Piše: don. Andreo Dominis
Dalmacija spava snom pravednika, ali bez snova. Spava u indiferentnom mraku slabo grijane najsmrdljivije balkanske krčme. Spava Dalmacija već dugo, već 35 godina bez svjetla, a oni koji ga žele upaliti bivaju demonizirani.
Spavaju svi gradovi i sva sela po Dalmaciji, spavaju preostali starci u dobro očuvanom sutonu. Spavaju predgrađa i dokovi luka. Ponekad slabo zasjaje poneka škiljava svjetla.
No, Zagreb svijetli: Zagreb blješti u svom samom centru. Blješte i drugi hrvatski gradovi od Varaždina do Karlovca. Sjaj, muzika, žamor, ali sve je to samo buka, ushićena, razjarena i agresivna.
No, spavaju i dalmatinski saborski zastupnici, spavaju članovi županijskih vlasti. Spavaju bez snova, kroz košmarnu obamrlost sveobuhvatnog vladalačkog dremeža. Spavaju i gradonačelnici i načelnici općina. Spava dično činovništvo; kad se na tren probudi, ono bi htjelo jesti, piti, bildati snagu i raditi na sebi, plagirajući ionako prežvakane riječi bez misli.
Spava cvijet provincije Dalmacije, spava naša inteligencija, spava mrmoreći stalno iste prisilne priče o usudu, (ne)slobodi, pravdi i nepravdi. Usnuli su duboki san.
Rine se uspavana moja zemlja Dalmacija tek dvaput mjesečno, kad primi sve tanju mirovinu ili plaću. Bez snage, no iz navike, nemoćnog bijesa ili straha. Izjavi kroz san ili škrabucne po internetu štogod kad joj obamrlost oslabi zbog preglasne opomene gospodara naših života i smrti – kako je vrijeme za rad bez snova, cilja i smisla. Naša inteligencija, rasanjena samo tu i tamo neodoljivim šarmom malih razlika, napišu domaći iz lektire – nešto navodno otrovno, a redovno otužno, pripisujući ljudima kojih više nema, misli i riječi od kojih se ne mogu braniti. Jer, inteligencija piše uglavnom o ljudima koji su bili budni, dok su oni hrkali bez utopije.
Budni su bolesni, hladni, gladni, goli i bosi i oni koji su svjesni sustavnog zatiranja svega dalmatinskog; budni su oni koji u strahu zbog sadašnjosti i budućnosti; budni su oni koje vole. Budni su oni bez šanse da išta promijene. Autoriteti, a ovdje se pod njima podrazumijevaju i političari (profesionalci ili amateri, u oba slučaja diletanti) ne bdiju, već kroz nemirni san, čuvaju. Mi čuvamo rasnu i političku čistoću. Uzgajamo u našim političkim leglima samo Plenkoviće, Jandrokoviće i Grliće-Radmane i ostale iz pasmine HOP (hrvatski obrambeni pas) koji nadgledaju postamo li po društvenim mrežama nebitne pizdarije ili pak jako bitne stvare.
I nema nikog nalik Bertold Brechtu kako bi zavapio, Nema nikog poput Ricarda Tironnija koji bi kroz stihove nježne, pa makar i na dalmatsko jeziku, kudio društvo u kojemu živi, ali tako da se ne zaboravi lako:
„Oh Dalmaciji, zemljo mila, usnuli su tvoji sinovi
Ne vide oni zla koja im se nanosi
Ne vide oni tugu koja im se nameče“
Prespavali smo zla koja smo učinili drugima, koja smo učinili sebi, prespavali smo bitne ratove, ubojstva Dalmatina, progone, vlastite živote i nije nam dosta, još nam nije dosta, nikad nam nije dosta.
Šta nas može probuditi i održati budnim? Nagon za samoodržanjem? Mogao bi, da odavno nije postao nagon za samoočajanjem. Zahtjev za osnovnom pravdom? Mogao bi, kad pravda u našoj sanjivoj percepciji ne bi bila podijeljena: viša, gotovo božja pravda za nas, a vulgarna, za sve druge. Radost života? Da, ali hrkanje i nije neki život. Interes? Da, kada bi se mogao doseći spavanjem. Hamletovska dilema, sve zajedno sa: „Umrijeti, spavati, možda sanjati“? Da, ali hrkanje dok prolazi baba s kolačima i dileme se uzajamno isključuju.
Okruženje? Da, kad ratovi za naftu i zbog nafte ne bi bili sve bliži, a izbjeglice – što brojnije i drugačije, to neprihvatljivije. Rusija? Da, kad se i tamo ne bi beskrajno spavalo. Zapad? Da, kada bi utopija tamo bila in. Sam čemer hrkanja? Ako razumijemo koliki je to čemer.
Trgnemo se iz depresivnog sna u kojeg smo zapali našim neradom u euforiju tek kad nam vrate optuženog ratnog zločinca bez pravedne presude i zasluženo odslužene kazne. Trgnemo se kad nogometna reprezentacija postigne plasman na nekom prvenstvu i tada bez priziva i savjesti dreknemo „Pobedili smo!“ Trgne nas Baby Lasagna kada osvoji drugo mjesto na Euroviziji. Trgnu nas potpuno bespotrebne i nebitne stvari koji nas hipnotiziraju i uvlače u još veći san.
A onda taj, nama povraćeni, hitno objelodanjeni trans želi rušiti vlast, a kao svoj program rušenja ove vlasti ozareno ponovi u svojoj radosti i sreći isti politički program koji nude sve ostale velike mainstream stranke – jedne od najvećih trauma naše novije političke povijesti. Dobili smo tako ponovo, poslije više desetljeća, prost i jasan politički program: Živjela smrt!
Hoće li nas ovaj program održati budnim ili gurnuti u još dublji san? Ili još nismo skliznuli u potpunu depresiju ako prije obamiranja uzmognemo samima sebi reći – možda će pobijediti, ali neće uvjeriti.
Comments