Piše: don Andreo Dominis
„Mi, Dalmatini smo prvi koji ćemo bez ikakvih prethodnih pogodbi na velikoj sjednici Dalmatinskog sabora odlučiti kidanje veza s Austrijom i tražimo punu autonomiju u sklopu druge zajednice ili potpunu samostalnost!“
(Članak "Plači Dalmacijo", časopis Autonomija, br. 1325, od 18. studenog 1918. godine).
Samo tjedan dana kasnije, na sjednici Dalmatinskog sabora od 25. novembra 1918. godine, kojoj su prisustvovali svi od 43 zastupnika Sabora. Međutim, vrlo brzo su nacionalnu euforiju zamijenili egzistencijalni problemi uslijed ekonomskog opterećenja Dalmacije, koji su bili višestruko oporezivani, za razliku od drugih u novoosnovanoj Kraljevini SHS. Tako je u periodu od 1920. do 1928. godine Dalmacija, u kojoj je tad živjelo oko 13 posto stanovnika Kraljevine, plaćala više od 28% ukupnih poreza.
1939. Dalmacija je plaćala ukupno 480 poreza, dok ih je u ostalim dijelovima Banovine Hrvatske bilo pet-šest. Također, jedino su Dalmatini u tom periodu plaćali i takozvani „ratni porez“. Zbog takvog odnosa centralne vlasti, grupa dalmatinskih političara, inače iz stranaka čije su centrale bile u Zagrebu, 1929. donosi „Splitsku rezoluciju“ kojom su tražili da u okviru federalnog političkog pokreta u zemlji Dalmacija dobije status posebne federalne jedinice. No, ovom aktu prethodila je „Kotorska rezolucija“, donijeta šest godina ranije, kojom je prvi put formuliran zahtjev „Dalmacija Dalmatinima“. Ovi zahtjevi nastali su kao reakcija, prije svega, hrvatskih i srpskih političara, na kolonijalističku politiku prema Dalmaciji. Naime, nositelj ovih ideja bili su braća Radić i Jovan Joca Lalošević koji se izjašnjavao kao „srpski nacionalista i jugoslavenski rodoljub“.
Bankomat antidalmatinskih fašista
Nakon Drugog svjetskog rata, Dalmacija u novu jugoslavensku državu ulazi bez političkog subjektiviteta, bez obzira na zaključke splitske sjednice Vlade NFR Hrvatske. Dolazi do procesa humane razmjene stanovništva: Dalmatine se tjera iz njihovih vjekovnih domova, a u Dalmaciju se doseljavaju Srbi, Hercegovci i Slavonci. Isto tako dolazi do protjerivanja brojne romanske, prije svega dalmatske, talijanske i francuske nacionalne manjine u treće zemlje. U prvim poslijeratnim godinama, otvara se dalmatinsko pitanje i dalje prvenstveno kao ekonomsko pitanje, ali bez konkretnijih političkih učinaka do početka šezdesetih, uz paralelno inzistiranje rukovodstva Republike Hrvatske na jednakosti u pogledu njihove unutrašnje strukture. U tom sukobu centralističkog i takozvanog samoupravnog koncepta, prevagnuo je ovaj drugi, zbog stava jugoslavenskog političkog rukovodstva i saveznog Ustava koji je Dalmaciji jamčio ograničenu autonomiju kroz lažnu regionalizaciju. Dalmacija je, međutim, u periodu izgradnje privrede druge Jugoslavije, bila lišena svojih značajnih kapaciteta, jer su industrijski kapaciteti demontirani i prenašani u druge dijelove RH i ostatka Jugoslavije. Tada je, Ustavom iz 1946. Dalmacija izgubila današnje Crnogorsko primorje (današnje općine: Bar, Budva, Herceg Novi, Kotor i Tivat).
To je svakako usporilo tempo njezinog privrednog razvoja. Uz to, prelijevanje akumulacije iz Dalmacije u druge regije i po ekonomskim i po izvanekonomskim kriterijima veoma je izraženo u cijelom periodu poslije II svjetskog rata. Također, industrijalizacija druge Jugoslavije odvijala se na račun poljoprivrede, jer je sve vrijeme vođena politika „jeftine hrane“, što je dovelo do ogromnog odljeva dalmatinskih resursa, koji su se tad bazirali na zastarjeloj agrarnoj proizvodnji. Zbog toga neki autori ukazuju kako je Dalmacija imala ulogu bankomata iz kojeg su svi samo uzimali. Ustavima iz 1946. i 1953. godine sve ovlasti iz domene fiskalnog suvereniteta imala je Federacija.
Tek Ustavom iz 1963. Republike i općine stekle su pravo uvesti one javne prihode koji su im ustupljeni saveznim zakonom, a regije su dobile pravo na participaciju u republičkim prihodima ubiranim na njihovom području. Istovremeno, Dalmaciji su oduzeti otoci Pag, Rab, Krk, Cres i Lošinj i dani na upravljanje Rijeci. Ustavnim amandmanima iz 1968. godine, regije su dobile dio ovlasti iz domene fiskalnog suvereniteta, te pravo na samostalno uvođenje vlastitih javnih prihoda za podmirenje svojih potreba. A Ustavom iz 1974, Federacija je izgubila pravo sudjelovanja u diobi fiskalnog suvereniteta. Fiskalni suverenitet u cjelini pripada Republikama i autonomnim Pokrajinama, a djelomično su takve ovlasti imale i regije. Tadašnjom ustavnom revizijom potvrđen je krnji dalmmatinski politički subjektivitet, a tada dolazi i do ekonomskog razvoja i rasta životnog standarda dalmatinskog stanovništva.
Brži razvoj Dalmacije i ekonomski rast obilježava upravo taj period od 16 godina kakve-takve autonomije, do ustavnih amandmana iz ljeta 1990. kojima se gase ustavne poluge regija. Tek od 1974. započet je niz velikih investicija u sirovinske programe, pretežno u oblasti bazne kemije, energije i primarne proizvodnje hrane. Tada je po ukupnoj razvijenosti, Dalmacija bila na drugom mjestu u Jugoslaviji, odmah poslije Slovenije.
Narod, jogurt, ratovi i lokomotiva bez pruga
Kraj ’80. obilježava „događanje naroda“ i rušenje dalmatinskog statuta i rukovodstva kroz takozvanu „antibirokratsku revoluciju“ okončanu ustavnim promjenama 25. srpnja 1990., kojem su regionalne autonomije ugašene. Uslijedila je dezintegracija socijalističke Jugoslavije, a val nacionalizma donio je ratna razaranja i ogromne ljudske žrtve. Istovremeno, dolazi do ekonomskog sunovrata, te novih migracija i naseljavanja. Dalmaciji se oduzimaju imovina i ekonomski resursi, kojima Republika centralistički upravlja. Na javnoj sceni taj period obilježen je ksenofobijom, a u Dalmaciji se sukobljavaju ideologija stidljivog autonomaštva i euforičnog ekstremnog nacionalizma. Ustav Republike Hrvatske iz prosinca 1990., ne spominje mogućnost regionalizacije i decentralizacije države, pa ne postoji nikakvo pravo ingerenciju u raspodjelu javnih prihoda. Većina političkih aktera u RH, pokazalo se to i tijekom zadnja tri desetljeća, nije sklona dalmatinskoj autonomiji. Ipak, rijetki su oni koji, barem prigodom izbornih kampanja, na ekonomske potencijale i njezin položaj ne gledaju kao na okosnicu privrednog razvoja zemlje, sve oličeno u sintagmi kako je Dalmacija „lokomotiva hrvatskog razvoja“. Istovremeno, bez imalo zazora, toj lokomotivi su isjekli pruge – i to i u metaforičnom i u realnom smislu. Što ukazuje na to kako je pitanje autonomije zapravo – civilizacijsko pitanje.
No, ta zgodna sintagma s lokomotivom bez pruga poslužila je i kako bi se u periodu posttuđmanovske ere dio proeuropskih političkih stranka „opredijeli“ za takozvanu ”ekonomsku autonomiju” županija, čime su željeli naglasiti razliku u odnosu na autonomaške snage koje, pak, zagovaraju političku autonomiju, ali i kako se distancirali od politike koja je vođena ’90. godina XX stoljeća. Međutim, od demokratskih promjena 2000. do danas, nisu definirane poluge te nove politike koja bi se bazirala na „ekonomskoj autonomiji“. Iz političke premise o ekonomskoj autonomiji, umjesto ustavnim promjenama koje bi omogućile redefiniranje položaja Dalmacije, pristupilo se zakonskim parcijalnim rješenjima vezanim za definiranje određenih nadležnosti županija koje su joj bile uskraćene. Tako je došlo do usvajanja „omnibus“ zakona 2007., kojim su, između ostalog, ustanovljena dva županijska javna poduzeća. No, problem financiranja međutim, do danas nije riješen.
0% autonomije
Prema važećem Ustavu, za financiranje županija predviđeno je donošenje posebnog zakona, ali centralna vlast tu ustavnu obavezu ignorira. Dalmaciji je tako, tvrde pobornici pune autonomije, oduzeta materijalna podloga bilo kakve autonomnosti. Važeći Ustav, uz to, na neobičan način definira ovo pitanje, tako što Dalmaciji namjenjuje ništa, ali taj ustavni postupak nikad nije realiziran, jer centralna vlast permanentno krši sve ustavne obaveze.
No, dalmatinske županije ipak redovito usvajaju svoje proračune, što je više fiktivna rabota i rezultat političko-nagodbenjačkih uvjetovanja, u nedostatku zakonskih osnova. Naime, odnos centralnih i županijskih vlasti tijekom zadnjih osam godina funkcionirao je na izvaninstitucionalnoj formuli političkih pogodbi i pritisaka – bilo unutarstranačkih, koji su obilježili vladavinu HDZ-a, bilo međustranačkih koje obilježavaju period vladavine SDP-a čiji interes za Dalmaciju počinje i završava na pokušaju preuzimanja tog „kolača“ vlasti.
Umjesto „političke i ekonomske autonomije“, koju zagovara većina stanovnika Dalmacije, tendencija je unazad nekoliko godina da se kroz političke poruke usmjereva na negativan odnos prema ovoj regiji koja najviše uplaćuje u Državni proračun. Potvrdilo se tako kako su tek rijetki autonomiju shvatili kao demokratsko i razvojno pitanje RH. Naime, period polemike o Statutima više podsjeća na atmosferu i politički kolorit ’90., jer se na tapetu javnosti ponovo našao famozni „dalmatinski separatizam“.
Repriza „jogurt revolucije„
Statuti dalmatinskih županija konačno su oboreni pred Ustavnim sudom zbog „separatističkih elemenata“, kakvi su iščitani na primjer u odredbi o geografskoj odrednici po kojoj Dalmaciju čine četiri županije. Ta odluka Ustavnog suda uslijedila je tri godine nakon usvajanja Statuta i, slučajno ili ne, podudarila se s izborima 2024. Uz Statut, tada su osporene i čak 22 odredbe Odluke o nadležnostima županija. Ustavni sud se dosad nije bavio pitanjem financiranja, iako su županijske administracije uputile ustavnu žalbu zbog, kako tvrde, kršenja ustavnih odredbi o prihodima.
U međuvremenu, Statuti oktroirani je odluci USUD-a i to uz konsenzus skoro svih političkih aktera, ali takav konsenzus ipak izostaje kad je riječ o financiranju nadležnosti. U međuvremenu, propao je pokušaj HDZ-ovaca da repriziraju „događanja naroda“ pod motom „Stop razbijanju Hrvatske“. Povod je bila Deklaracija o zaštiti ustavnih i zakonskih prava Dalmacije, koju je tada predložila inicijativa DDF. U Deklaraciji se, naime, pozivalo na poštivanje Ustava EU, a na kraju je ipak bez pompe usvojena uz nekolike izmjene prvobitnog teksta. Dalmatinsko pitanje nije bilo tema zadnjih izbora, na kojima su HDZ-ovci izveli politički tsunami osvojivši većinu mandata. U odnosu prema Dalmaciji, pak, ništa se nije promijenilo – HDZ i dalje pokušava ući u tu političku priču, ali vidno manje, dok su institucionalni odnosi državne vlasti prema regiji i dalje tradicionalno ignorantski, a sama regija u klopki unutrašnjih trvenja.
Separatizam ili demokracija
„Antidalmatinska revolucija“, koja traje od 1861. do danas, kao što s pokazalo, sve je samo ne antibirokratska. Zapravo, od regije je ostala samo pjesma, odnosno stihovi u pustoj mitskoj zemlji koja više ne postoji. Ona demokratska revolucija izvedena 2000., nije donijela bitne promjene u poimanju autonomije i njenom značaju za Republiku Hrvatsku u cjelini. I to ne samo kad je u pitanju ekonomski razvoj, već i značaj dalmatinske autonomije kao ključnog demokratskog pitanja u RH.
Ekonomske računice dalmatinske autonomije nije teško izvesti, a usporedbom podataka iz različitih perioda i oblika autonomije lako je uočiti kako je ekonomski razvoj uvijek bio razmjeran političkoj moći regije. Međutim, tendencija centralizacije javnih prihoda, kao i smanjenje sudjelovanja općina u javnim prihodima je ono što odlikuje aktualni period. Uz to, ni koncepti „europske decentralizacije“ i „ekonomske autonomije“ nisu više na političkom repertoaru ni starih ni novih europejaca. Međutim, proces europskih integracija za koji je postojao politički konsenzus – doduše vrlo diskutabilan, zbog bitnog nerazumijevanja o stvarnom značenju tog procesa, pri čemu dalmatinsko pitanje nije jedini primjer odstupanja od europskih demokratskih standarda – u svakom slučaju nalaže otvaranje pitanja novih ustavnih promjena. Nove ustavne promjene, između ostalog, svakako će biti test demokratskih potencijala među kojima je i dalmatinsko pitanje. No, i u tom pogledu postoji nerazumijevanje pitanja dalmatinske autonomije, koja nije nikad bila teritorijalno pitanje RH, kako tu aludira „argumentacija“ bazirana na obrani od „separatizma i iredentizma“.
Upravo zbog toga je odnos prema autonomiji ispit zrelosti, ne samo političkih aktera, već čitavog društva. Pitanje je samo je li društvo sklonije civilizacijskom iskoraku ili nekoj vrsti permanentnog izvanrednog stanja u kojem se Dalmacija konstantno nalazi, poput pitanja poput ekonomskog razvoja, zapošljavanja, socijalnih problema, standarda, demokratizacije…
Komentarze