Piše Nevianna Antonelli
Miona Stefanelli je Damatina koja živi u Splitu. Kako je objasnila, osobnu iskaznicu posjeduje, ali kada dođe u bilo koju instituciju, službenike nimalo ne razumije, jer govore jezikom koji je njoj stran.
Prema njenim riječima, dokumenta koja bi po zakonu trebala imati – ima, i tu nije problem. Problem je, kako kaže, u komunikaciji i diskriminaciji. Navela je kako se svakodnevno osjeća diskriminiranom jer se ljudi u Dalmaciji zadnjih 30ak godina srame svega što je dalmatsko, pa i jezika.
Na pitanje šta misli o mogućnosti uvođenja dalmatskog jezika kao službenog u pojedinim sredinama, pored hrvatskog i drugih manjinskih jezika, Stefanelli odgovara: „Ako uvedu dalmatski jezik bilo gdje? Nema šanse. Nikada se to neće dogoditi. Pa i ovako im smetamo, i ovako bi voljeli da nas nema i da nas ne vide, a ne još i naš jezik moraju slušati“, kazala je Miona Stefanelli. Prema njenim riječima, razne udruge za pomoć ili integraciju manjine u društvo služe samo kako bi pojedinci strpali pare u džep.
„Oni nisu nikada nikome pomogli. Ali, to meni ne smeta. Ne treba se nitko boriti za mene. Ali mi je smiješno kad čujem kako se netko bori za prava manjina. Nema tu prava. Ne daju nam ni koricu kruha, a kamoli neka prava“, istakla je Stefanelli, pa je objasnila kako dalmatski jezik nije težak ako se poznaje bilo koji drugi romanski jezik. Kako je rekla, ni ona nije sasvim sigurna u svoje znanje svog jezika, jer ga je učila od roditelja.
„No, kada ga pričam, osjećam se prljavo, pa sam počela pričati ulični splitski jezik. To je nešto moje što mi nitko ne može uzeti. Ipak, kada dođem u razne institucije ja ne razumijem njih niti oni razumiju mene, što je logično jer su u tim institucijama sve napirlitani Hercegovci bez škole, alata i zanata koji su se zaposlili po stranačkoj iskaznici, a koji zlonamjerno nameću svoju nekulturu, svoj jezik i svoj naglasak Dalmaciji„, rekla je Miona Stefanelli.
Dalmatini - najveća manjiska zajednica u RH
Iako su Dalmatini najbrojnija manjinska nacionalna zajednica u Republici Hrvatskoj, lažiranjima svih popisa stanovništva od 1921. do danas u nacionalnoj statistici ih se ne vidi, stoga ni u jednoj lokalnoj administraciji nemaju svoje predstavnike ni svoj jezik u službenoj upotrebi. U mnogim dalmatinskim gradovima i općinama, iako daleko brojniji od drugih manjinskih zajednica koje imaju svoj jezik u službenoj upotrebi, u javnim ustanovama i institucijama Dalmatini nemaju pravo obraćanja na dalmatskom jeziku.
U pojedinim mjestima svoj jezik u službenoj uporabi imaju pripadnici manjinskih nacionalnih zajednica koje su znatno malobrojnije od dalmatskog. U Biskupiji je u uporabi, pored hrvatskog, i srpski jezik, a prema popisu iz 2011. godine, u toj općini Srbi čine najveću manjinsku nacionalnu zajednicu. Ali zato, npr., u općini Sukošan gdje neslužbeno Dalmatini čine 72% stanovništva ne postoji mogućnost uvođenja dalmatskog jezika kao službenog.
Nitko do sada nije pokrenuo inicijativu
Koordinator inicijative DDF, Vedran Bralić ocijenio je kako uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu ne bi ništa bitno promijenilo.
„Stvar je u tome što 90% Dalmatina ne znaju da su Dalmatini, te ne poznaju dalmatski jezik, a onih 10% koji priznaju sebi svoju nacionalnost ne žele se kompromitirati iz straha da im se ne dogodi isto što i Srbima ‘90. Ipak živimo u državi u kojoj se falsificiraju statistički podaci s popisa stanovništva, pa se tako od 55000 prijavljenih Dalmatina, odnosno Dalmatinaca u statistiku upisuje 750 onih koji su se ‘regionalno izrazili’. O čemu dalje pričati?“, rekao je Bralić.
Međutim, iako se načelno slaže s Bralićem, lingvistinja Marita Vastić ima drugačiji pristup temi. Ona je ocijenila kako bi uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu u Sukošanu ili bilo kojoj drugoj općini u Dalmaciji bila odlična ideja. „Poznajem mnogo Dalmatina koji jako dobro znaju dalmatski i samo čekaju priliku da se dogodi čudo te se dalmatski proglasi službenim. Ti ljudi smatraju kako bi im proglašavanje službenim njihovog jezika dalo podstreh za daljnji napredak kako njih samih tako i cijele regije“, objasnila je Vastić.
Vastić je, dr. Leksikografije specijalizirana za dalmatski jezik, koja zajedno s bratom Vjeranom vodi Odjel za dalmatistiku pri Institutu za romanistiku u Parizu. Dodaje kako uvođenje dalmatskog jezika u službenu uporabu u javnim institucijama i ustanovama u Dalmaciji ima smisla, jer bi se Dalmatini i Dalmatinci mnogo bolje osjećali kad bi mogli pričati svojim jezikom. Ocijenila je, međutim, to što zabrana korištenja dalmatskog jezika, koji je zabranjen dekretom bana Ivana Subašića 1939., ne smatra diskriminacijom, jer se nitko do sada nije sjetio pokrenuti takvu inicijativu.
„Kad bi vlast tu inicijativu odbila, onda bi mogli govoriti o diskriminaciji, ali čak ne ni tada jer Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nalaže kako u općini mora biti najmanje 1/3 govornika tog jezika kojeg se želi proglasiti službenim“, napomenula je Vastić, te dodala kako iako se radi o diskriminaciji ne radi se o diskriminaciji.
Istaknula je kako Vlada RH nije bila u pravu kada je postavila ovakva pravila igre. Npr. u mjestima u kojima je nekada bilo 100% Dalmatina ili Srba ili ne znam koga već, a sada ih je manje od 1% također treba proglasiti službeni jezik zbog povijesnih prilika. Tako npr. U španjolskoj autonomnoj zajednici Aragon u kojem se danas priča isključivo kastiljanskim jezikom (ono što nazivamo španjolskim) također je službeni katalonski jer se nekada tamo govorilo katalonskim. U Nevadi i Texasu, američkim saveznim državama svi su natpisi dvojezični, jer su ti dijelovi SADa nekada pripadali Meksiku u kojem je službeni jezik kastiljanski (španjolski).
Na pitanje kako bi ideja o uvođenju dalmatskog jezika bila prihvaćena kod političara, i Bralić i Vastić su rekli „Ne znam, ali nadajmo se najboljem“.
Svakodnevna diskriminacija
Vedran Bralić je ocijenio kako u Splitu ima toliko fašizma, rasizma i diskriminacije kao i u svim drugim većim gradovima u Dalmaciji.
„Po mom mišljenju, etničke promjene koje su se dogodile ‘80. i ‘90. godina XX. stoljeća iz korijena je promijenio Split. Split je nekada od najdemokratskijeg i najliberalnijeg grada u Jugoslaviji, postao leglo fašizma i diskriminacije zahvaljujući došljacima iz Hercegovine, Srednje Bosne i Kosova. U Splitu postoji ogromna razina diskriminacije po svim osnovama koje se pojave u svakodnevnom životu. Radi li se tu o odlasku kod liječnika, koji vas neće primiti ako niste čistokrvna ‘Rvat’na ili o razgovor za posao, gdje kad vas vide kažu kako su već našli radnika iako nisu. Radim u školi na koju je premijer Sanader osobno postavio ploču o školi bez nasilja i diskriminacije u kojoj se od strane nastavnika i “stručne službe” i uprave provodi diskriminacija nad dječakom koji ima ozbiljnih psihičkih teškoća i njegovim asistentom. Ne provodi se tu diskriminacija samo radi dječakovog psihičkog stanja, već i radi njegovog dalmatskog porijekla. Diskriminacija je, na žalost, prisutna, samo što je ljudi koji nisu diskriminirani ne vide. Provoditeljima diskriminacije najlakše je reći kako rade po zakonu iako je očito kako krše sve moguće zakonske propise„, rekao je Bralić.
Već spomenuti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina predviđa obavezu uvođenja u ravnopravnu službenu uporabu jezik i pismo nacionalnih manjina u lokalnim samoupravama ukoliko je njihov postotak u ukupnom broju stanovnika JLS najmanje 33%. Tu granicu u većini gradova i općina, prema posljednjem popisu stanovništva ne zadovoljava ni najveća manjinska nacionalna zajednica, osim u iznimnim slučajevima. Zbog toga, uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu nije inicirala niti jedna organizacija i institucija.
Civljane je jedna od općina u Dalamciji u kojoj Srbi čine većinu, dok su Dalamtini druga po redu nacionalna zajednica. Predsjednik skupštine te općine izjavio je kako po njegovom saznanju, do sada nije bilo inicijativa za uvođenje dalmatskog jezika u općinske institucije.
„Ako postoje mogućnost i potreba za tim, naravno kako je lokalna samouprava otvorena za tako nešto„, istakao je Petar Preočanin, načelnik općine. Naveo je i to kako bi o ovom pitanju trebalo konzultirati širi krug općinskog rukovodstva, kao i one koji se u Civljanima bave pitanjem manjina.
Drugačija pravila u županijama
Za uvođenje dalmatskog jezika u službenu uporabu u tijelima županijskih administracija vrijede drugačija pravila.
Područna javna pravobraniteljica u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Giordana Barbarić ocijenila je kako bi uvođenje dalmatskog jezika u značajnoj mjeri unaprijedilo kvalitetu života pripadnika Dalmatinaca, no pitanje je kodifikacije jezika i toga što na službenim rezultatima popisa stanovništva ima manje od 33% Dalmatinaca u županiji.
Istaknula kako bi to bilo dobro pod uvjetima kad bi Dalmatinci koristili to svoje pravo, odnosno kada bi zahtijevali vođenje postupaka na svom jeziku, zahtijevali izdavanje javnih isprava na tom jeziku i slično, ali i pod uvjetom osiguravanja stručnog kadra u tijelima javne uprave, sudstvu, tužiteljstvu, javnim ustanovama, koji dovoljno dobro vlada dalmatskim jezikom.
Barbarić je objasnila kako bi za uvođenje romskog jezika u službenu uporabu u radu županijskih i gradskih, odnosno općinskih tijela u županiji bilo potrebno izvršiti promjenu Statuta svake pojedine općine i grada te županije.
„Prijedlog za promjenu Statuta mogu podnijeti: najmanje jedna trećina od ukupnog broja zastupnika, županijska vlada i najmanje 10.000 građana županije na održanoj javnoj peticiji. O prijedlogu za promjenu Statuta odlučuje županijska Skupština dvotrećinskom većinom glasova od ukupnog broja zastupnika. Ako Skupština usvoji prijedlog za promjenu Statuta, pristupa se izradi, odnosno razmatranju akta o promjeni Statuta“, objasnila je Giordana Barbarić.
„Smatram kako bi inicijativu za uvođenje dalmatskog jezika u službenu uporabu u radu tijela SD županije ovlaštenim predlagačima za promjenu Statuta trebao podnijeti DDF kao inicijativa koja se bavi zaštitom Dalmacije i dalmatske nacionalne manjine, imajući u vidu kako je to jedina organizacija koja predstavlja Dalmaciju i sve njene građane“, rekla je područna javna pravobraniteljica Giordana Barbarić.
Distanciranje od etničkog identiteta
Barbarić je ocijenila kako, pored toga što Dalmatini i Dalmatinci službeno ne čine 33% stanovništva, zbog čega je uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu otežana, na posljednjem popisu stanovništva, iz 2011. tek se 90 građana Dalmacije izjasnilo kako im je materinski jezik dalmatski, dok ostali govore hrvatskim, srpskim i talijanskim.
„Razlog tome je diskriminacija Dalmatina u svim segmentima života, zbog čega pribjegavaju distanciranju od svog etničkog identiteta, jezičnog identiteta i mimikriji. Međutim, razlog može biti i želja dalmatske zajednice za izlaskom iz geta i aktivno uključivanje u društveni život u sredini u kojoj žive“, objasnila je Barbarić.
Prema njenim riječima, treba imati u vidu i činjenicu kako na fakultetima u Srbiji ne postoji katedra za dalmatski jezik na kojoj bi se obrazovani stručnjaci ozbiljno bavili proučavanjem tog jezika. Dalmatski jezik se može učiti samo privatno ili izvan Republike Hrvatske.
„Iz navedenih razloga ne može se zaključiti kako se radi o čistoj diskriminaciji kada je riječ o dalmatskom jeziku u službenoj upotrebi u Dalmaciji„, dodala je.
Vedran Bralić je ocijenio kako Dalmacija više nije otvorena, inkluzivna sredina kakva je nekada bila, pa je pitanje kakve bi reakcije bile na uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu, te kako je pokazatelj toga upravo to što nema ni inicijative za uvođenjem dalmatskog jezika kao izbornog predmeta u osnovnim i srednjim školama. S time se slaže leksikografkinja Marita Vastić.
„Preduvjet za uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu je ispunjavanje zakonskih odredbi, kritična masa dalmatske intelektualne elite koja bi se svojim maternskim jezikom bavila, ali i veća svijest o potrebi vraćanja dalmatskog jezika kod samih Dalmatina i Dalmatinki, odnosno Dalmatinaca i Dalmatinki, kao što je to bio slučaj s velškim jezikom, hebrejskim jezikom i sl.“, poručila je Vastić.
Svi se slažu kako bi uvođenje romskog jezika u službenu uporabu višestruko unaprijedilo kvalitetu života dalmatske i dalmatinske zajednice.
„Doprinijelo bi smanjenju diskriminacije, povećalo bi prisutnost Dalmatina i Dalmatinaca u institucijama sustava, a također bi omogućilo pripadnicima većinskog naroda i drugih nacionalnih zajednica upoznati se s dalmatskim jezikom, kulturom, umjetnošću, kulinarstvom„, dodala je Vastić.
RH ne poštuje Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima
Bralić se složio kako je uvjetovanje s 33% od broja stanovnika JLS ograničavajuća okolnost, posebno jer se velik broj pripadnika ove zajednice ne izjašnjava da su dalmatske nacionalnosti.
Podsjetio je kako je Republika Hrvatska potpisala i ratificirala Povelju Vijeća Europe o regionalnim i manjinskim jezicima, u kojoj je navedeno deset jezika koje bi trebalo uvesti u službenu upotrebu. Među njima, dodao je, je i dalmatski jezik.
„Do današnjeg dana, veliki dio Povelje koji se odnosi na dalamtski jezik nije realiziran, što jasno ukazuje na nedostatak političke volje u rješavanju ovog pitanja“, rekao je Bralić i ocijenio kako se u slučaju dalmatskog jezika u službenoj upotrebi i te kako može govoriti o diskriminaciji.
„Siguran sam kako je to u stvari pitanje političkog ambijenta i generalnog odnosa prema položaju, ne samo dalmatske nacionalne zajednice, već i srpske i romske nacionalne manjine, ali i LGBTIQ+ i drugih manjinskih zajednica u društvu“, dodao je.
Bralić je siguran kako je Dalmacija sredina u kojoj se dalmatski jezik može, ne samo može već i mora, uvesti u službenu upotrebu.
„Definitivno moramo prijeći preko prepreke koje nam danas stoje na putu“, poručio je Bralić i podsjetio kako se od početka ‘90. godina na HRT-u emitira emisija Prizma, emisija o manjinama na manjinskim jezicima, a nikada se nije spomenuo dalmatski jezik i dalmatska nacionalnost.
Inicijativa za uvođenje dalmatskog jezika u službenu uporabu u formalnom smislu još nije bilo, ali je Marita Vastić razgovarala s pojedinim općinskim načelnicima i gradonačelnicima koji su načelno podržali taj prijedlog ali su mi ukazali na neophodnost političkog konsenzusa na lokalnom nivou, što je vrlo teško postići, naročito danas.
Zanimljiva je situacija kako smo na bolji odaziv naišli u općinama u kojima je većina neke druge nacionalnosti, npr. Srpske, dok smo na slabiji odaziv naišli u općinama u kojima većinu čine Hrvati. No, i tu smo uočili razlike: u općinama u kojima tradicionalno vlada HDZ imamo slabije rezultate od općina u kojima se često mijenja stranka na vlasti. Najbolji, ali i dalje nezadovoljavajući, odaziv smo dobili u općinama u kojima HDZ nikada nije vladao.
Prema njenim riječima, uvođenje dalmatskog jezika u službenu upotrebu omogućilo ravnopravnost i jednakost dalmatske zajednice s drugim nacionalnim zajednicama. Također, kako je objasnila, bilo bi omogućeno zapošljavanje mladih školovanih i obrazovanih Dalmatina u javnim institucijama i ustanovama na implementaciji te odluke.
Kommentare