Piše: Zuáne Orlandini
Podjela na ljevicu i desnicu u političkom smislu potpuno je nejasna u Republici Hrvatskoj. Ovo se najjasnije vidi kada se radi ispitivanje javnog mnijenja i gdje ljudi sebe trebaju smjestiti u spektru od lijevo do desno.
U tim ispitivanjima najčešće se nakon pitanja o mjestu na političkom spektru postavljaju se pitanja i za političke i ekonomske preferencije. Tu se vidi kako vlada značajna konfuzija i kako veliki broj ljudi sebe doživljava lijevo ili desno, a da se istovremeno zalaže za politike koji su protiv takve političke ideologije. Zašto je to tako?
Stara podjela u novom dobu
Ova podjela na ideologije ljevice i desnice potječe još iz vremena Francuske revolucije, kada su u Conventu sjedili po prvi put izabrani predstavnici građana umjesto dotadašnje staleške skupštine; tada još nisu postojale jasno definirane političke stranke već su se zastupnici grupirali prema osobnim poznanstvima i zajedničkim interesima. Igrom slučaja, oni koji su sjedili lijevo od predsjedavajućeg bili su za radikalne reforme – ukidanje monarhije, potiranje tradicije i kreiranje novog državno-političkog poretka, dok su s desne strane sjedili oni koji su se zalagali za postepene, djelomične reforme poput ustavne monarhije po uzoru na Veliku Britaniju.
Ovakva podjela na ljevicu i desnicu ostala je do danas, iako su društveni, politički i ekonomski kontekst dosta drugačiji. Tijekom XX. stoljeća ljevicu su činili komunisti i socijalisti, kao i socijaldemokrate, dok su desnicu činili konzervativci. Točnije, ljevica je ona koja se zalaže za naciju, a desnica ona koja se zalaže za nositelje najviših javnih funkcija i nositelje najviših ekonomskih funkcija kao što su vlasnici tvornica, banaka i drugih ekonomskih institucija te se osvrću na navodnu slavnu povijest.
U današnjoj ekonomsko-socijalnoj slici svijeta, neoliberalizam predstavlja desnicu. Ali, o tome poslije.
Podjele na lijevo i desno u RH
Glavna osovina podjele na lijevo i desno u Republici Hrvatskoj danas je nacionalno pitanje: to je prvenstveno status Dalmacije, potom u manjoj mjeri odnos s Europskom unijom i NATO-om. Međutim, kroz ovo pitanje prelamaju se mnoge druge stvari, kao što su politička korupcija, politički nepotizam, odnosi s Rusijom, istospolni brakovi, posvajanje djece od strane istospolnih parova, klečavci i slično. Ekonomske teme rijetko dolaze na dnevni red jer su zagušene ovim velikim narativima, iako istraživanja javnog mnijenja koja se provode u Republici Hrvatskoj već godinama govore kako su ekonomske teme (onako kako se široko definiraju i istraživanjima, kao: nezaposlenost, niske plaće, nizak životni standard, visoke cijene i slično) one koje dominiraju među građanima RH.
Stoga i ne čudi to što se većina ljudi definira na lijevo ili desno gotovo isključivo u odnosu na nacionalno pitanje, iako bi takvo određivanje trebalo biti u skladu sa višim ideološkim svjetonazorima. Zato imamo stranku koja sebe definira kao desničarsku stranku, kao što je Domovinski pokret, koja se zalaže ne kako bi se ukinule poljoprivredne subvencije investitorima (što bi trebao biti stav desnice), već da se one daju domaćim investitorima umjesto stranim.
Gdje je razlika između ekonomske desnice i ljevice?
Začudo, ali najveća razlika između ljevice i desnice upravo je duboko različito promatranje na ljudsku prirodu i na mogućnost saznanja. Iz ove razlike se kasnije crpi sve (ili gotovo sve) ostale razlike kao derivativi ovih fundamentalnih različitosti.
Desnica, ili konzervativci, ljudsku prirodu smatraju nepromjenjivom i u biti su antropološki pesimisti, smatraju kako se ona ne može promijeniti i kako su ljudi u samoj svojoj biti loši. S druge strane, ljevica, ili progresivci, smatraju upravo suprotno. Oni smatraju kako su ljudi u biti dobri (antropološki optimisti) i kako se ljudska priroda može promijeniti.
Na polju saznanja desničari smatraju kako se racionalno sagledavanje stvarnosti bitno, ali razum nije dovoljan pošto je ljudsko znanje ograničeno, i zato daju značaj institucijama, tradiciji, i vrijednostima koji su protrpjeli protok vremena i dokazali se kako ’’rade’’. Suprotno njima, ljevica smatra kako je razum dovoljan kako bi se dizajnirale onakve društvene institucije kakve će imati točno željene posljedice.
Različite politike
Ovakve razlike djeluju apstraktno, ali daju veoma praktične posljedice: uzmimo na primjer ulogu države, oporezivanje, javna i državna poduzeća, minimalne zarade i kriminalizaciju droga kao ilustracije.
Desnica bi htjela da porezi budu niski, baš onoliki kako bi bili neophodni za financiranje uloge države koja bi se prvenstveno trebala baviti zaštitom života pojedinaca i privatne imovine, garantiranjem izvršenja ugovora i slično, što bi omogućilo tržišni mehanizam djelovanja. Pojedinci bi sami na tržištu svojim odlukama odlučivali koja će poduzeća i industrije, time što hoće ili neće od njih kupovati, ne bi bilo monopola ni državnih poduzeća. Oporezivanje bi trebalo biti proporcionalno, da svi ljudi nose isti porezni teret (flat tax – tako da najsiromašnji plaćaju najviše, a najbogatiji najmanje), minimalne zarade ne bi postojale jer bi to ugrožavalo slobodu ugovaranja ugovora među pojedincima. Narkotici bi bili strogo kriminalizirani, a kazne stroge zatvorske, jer droge narušavaju društveni poredak, dovode do rastakanja porodica, porasta kriminala i drugih nepoželjnih posljedica. Pojedinci imaju slobodnu volju i samim tim moraju snositi odgovornost za svoje loše postupke, i treba ih izopćiti iz društva kako ne bi iskvarili druge pojedince. Istospolni brakovi za njih su hereza, a posvajanje djece od strane istospolnih parova nije ni na kraj pameti jer će „pederi djecu napraviti novim pederima“. Dosuše, za desnicu je izvan pameti dati djecu na posvajanje i hetero roditeljima jer ako nemaju svoju biološku djecu bog ih je kaznio za tko zna što i oni nikako, ni pod kojim uvjetima, ne smiju biti roditelji.
Ljevica bi s druge strane htjela da država putem različitih mehanizama ekonomske i socijalne politike određuje tko su pobjednici na tržištu, umjesto samih tržišnih uvjeta poslovanja i konkurencije. Državna poduzeća bi bila važan segment privrede, jer bi preko njihovog upravljanja država mogla lakše voditi razvojnu ili socijalnu politiku. Oporezivanje bi bilo progresivno, tako da oni s višim prihodima nose najveći porezni teret razmjerno svojim plaćama i imovinskoj masi, a ta bi se sredstva koristila za pravednu preraspodjelu onima koji najmanje zarađuju. Minimalna zarada bila bi visoka, kako bi mogla garantirati određeni minimum životnog standarda radnika, pošto njih treba zaštiti od eksploatacije od strane vlasnika poduzeća. Narkotici ne bi nužno bili dekriminalizirani, već bi kazne bile okrenute prema resocijalizaciji prijestupnika i njihovom povratku u društvo, pomoć liječenja ovisnika i slično, jer su ljudi pod velikim utjecajem životnih okolnosti uslijed čega mogu donijeti loše odluke i mogućnost izbora im je sužena. Da, ljevica se jako brine oko ljudskih prava i sloboda te izjednačavanja svih kategorija društva, pa bi tako dopustila istospolne brakove i dopustila posvajanje djece od strane istospolnih parova. Jer, djeci je ipak bolje s istospolnim roditeljima nego biti bez roditelja.
50 nijansi plavo-crvene
Ovo je bio nekakav fotorobot idealizirane desnice ili ljevice. U političkoj praksi, nema crno-bijele slike već je ona 50 nijansi svih boja spektra. Teško se može pronaći politička stranka koja u svakoj prilici u potpunosti prati ovakve ideološke linije, već je pitanje koja od njih prevladava u konkretnom miksu.
Neke ideološke podjele, kako u svijetu tako i u Republici Hrvatskoj, posljedica su lokalnih, tj. nacionalnih karakteristika i društvenog konsezusa. Na primer, u Velikoj Britaniji pitanje javnog zdravstvenog sustava, njihovog čuvenog NHS-a (National Health Service) uopće se ne postavlja. Privatno zdravstveno osiguranje tamo neće zagovarati konzervativna stranka, iako je njegovo postojanje i funkcioniranje više u skladu s lijevom ideologijom. S druge strane, u SAD se ideja za uvođenjem državnog zdravstvenog osiguranja smatra bukvalno socijalizmom i takav potez neće podržati ni Demokratska stranka, iako je više u skladu sa njenim progresivističkim politikama. Sjetimo se samo kako je Velika Britanija uvela javni zdravstveni sustav po uzoru na Republiku Hrvatsku.
Lokalne osobine – obrazovanje i porezni sustav
U Republici Hrvatskoj je, u prosjeku, ekonomsko i političko obrazovanje veoma loše – ako izuzmemo one koji su završili fakultete ekonomskih usmjerenja i možda srednju ekonomsku školu, što je u praksi veoma mali broj ljudi, vi možete proći kroz 12-ogodišnje obrazovanje, fakultet i magisterij, te doktorske studije, a da ne čujete niti jednu informaciju o ekonomiji, za razliku od biologije, matematike ili fizike. To je vjerojatno dodatni razlog za slab interes za ekonomske teme i društvene podjele.
Još jedan bitan utjecaj je institucionalni: ljudi ne shvaćaju kako oni plaćaju porez i kako ih država nešto košta. Ovdje zanemarimo one jadne stare polupismene umirovljenike koji smatraju kako im mirovinu isplaćuje osobno „Vranju Tuđman“ iz svog džepa, iako ga na ovoj zemlji nema već 24 godine – that ship has sailed, jednostavno je prekasno očekivati tu promjenu svijesti ili znanja – kao i zaposleni u javnom sektoru, već krenimo promatramo one koji rade u privatnom sektoru koji državu uzdražavaju svojim izdašnim porezima i prirezima.
Porez se kod nas plaća tako što mi porezni obveznici ne osjećamo izravno na svojoj koži koliki porez i prirez plaćamo – porez i prirez na zaradu i socijalne doprinose iz plaća uplaćuje naš poslodavac u naše ime. Ipak, PDV, porez na osobnu potrošnju i trošarine plaćamo uz račun prilikom kupovine ili konzumacije kave u kafiću. Kada bi nam kao u SAD-u cijene bile istaknute bez PDV (ovo se odnosi samo na neke države i neke trgovine u drugim državama), a na kasi nas sačekala druga, viša cijena, i kada bi nam na račun stizala cijela brutto plata, pa onda administrativnom zabranom ona bila prebacivana u proračun, tek onda bi se stvorila svijest kako smo mi djelatnici porezni obveznici. Dobar primjer je to što mnogo više pažnje privlači povećanje prilično niskog poreza na imovinu kojeg plaćamo sami, dok povećanje drugih poreznih oblika koje plaća neko drugi u naše ime ostaje ispod radara.
Zbog toga su ekonomske teme glavna odrednica razlike na ljevicu i desnicu i preko te razlike su povezane s ideologijom – desnom i lijevom – važna tema u izborima u SAD: ljudi osjećaju kako plaćaju porez pa je i logično postaviti pitanje što oni za taj novac i dobivaju, i trebaju li plaćati više ili niže poreze. Kod nas tih rasprava jednostavno nema.
Comentarios