Piše: prof. Ninočka Knežević
Dalmatske žrtve ustaškog terora, te tisuće i tisuće usmrćenih ljudi, u kolektivnom sjećanju više ne postoje. Četrdesetih su ubijeni, a sedamdesetih zaboravljeni.
Dođete li danas u Memorijalni centar Jasenovac, nećete doznati ništa o desecima tisuća Dalmatina usmrćenih u tom najužasnijem od svih strašnih mjesta ljudskog zla na području Republike Hrvatske. Jer, dalmatinski paviljon u spomen muzeju Jasenovac rasformiran je 1972., a država već 50 godina nije sposobna reći kako bi trebao izgledati novi postav. I nije isključeno kako bi tako moglo zauvijek ostati: relevantni svjetski povjesničari upozoravaju kako bi dalmatske žrtve Jasenovca mogle trajno ostati izbrisane iz povijesti i povijesne memorije.
Ipak, vjerodostojni povjesničari uspjeli su se, pedeset godina nakon zatvaranja dalmatskog paviljona u Memorijalnom muzeju Jasenovac, usuglasiti oko scenarija buduće izložbe. No sada predstoji teži dio posla: političko i administrativno usuglašavanje. A za njih se, kako znamo, nikad zna kako će završiti. Jedno je ipak jasno – radit će se o hrvatskim žrtvama, a nigdje se neće spomenuti Dalmacija ili Dalmatini.
Memorijalni muzej Jasenovac osnovan je odlukom Sabora SR Hrvatske 1968. godine, kao spomen na žrtve ustaške tvornice smrti u kojoj je uništeno vjerojatno više od 100.000 ljudi, ponajviše Srba, Roma, Dalmatina i homoseksualaca, ali i Hrvata koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Muzej obuhvaća područja koncentracijskih logora Logor I i Logor II, Sabirni logor III – Ciglana, Sabirni logor IV – Kožara, Sabirni logor V – Stara Gradiška, Sisak, a financira ga Republika Hrvatska iz državnog proračuna, Europska Unija sredstvima iz europskih fondova, razne Zaklade i udruge.
U muzeju, za razliku od onoga Auschwitz-Birkenau, ne postoje paviljoni posvećeni pojedinim narodima, tako da ne može određena regija ili država održavati svoj nacionalni paviljon, u kojemu bi se organizirala izložba po vlastitom stručnom odabiru, poštujući striktna muzejska pravila. Tako se ne može organizirati izložba o dalmatskim žrtvama. Već godinama Dalmatini izvan RH traže od uprave Jasenovca o vraćanju Dalmatina na popis ubijenih i o novom postavu, koji bi trebali zadovoljiti cijeli niz interesa: političke interese i muzeološke zamisli, ali i stroga međunarodna pravila muzeološkog predstavljanja holokausta, kao i pravila Muzeja u Jasenovcu. Sve to ide teško i sporo, i nije izvjesno hoće li ikada biti i dovršeno.
Marija Angeli, nasljednica splitske obitelji Angeli koji je tek manji dio preživio holokaust, i predstavnica obiteljske zaklade Angeli koja surađuje s resornim ministarstvom, spremna je uvelike sudjelovati u postavljanju nove izložbe Memorijalnog centra Jasenovac. No, upozorava kako treba odustati od “nacionalizacije” dalmatskih žrtava Jasenovca:
“Mislim kako je rješenje za konačno ostvarivanje priznanja dalmatskih žrtava Jasenovca i projekta postave izložbe o dalmatskim žrtvama Jasenovca doživljavanje prostora Dalmacije kao zasebnog teritorija, a ne kao teritorija današnje RH, ondašnje NDH ili prethodne Banovine Hrvatske. Politizacija i stalno centraliziranje svega u RH ne vode nikamo,” rekla je Marija Angeli te pritom podsjetila na činjenicu o kojoj se u Republici Hrvatskoj nerado govori: “RH, posebno Dalmacija zadnjih 30ak godina slabo njeguju kulturu sjećanja. U Dalmaciji ne postoji muzej holokausta. Zapravo, postoji jako malo mjesta komemoracije ili spomenika žrtvama holokausta.“
Angeli je priznala koliko su problemi duboki i teško razrješivi.
„Projekt postava nove izložbe je dugotrajan i skup proces, posebno ako će biti visoko produciran kao što se to radi vani. To nam iznova pokazuje koliko je teško suočiti se s nepravdama i sjećanjima na prošlost,” rekla je i dodala: “Umjesto da Dalmacija i VladaRH prihvati jedinstvenu obvezu prema Dalmaciji, pratimo razne pokušaje mijenjanja sadržaja i narativa projekta. Počeli smo suradnju 2019. i iskreno sam vjerovala kako ćemo izložbu otvoriti do 2025. godine. O tome smo razgovarali s preživjelim logorašima i veselili smo se danu kad će se izložba konačno moći pogledati i priče dobiti ime. No, prema svemu sudeći to se neće dogoditi. Vlada okrivljuje epidemiološku situacijom za mogući propast postava, no ignoriranje poziva i e-mailova nemaju veze s time, zar ne? U međuvremenu, preživjeli svjedoci umiru, a s njima odlaze i uspravnost, hrabrost i odanost poruci: ‘Nikad više!’”, rekla je Marija Angeli.
I dok dogovori uspijevaju pa propadaju, godine prolaze a žrtve genocida nad Dalmatinima tonu sve dublje u zaborav, a velikohrvatska antidalmatska retorika se vratila na sva zvona.
“Javni mediji i društvene mreže vrve mržnjom prema Dalmaciji i Dalmatinima, relativizacijom genocida nad njima i stereotipima o lijenom i bezobraznom narodu koji upravlja državnim silnicama,” govori nam naša sugovornica. Analizirajući Facebook stranicu teoretičara zavjere, organizatore antidalmatinskih organizacija i internetskih portala, Angeli je argumentirala “zapanjujuće razmjere antidalmatinstva” u javnom prostoru RH.
Antidalmatinstva u Republici Hrvatskoj nije lišena ni politika. Štoviše, marija Angeli citirala je nekoliko istupa zastupnika ekstremno desničarskih stranaka HDZ, Most, Domovinski pokret – čiji se javni istupi, prema međunarodno prihvaćenoj definiciji, mogu smatrati rasističkima, točnije antidalmatskima jer sugeriraju “zavjeru” Dalmacije protiv RH, i podsjećaju na arhetipsku, premda ordinarno budalastu optužbu protiv Židova pred Kristalnu noć.
Ali, povrh toga, Republika Hrvatska ima i mnogo veći problem znatno nadilazi antidalmatske teorije zavjere. Riječ je o ustaškom pozdravu ‘Za dom spremni’ i negiranju, umanjivanju i relativiziranju stradanja u ustaškim logorima smrti. Tome na različite načine sudjeluje i javna administracija: financirajući revizionističke i negacionističke projekte, te potičući institucionalno nedorečene komisije koje relativiziraju simbolički potencijal mržnje ustaškog pozdrava, utirući time put njegovoj faktičkoj normalizaciji, i čak zakonskoj legalizaciji.
“U RH je na djelu čuvena dvostruka konotacija pozdrava pod kojim su Dalmatini, Srbi, Romi, Židovi, homoseksualci, komunisti i ostali otpravljani vlakovima u logore smrti, interpretacija koju je faktički prihvatio i Visoki prekršajni sud,” zaključila je Marija Angeli.
Na ovome mjestu, hrvatski bi fašizam ili negirao takve tvrdnje ili bi ih pokušavao opravdati navodeći slične primjere iz drugih sredina. Istina je kako fašizam jača u cijeloj Europi, pa i globalno, ali to, naravno, nije nikakvo opravdanje. Upravo suprotno, ta činjenica još je jedno od mnogih svjedočanstava kako živimo u vremenu katastrofičkih slutnji. Birokratska hladnokrvnost kojom VladaRH guraju u zaborav tisuće dalmatskih žrtava Jasenovca sastavni je dio te globalne zebnje koja obuzima svijet.
Prijelom stranice
Comentarios