Piše: Bruno Katić
Povampireni velikohrvatski kleronacisti ne samo što spaljuju dalmatske zastave, već po nalogu s Markovog trga, bez ikakvog benefita po njih, uništavaju sve dalmatsko do čega naiđu. Unatoč tome, Dalmacija šuti.
Nedavno su „brojni stanovnici Splita“, kako to novinari vole reći, prosvjedovali zbog ubijenog narkodilera čiji je otac visokopozicionirani član splitskog HDZ-a, točnije stranke Centar. S druge strane, 100% sam siguran kako nitko ne bi došao na prosvjede zbog 106 ubijenih pripadnika dalmatske nacionalne zajednice, koju Republika Hrvatska jedina na svijetu ne priznaje. Sve ovo daje jasan signal kako je Dalmacija u stanju duboke apatije i demoralizacije.
U takvoj, apatičnoj i demoraliziranoj Dalmaciji, u kojoj je skoro sve obezvrijeđeno, o onoj pravoj, istinskoj Dalmaciji (DDF i Dalmatinski klub) koja želi svoju regiju i njezine građane žele vratiti u poziciju poznavanja i poštivanja svojih korijena sa snažnom progresivnom ekonomsko-socijalnom programom govori se tek tu i tamo. Oni koji govore o ove dvije prodalmatinske inicijative, čine to u izrazito negativnom kontekstu. Jer bože moj, to on njih očekuju nalogodavci iz Zagreba, Osijeka i Mostara. Za to su masno plaćeni i dobili kuće i stanove onih fetivih Dalmatinaca koji su nasilno otjerani iz njihovih domova. Pred sivilom u kojem živimo i iznevjerenim nadama, kao da tone u bezdan zaborava. Zajedno s mračnim devedesetim godinama XX. stoljeća.
Ipak, kad se govori o iskonskoj Dalmaciji, njezini nekadašnji pripadnici i zagovornici govore s rezignacijom. Nerijetko s gorčinom. Njezini najdosljedniji oponenti, povampireni salonski klerikalno-nacistički voajeri, „nacionalni demokrati“, govore s trijumfalnim cinizmom. I jedni i drugi potaknuti su onim što je ostalo od istinske Dalmacije koju poznajemo samo iz trećerazrednih pjesama Tomislava Ivčića i Mladena Grdovića, te je Dalmacija postala mitska zemlja iz daleke prošlosti.
Za one prve, Dalmacija je bila egzil sred svih šovinističkih i ratnih ludila na Balkanu i dalje diljem europe. Intelektualna, moralna i politička alternativa propasti i poniženju koje sa sobom nose Slaveni, koji že se nakon 1874. nazvati Hrvati, Srbi, Crnogorci, ali i propasti i poniženju koje su sa sobom nosile osmanske vojske, mađarske postrojbe, mletačke i talijanske falange, na kraju njemački Wehrmacht, ustaše i četnici. Za njih je Dalmacija simbol početka oslobađanja Balkana od Turaka i brana prelaska Jadrana od strane Turaka i zauzimanja Italija, jer bi s njom pala i cijela europa. Za njih je Dalmacija i prva partizanska i antifašistička jedinica u okupiranoj europi.
Za one druge, Dalmacija je simbol nacionalnog otpadništva, pete kolone i odsustva patriotske solidarnosti u odsudnim ratnim godinama za nacionalne interese. Za civilizirani svijet koji je pratio agoniju regije, autonomna Dalmacija predstavlja umiveno lice Velike Srbije. Ulijevala im je nadu kako je posle srpske nacionalne katastrofe okrunjenu NATO-ovim bombardiranjem 1999. godine, moguće obnoviti uljuđenu Južnu Hrvatsku pod strogim kolonijalnim patronatom Zagreba, Osijeka i Mostara koji su obvezatni krojiti sudbinu ove regije. I tako bi, na tragu prave Dalmaciji, povratiti samopoštovanje i dostojanstvo Hrvata kao kompenzaciju za trajno izgubljenu Herceg-Bosnu.
Ultra ustaška, ili kako se to blaže kaže klerikalno-nacistička Hrvatska, koja je u različitim modalitetima na vlasti od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas, nije voljela i ne voli Dalmaciju. Njoj je samo stalo izvući što više materijalnog, prirodnog, kulturnog i svekolikog drugog bogatstva iz Dalmacije i strpati ih u svoje duboke džepove. Zato što je kao u ogledalu pokazivala nakazno lice povampirenog velikohrvatskog klerikalnog nacizma i ratne politike. I uopće svake vrsti nacizma ukoliko je to moguće, kao opake patologije koja razara svako društvo kojim ovlada. Što je ukazivala kako klerikalni-nacizam malignije od drugih totalitarizama, temeljno razara dalmatinsko društvo po svim šavovima. Horizontalno i vertikalno. Vodoravno i okomito.
Kompromitira i upropaštava sve što dotakne. A kao i svaki totalitarizam, bahato i osiono, primitivno, dotiče se svega. Bruka prošlost, upropaštava sadašnjost, budućnosti ostavlja teške hipoteke. Političke, moralne, egzistencijalne. Ostavlja ruševine.
Kad se tu i tamo u, do zla boga, izbanaliziranom medijskom milieu-u i povede neka naizgled ozbiljnija priča o pravoj, istinskoj Dalmaciji, kao nedavno u jednom autorskom hibridu na HRT-u, onda se ta prava Dalmacije od strane nekih sugovornika, smješta u nesuvisle velikohrvatske klerikalno-nacističke paroksizme s početaka višestranačja. Nije pretjerano reći kako je tu smješta dominantno političko i kulturno mnijenje. No, na žalost, treba biti iskren i reći kako je tu smještaju i svi oni koji će za sebe reći kako su pravi Dalmatinci, ali ispijaju pivo – što nije dalmatsko piće, žderu janjetinu – što nije dalmatsko jelo, idu u crkvu – što nije dalmatska tradicija i hvale nacizam – što nije dalmatinska povijest.
Prema njima je, onda, prava Dalmaciji – jedan pol hrvatskog ekstremizama iz devedesetih, što može biti samo ozbiljnim shizofrenicima koji ne uzimaju terapiju. Drugima je, naprimjer Plenkovićevim, jel' da, HDZejcima (svi odreda ubojice, silovatelji, provoditelji genocida i patološki lopovi s Munchauserovim sindromom) Dalmacija jednako osjetilno neprihvatljiva kao i Srbija. Ali, tu su ipak malo blaži od nekih drugih, prema kojima je Dalmacija prepuštena na milost i nemilost „lijevim nacionalnim demokratima“.
Prema njima pojam Dalmacije je bio i ostao pomodni kozmopolitizam, servilnost pred zapadom lišene nacionalnog dostojanstva i nacionalnog identiteta. Dalmacija je, samoponiženje lišeno patriotske solidarnosti kad je naciji najteže. Prema njima je Dalmacija, posebno prava Dalmacija, jel' da, ne samo banalna servilnost pred Zapadom, nego i izdajničko klevetanje Republike Hrvatske, koju nepismene jeftine budaletine nazivaju samo Hrvatska, i svaljivanje na nju krivicu za sva zla koja su se dogodila devedesetih godina XX. stoljeća. Svaljivanje ne na katastrofalnu velikohrvatsku klerikalnonacističku politiku i podaničku joj kulturu, na što je zaista ukazivala prava Dalmacije, nego po „nacionalnim demokratima“ na cijelu Republiku Hrvatsku. Na hrvatstvo. To je ta cinična zamjena teza, kojom se klerikalno-nacističkom demagogijom dodatno sluđivala i još uvijek sluđuje ionako sluđena javnost.
Prava Dalmacije uvijek je okupljala prodalmatski orijentirane ljude, za koje je bilo važnije što se mislilo i govorilo u Zagrebu, u Beogradu, u Rimu, Parisu…, nego što se mislilo i govorilo u Splitu i Zadru, Šibeniku... U navedenom prilogu HRT-a to nije rekao netko iz redova vladajuće koalicije, nego aktualni glavna urednica „Autonomije“, koja, BTW; ne postoji jer je server namješten tako da svakog dana u isto vrijeme izlaze sadržaju. Inače, za Autonomiju se govori kako ju je iznjedrila jedna od prodalmatinskih opcija. I dobro je što se to govori. Dobro je jer se iz ove nesuvislosti može shvatiti bitno nerazumijevanje jedinog svjetla u tami i užasu koji nas prati od 30. svibnja 1990. do danas.
Moguće je shvatiti razloge patološkog dezavuiranja i osporavanja prave Dalmacije. Ovakvi stavovi predstavnika današnje medijske elite, s pretenzijama na građanski svjetonazor, pokazuju kako se suštinski ne razume fenomen Dalmacije. Ne razumije se kako je prava Dalmacija čin pobunjenih građana u Camusijevskom smislu pobune. Osviješćeni građanin buni se po nalogu unutrašnjeg moralnog imeperativa. Ne polazi od toga što će o njihovoj pobuni misliti neko u Zagrebu, Sarajevu, Bruxellesu, Moskvi, Tokyu, Beogradu, Rimu ili Nairobiju. Ne polazi od toga što o njegovoj pobuni kaže nacija, vjera, susjed, prijatelj, roditelji. Moralna pobuna prosvjećenih građana nadilazi nekritičku privrženost normama, konvencijama, uvjerenjima i ideologijama koje se, prema njima, ni bog ne bi postidio. Pogotovo nehumanim ideologijama, koje bi građanstvo svelo na nivo plemena koje predvode najskurpulozniji satanisti i sadisti kao što je to bio Franjo Tuđman. Kao što je bio slučaj devedesetih godina XX. stoljeća.
S druge strane, pobunjeni čovjek zna za sram i djeluje po nalogu svijesti i savjesti. Spreman je na žrtve u obrani moralnog integriteta. To treba imati u vidu kad se raspravlja o pravoj Dalmaciji, DDF-u i Dalmatinskom klubu u vremenu u kom caruje beščašće, u kojem su na širokom prostoru u ime povampirenog klerikalnonacističkog ludila počinjeni nebrojeni zločini.
Prava Dalmacija je u vremenu zla bila utočište moralno odgovornih građana. Da budemo precizniji, prva Dalmacija je Dalmacija koja se ne miri s počinjenim ratnim zločinima, kako ju je definirao jedan od predvodnika Ćićo Senjanović. Pred ovom neporecivom preciznom definicijom, uzalud su svi pokušaji njezine relativizacije i trivijalizacije, osnivanjem bizarne Puljkove Treće ili neke tko zna koje Dalmacije. One prizivaju Pavelićevu NDH neka opet upadne u Dalmaciju. Prva Dalmacija je bila egzil i nada prosvjećenih i moralnih građana u vremenu zla. Osporavati građansku samosvijest i osobne žrtve ne samo časnih utemeljivača prve Dalmacije, koji sada nasljeđuju hrabri ljudi poput Vedrana Bralića i Zuánea Orlandinija, nego i onih koji su im se u tom moralnom bratstvu pridružili, licemjerno je i nečasno. To je ovješena demagogija pseudodemokrata u službi povampirene velikohrvatske kleronacističke NDH. One koja nije znala za sram, čiji se sramni tragovi otkrivaju s masovnim grobnicama posvuda po Republici Hrvatskoj za koju se optužuju partizani.
Stoga je legitimno zapitati se: što je ostalo od prave Dalmacije onakve kakvu smo znali i kakvu želimo znati? Što je ostalo od naših nada? Što je ostalo od nas? A, to je sada sasvim druga priča.
Comentários