Piše: Lena Jurko
Ukupan, ne smo „umjetnički dojam“, ponašanja hrvatskih vlasti, bilo lokalnih, bilo županijskih, bilo državnih, u nekoliko, na razne načine kriznih tjedana, može se zažeti u samo jednu jedinu riječ – karambol.
Burno se živi u Republici Hrvatskoj, nikako da nastupe ona dosadna vremena koja nam je obećavao još Franjo Tuđman (da bi na kraju samo dosadio biračima, što ipak nije dovoljno za uspeh): predstavljanje programa Vlade u Saboru je zaboravljeno zbog drugog mjesta Baby Lasagne na Euroviziji, Eurosong je takoreći sutradan zaboravljeno zbog „nezapamćenih vrućina“, a sad su evo nastupile „uobičajene ljetne poplave“. No, i one će uskoro biti nekako zaboravljene zbog… jednog izrazito sumnjivog doktorata. Dobro, i još jednog. U redu, možda još mnogih, uključujući one kojima se diče pripadnici vladajuće elite. A možda i zbog cijelog jednog diskutabilnog Sveučilišta. Ili nije samo jedan?
Ipak, nije ovo priča o lažnim doktorima i čudnim Sveučilištima i Veleučilištima. Bilo je toga još kod Baiamontija. Ono čega možda nije bilo je ovolika energija – nerijetko agresivna i destruktivna – upregnuta u obranu neobranjivog po svaku cijenu. A sve uz korištenje javnih resursa u nejavne i, reklo bi se, nečasne svrhe.
Prije samo mjesec i pol dana, kada je država bila omamljena „Rim-tim-tagi-dimom“ činilo se kako stvari za aktualnu vlast stoje sasvim idilično: nadmoćno „dobiveni“ izbori, razbijena opozicija, međunarodna zajednica „puna razumijevanja“ etc. Proljetna suša nakratko je razlila tu sliku jer je, uz sav medijski spin u režiji vlasti i njoj bliskih glasila, ipak bilo više nego očigledno kako je bilo skandalozno mnogo katastrofalne nekompetentnosti, a uz to i politikantskog strančarenja tamo gdje toga ne bi smjelo biti. Uz to, ponašanje i izjave premijera Plenkovića u „kritičnim danima“ naprosto su bili krajnje uznemiravajući, i neminovno su rezultirali pitanjem koje je tih dana prosto „lebdjelo u zraku“: radi li se o osobi koja je u stanju prisebno podnijeti pritisak vlasti i odgovornosti, posebno u izvanrednim situacijama?
Ipak, pokazat će se kako je sva ta velika suša, uz svu tragediju koju je donijela i nanijela, sa stajališta vlasti tek „luk i voda“ u usporedbi s tsunamijem koji ju je pogodio kada je na, reklo bi se, vrlo solidno utemeljen način, na određenim medijima doveden u pitanje doktorat ministra unutrašnjih poslova RH i možda najbližeg i najpovjerljivijeg Plenkovićeva suradnika, Davora Božinovića. Strategija prešutkivanja tu nije pomagala, i pribjeglo se metodi glasnog, ali plitkog osporavanja, praćenog neobičnim konstrukcijama za jednog premijera u komunikaciji s medijima i znanstvenom javnošću. Govorio je Plenković tada: „gluplje obrazloženje nikada nisam pročitao“, „znam što govorim, završio sam fakultet s najvišim ocjenama“. A onda je uslijedila serija indikativnih obaranja Autonomije s vrlo zanimljivih IP adresa, koja se nadovezala na prethodne, nimalo naivne probleme s cenzurom (ma koliko se premijer ljutio na tu riječ), tu su bila i nedostojna prepucavanja – na granici ucjene i politički motiviranog mobinga.
Započela je čudna prepiska s institucijom Javnog pravobranitelja i Povjerenikom za informiranje te razne druge manifestacije javne nervoze, bahatosti, arogancije i panike. Plenković je čak stigao kako bi zatražio od misije OESS-a koje se po njemu trebalo ispričati i još kako bi održao pištulu o tome kako neće dopustiti bjelosvjetskim moćnicima da nasrnu na neovisnu hrvatsku unutrašnju i vanjsku politiku koja im je, naravno, vječni trn u oku. Gotovo se moglo pomisliti kako je premijer od kuće – onako kronično neispavan – ponio pogrešan govor, neki iz osobne arhive, iz ’90. godina prošlog stoljeća kada je radio kao državni tajnik u ministarstvu informiranja.
Ukupan, ne samo „umjetnički“ dojam ponašanja hrvatskih vlasti u nekoliko, na razne načine, kriznih tjedana za Republiku Hrvatsku može se sažeti u jednu jedinu riječ: karambol. Plenkovićev posjet Njemačkoj utoliko je – bez obzira što je ranije zakazana – mogla biti pročitana kao pokušaj naknadne štete. To je, valjda, donekle i učinjeno, jer je jasno kako je Plenković-Penavina vlada i dalje poželjan partner glede provedbe Bruxelleskog sporazuma, ali ni tu stvari nisu baš idilične, jer je jasno kako će službeni Zagreb morati pružiti mnogo, mnogo kvalitetnije odgovore oko odnosa prema Dalmaciji, ruske agresije protiv Ukrajine, „Južnog toka“ itd. A sve to u trenutku kad nije u stanju pružiti iole suvisli odgovor oko trivijalnog pitanja Božinovićevog „mega“ doktorata.
Rekoh već, nije ta „afera doktorat“ toliko bitna po sebi, koliko je važna kao indikator prirode vladajuće strukture i njenog shvaćanja vlasti, politike, javnosti, društva, države. Ne samo prvobitna Plenkovićeva reakcija, nego i štošta što je uslijedilo, bilo je u stilu „zavjere vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja“ koji laže i kleveće naše Mudro rukovodstvo, ili u najmanju ruku „zloupotrebljava objektivne okolnosti i subjektivne slabosti“, kako se to govorilo u vrijeme snimanja “Balkanskog špijuna“. To je na do sada najtransparentniji način razotkrilo ogromnu nesigurnost formalno inače odlično pozicionirane i neugrožene vlasti: bit će kako Plenković bolje od svih nas zna kako već dvije godine gradi dvorac u pijesku, u velikoj većini okružen ljudima kojima čovjek ne bi volio povjeriti na čuvanje ni nacrtanu ovcu, jer bi i njega, onolikog, uspjeli izgubiti ili zaturiti, ili prodati, ili je pustiti da ugine od gladi.
O prirodi vlasti ništa što smo mogli vidjeti u izravnom prijenosu, a što pratimo već zadnjih osam godina, ne donosi ni tračak spokojstva, ali opet, bolje je to znati nego živjeti u iluzijama. Za njih su ipak zaduženi iluzionisti, a od državnika se očekuje kvaliteta sasvim druge vrste, imali oni doktorate ili ne.
Iluzionistima, ipak, nije mjesto u najvišim državnim institucijama, nego u trupama zabavnog tipa, koje obično razapnu šator na nekoj ledini na rubu grada. I tamo se često nađe poneka ovca, ali s njima rade ozbiljni profesionalci, pa dobro paze na njih.
Comments