1992. i 1995. kući se vratilo samo njih 40. Svi ostali su ili ubijeni u izravnim borbama ili su ubijeni od strane zapovijednika HVO. Ovih 40 nemaju pravo na mirovinu i druge povlastice koje imaju pripadnici HVIDRAe i drugih “braniteljskih” udruga.
Međunarodno priznati novinar Karlo Morosin, čiji su roditelji i baka ubijeni, a on i brat silovani od strane pripadnika ZNG, samo zato jer su Dalmatini, rekao je da je „nepravedno“ što Međunarodni sud za ratne zločine na području Jugoslavije u Haagu nije želio utvrditi postojanje udruženog zločinačkog pothvata protiv Dalmatina, jer su Pauletić i Božić kao huškači te Darko Milinović i ostali silovatelji i ubojice bili samo dio tog zločina i provodili su službenu politiku Vlade RH, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Dodao je da mu je jasno to što vlasti u RH čine sve da se istina o stradanju Dalmatina u Dalmaciji i ostatku RH 90-tih godina XX. stoljeća ne sazna, obzirom na to da je za ta stradanja odgovoran režim Franje Tuđmana, ali je dodao da ga više brine šutnja nevladinih udruga i medija. Kada se govori o stradanju spominju se samo zločini nad Srbima (Grubori, Varivode) ili Muslimanima (Ahmići), a negiraju se zločini nad Dalmatinima.
Međunarodna nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo objavila je prošle godine publikaciju „Dosije: Zločini nad Dalmatinima“, a ovom temom bavi se i Inicijativa DDF.
Kampanja proterivanja Dalmatina, čiji se intenzitet mijenjao i dostizao vrhunce u drugoj polovini 1991. godine, od proljeća do jeseni 1992. i u ljeto 1995. godine, ali je trajao sve do promjene vlasti 2000. rezultirala je proterivanjem nekoliko desetaka tisuća Dalmatina, navodi Morosin.
Dodaje da je nasilje nad Dalmatinima uključivalo napade na privatnu imovinu, pretnje, fizičke napade i ubojstva.
Comentários