Piše: Marietta Candi
Republika Hrvatska je 1. srpnja 2013. godine postala 28. članica Europske unije. I do danas je, uz Sloveniju, jedina od država Zapadnog Balkana punopravna članica ovog saveza koji broji 27 država.
Hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu iz redova Socijaldemokratske partije i bivši ministar vanjskih poslova u vrijeme kada je Republika Hrvatska u veljači 2003. godine predala zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, Tonino Picula u izjavio je za „Autonomiju“ kako pozitivno ocjenjuje desetogodišnje članstvo, među ostalim i zbog političke stabilnosti koju je donijelo.
"Jer, zapitajmo se, a što bi bilo kada bi se dogodilo da nismo postali članica EU," pita se Picula.
"Da nismo 1. srpnja 2013. godine postali članica EU slijedili bismo vjerojatno u mnogome sudbinu i poziciju država Zapadnog Balkana koje su još uvijek kandidati, za koje znamo kako ih karakterizira izrazita politička nestabilnost, jačanje autoritarnih tendencija, nestabilnost u svakom pogledu i izlaganje mogućnosti kako ih netko ipak blokira", opisuje Picula.
Smatra kako je došlo vrijeme blokada između međunacionalnim savezima i prijateljstvima.
"Kao što je Bugarska blokirala Sjevernu Makedoniju tako Turska još uvijek blokira Švedsku na njezinom putu za članstvo u NATO-u. I tu treba paziti, neke države bi trebale paziti kako ih ne bi blokirali drugi, a sve zajedno trebaju paziti kako ne bi blokirale same sebe", poručuje Picula.
'Nismo gledatelji, nego igrači'
Potrebno je više aktivnog sudjelovanja, poruka je ne samo državama kandidatima, nego i Republici Hrvatskoj nakon deset godina članstva, ocjenjuje u izjavi za naš portal stručnjak za međunarodne integracije, Europsku Uniju i koordinator jedine prodalmatinske inicijative, Vedran Bralić.
"U Republici Hrvatskoj konsenzus za članstvom u Europskoj uniji i aktualni konsenzus za ostanak u Uniji treba generirati i razloge, zašto smo tu gdje jesmo, i treba biti stalni doprinos", sugerira naša sugovornik.
"Republika Hrvatska i njezini građani ne bi smjeli biti samo gledatelji, već igrači, i na taj način trebamo doživljavati EU. Mislim kako na taj način dajemo poruku drugima što ih čeka. Jer, pričati o tome kako je lijepo i stalno davati neke poruke, a onda istovremeno imate europske institucije koje ovdje pronalaze korupciju, kriminal, neispunjenje stavaka iz Ugovora o pristupanju, 300 000 iseljenih građanima realan broj nezaposlenih preko 380 000, jačanje neonacističkih tendencija…, a to ne uradimo mi sami, je po meni poražavajuće. To je grozna poruka koju mi šaljemo kako drugima tako i samima sebi", objasnio je Bralić.
Mnogi u Republici Hrvatskoj članstvo u Europskoj uniji okrivljavaju za bijeg radne snage, stagnaciju hrvatske industrije, poplavu uvozne robe. Bralić se ne slaže s tim iako je sam rekao kako je 300 000 ljudi iselilo iz RH od pristupanja EU.
"Činjenica je kako se 300 000 ljudi iselilo, najviše iz Dalmacije, od potpisivanja Pristupnog ugovora u jesen 2011. No, za to nije kriva EU, već Vlada RH. Ona mora preuzeti odgovornost za živote svojih građana. Ta vrsta traženja krivca negdje drugdje je odraz nezrelosti i neodgovornosti, i kada bismo promijenili taj način razmišljanja i preuzeli odgovornost i skrb za dobrobit svog društva i zajednice tada bi već i osjećaj građana za tu pripadnost bio drugačiji", sugerira koordinator DDF-a.
Zajedničke vrijednosti
Govoreći o benefitima Europske unije za Republiku Hrvatsku Bralić podsjeća na to kako za uspješnu ekonomiju treba imati stabilnost, politiku koja nije sklonima prevratima, nego se nastoji voditi vrijednostima kompromisa, dijaloga i inkluzije.
"Po meni je ta vrsta društvene emancipacije nešto što lakše radimo u širem europskom prostoru, nego što bismo to radili kada bismo bili sami. Za ovu tvrdnju imamo povijesne dokaze. Republika Hrvatska je do 1978. bila ekonomski najrazvijenija federalna jedinica Jugoslavije. Te 1978. preskače je Slovenija te je proglašenje neovisnosti RH dočela na drugom mjestu. Dakle, 1991. RH je bila među top 10 najrazvijenijih i najbogatijih država u Europi. Raspadom Jugoslavije, RH pada na samo začelje. Za to nije kriv samo rat, već i privatizacijska nasilna otimačina, gašenje poduzeća koji su ostvarivala visoku stopu u domaćem BDP-u", zaključuje Bralić.
Zato, poručuje, treba biti u društvu onih s kojima se dijeli zajedničke vrijednosti kako bi se ponovno razvila.
"Pozitivan efekt članstva je i taj osjećaj pripadnosti jednom širem kolektivu. To je veoma bitno, jer vaš glas se multiplicira činjenicom kako ste u društvu drugih. To je uvijek tako, za bilo što što hoćete ostvariti morate imati neku grupu solidarnih ili podržavajućih ljudi, grupacija ili država koje dijele taj vaš stav. Već to je faktor koji može ambicije ove države stvoriti i održavati. No, bojim se kako RH nema ambicije. Jer, ako je vrhunac ekonomije dva mjeseca ljeta – tada ambicija nema", uvjeren je Bralić.
Potreban puni konsenzus oko europskog puta
Kada se radi o poukama koje bi države kandidatkinje za članstvo u EU mogle izvući iz hrvatskih iskustava na europskom putu i u Europskoj uniji, Bralić kaže kako je izuzetno važno imati nacionalni konsenzus oko pristupa Uniji, jer su pregovori prije svega političko, a ne samo tehničko pitanje.
"Republici Hrvatskoj je trebao puni nacionalni konsenzus kako bi se savladala ta veoma ozbiljna i obimna pregovaračka agenda. Taj savez za Europu, koji je i dobra vježba za članstvo, odgovara načinu rada u Europskom parlamentu, gdje djelujemo pod motom 'ujedinjeni u različitosti'. Republika Hrvatska je imala dobru pripremu tijekom pregovora kako bi mogla izazove pregovora pretočiti u izazove konzumacije članstva", zaključuje naš sugovornik.
„A kada se jednom postane članicom Europske unije, nije stvar samo u povlačenju sredstava iz fondova EU, nego i u povlačenju vrijednosti na kojima se temelji EU,“ zaključuje prodalmatski orijentiran Vedran Bralić kojega najviše tišti to što RH nije ispunila obveze iz Ugovora o pristupanju koji se tiču regionalizacije i decentralizacije RH.
Kronologija puta u EU
Republika Hrvatska podnijela je zahtjev za članstvom u EU 21. veljače 2003. godine. Komisija je zahtjev ocijenila pozitivnim u travnju 2004.
Već dva mjeseca poslije, 18. lipnja 2004., Republika Hrvatska dobiva službeni status kandidata za članstvo i treba započeti pregovore u ožujku 2005., ali uz uvjet pune suradnje sa Sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je inzistirao na uhićenju tada odbjeglog ratnog zločinca Ante Gotovine.
Pregovori su stoga odgođeni nekoliko mjeseci. Počeli su napokon 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna tužiteljica ICTY-ja Carla del Ponte potvrdila potpunu suradnju Republike Hrvatske s navedenim sudom.
Pregovori RH s EU trajali su pet godina i devet mjeseci, dulje od ijedne dotadašnje članice. Zadnja poglavlja zatvorena su 30. lipnja 2011., a nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske u Eurosku Uniju i ratifikacije u državama članicama, Republika Hrvatska postaje članica EU 1. srpnja 2013. godine.
Ostvarene prednosti i nedostaci
Republika Hrvatska je 2013. godine imala BDP po glavi stanovnika 73 posto prosjeka EU, a prošle godine došla je na 61 posto europskog prosjeka s tendencijom daljnjeg pada.
U godini pristupanja Uniji, BDP po glavi stanovnika u Republike Hrvatsko bio je 17.440 eura, a prema procjeni za 2022. on se spustio na 14.240 eura. Kao što smo ranije rekli, ovdje se ne radi o grešci EU već o nesposobnosti, neradu i neredu u Vladi RH.
Republika Hrvatska je najlošija država EU kada je BDP-u po glavi stanovnika u pitanju. U III kvartalu 2022. pretekla ju je i Bugarska koja je sada na 62% prosjeka BDP-a po glavi stanovništva EU.
Prema stvarnoj individualnoj potrošnji, prema kojem Eurostat mjeri standard građana, Republika Hrvatska je 2022. godine na 55 posto europskog prosjeka, i tu je najlošija država EU.
Stvarna individualna potrošnja pokazuje koliko su dobara i usluga pojedinci konzumirali u određenom razdoblju, bilo da su za njih plaćali sami ili su trošak snosile države ili neprofitne organizacije i iskazan standardom kupovne moći eliminira razlike u cijenama među zemljama.
Republika Hrvatska je izrazito diskriminatorna država. Stanovnici Republike Hrvatske diskriminiraju sve s reda: od pripadnika druge boje kože, preko druge nacionalnosti, jezika i pisma do nekonvencionalne seksualnosti. Iako je trebala, Republika Hrvatska još nije zakonski legalizirala istospolne obitelji, istospolne brakove i posvajanje djece od strane istospolnih partnera.
Izrazito izraženo jačanje klerofašizma i neonacizma.
Jedna od rijetkih dobrih stvari koje je Republika Hrvatska napravila za njezinog članstva u EU su: postajanje članicom eurozone i schengenskog područja slobodnog kretanja te to što je RH priznala Holodobor kao genocid nad Ukrajincima.
Comments