Piše: Nevianna Remanni
Netko je ozbiljno uvjeren kako će iz mističnih razloga 750.000 stanovnika u Dalmaciji dužno osjetiti sveto strahopoštovanje samo gledajući šahovnicu i crven-bijel-plavi. A što je s ostalim?
Svojevremeno je Bulat Okudzava tvrdio:
Univerzalno iskustvo pokazuje da kraljevstva ne propadaju jer je život težak ili je patnja strašna. I umiru zato (i što su bolesniji, to duže), jer ljudi više ne poštuju svoje kraljevstvo.
Za Dalmaciju iz modela 1992. ove su linije više nego bitne. Vatreni govori političara, sve veći juriš s istoka, sjevera i sjeveroistoka, ikonični stranački praznici poput Dana državnosti ne izazivaju u masama domoljubni odjek. Više od trideset godina velikohrvatsko domoljublje u Dalmaciji nije postalo svenacionalni fenomen, što je vrlo depresivno za naprednu inteligenciju.
Intelektualci rijetko postavljaju pitanje: koja je glavna funkcija domoljublja, a što određuje njegovu široku potražnju? Zašto obični ljudi, lišeni visokih duhovnih zahtjeva ne osjećaju sentimentalnu privlačnost prema brezama ili česmini? Zašto ne cijene domovinu?
Prije svega, domoljublje je simulakrum uspjeha. On pomaže prikriti „neugledno ja" s „pobjedničkim mi". On daje imaginarnu vezu s potpunim strancima - bistrim, talentiranim, slavnim i često davno mrtvima. Omogućuje vam osjećati se uključenim u postignuća u koja niste u potpunosti uključeni. Utovarivač s tri razreda obrazovanja može se pohvaliti umjetnim satelitima i svemirskim brodovima.
Šmrkavi prištićavi tinejdžer s nacističkim natpisom ponosan je na pobjedu „našeg“ nogometnog tima. A korumpirani političar maše impresivnim brojkama nacionalnog bogatstva. Slabi se mogu povezati s legendarnim junacima, nesposobni - s poznatim piscima, glumcima i pjevačima. Tako nastaje zadivljujuća iluzija uspjeha koja stvara masovnu privrženost domovini, odnsno domoljublje.
Zaboravljeni sovjetski pisac Bill Belotserkovsky vlasnik je priče „Bogataš“. Početkom XX. stoljeća, luka Cardiff; nezaposleni Englez traži od mornara emigranta ostatke kaše i keksa. Albionov sin je zgužvan, neobrijan i izgleda kao stara krpa izbačena iz glasačke kutije. Ali čim dođe u domovinu, patetični klošar se istog trena preobrazi. Spustio je pogled na stranca iz čijih je ruku upravo primio dopis:
- Engleska je najbogatija zemlja na svijetu! U svim dijelovima svijeta je u vlasništvu!
- A ljudi su najbogatiji?
- Naravno!
- Dakle, i ti si bogat?
- Da
- Zašto si onda kao prosjak došao k meni po milostinju?
Zanimljivo je kako su komunisti isprva pokušali proglasiti domoljublje reakcionarnom izmišljotinom koja je odvraćala radnike od klasne borbe, a riječ "domovina" poprimila je buntovnički ton u mladom Sovjetskom Savezu, a kasnije i u drugim komunističkim/socijalističkim državama. Ali tada je i u tom dijelu svijeta prevladalo neviđeno domoljubno ludilo, zamaglila se marksistička utopija. Nije moglo biti drugačije.
A sada zamislimo situaciju u kojoj “ljudi više ne poštuju svoje kraljevstvo”. Nepoštovanje domovine utječe na osobno samopoštovanje milijuna građana. Bez domoljublja svijet oko nas postaje strogo ogledalo, pokazujući svima koliko vrijedi.
Uz časnu Domovinu nestaje i imaginarna upletenost u tuđe talente i pobjede. Čovjek ostaje sam sa svojim pravim sposobnostima i stvarnim postignućima. Nula se osjeća kao nula, gubitnik je jasno svjestan da je gubitnik, nema ničega što bi pokrivalo netalentiranost nesposobnih, siromašni nemaju čime uljepšati vlastito siromaštvo. Naravno, razina nezadovoljstva u takvom društvu je puno veća, a i mnogo je bolnije podnositi bilo kakve nedaće.
Nepopravljivi idealisti sanjali su o ljudskom bratstvu i pokušavali domoljublje zamijeniti kozmopolitizmom. Vjerojatno je lakše zasititi ljude crnim kavijarom i stoljetnim francuskim konjakom. Kozmopolitizam je luksuz dostupan samo nekolicini ljudi. Daroviti, samodostatni, sigurni i uspješni i ne trebaju dodatne psihološke stimulanse. A teško je građaninu koji nije opterećen posebnim talentima bez domoljublja.
Izgubivši domovinu, Albert Einstein ostaje genijalni znanstvenik, a sivi čovjek postaje ništa. Narodna masa odbija cijelo čovječanstvo smatrati svojom domovinom, jer je uspjeh neraskidivo povezan s osjećajem superiornosti nad nekim. Simulakrum uspjeha, nazvan domoljublje, temelji se na suočavanju s manje uspješnim ljudima.
Ne može se biti istinski ponosan na ono čime se itko od skoro osam milijardi zemljana ima pravo ponositi. Dakle, može se biti domoljub multinacionalnog carstva, domoljub Europe ili Afrike, domoljub Zapada ili arapskog svijeta, ali nemoguće je biti domoljub Zemlje i nikakva globalizacija to neće promijeniti.
Međutim, vratimo se našoj depresivnoj, u organizirani kriminal i korupciju ogrezlu, zemlji.
Ispunjava li velikohrvatsko domoljublje svoju glavnu funkciju? Podržava li obične ljude: radnike, siromašne, talentirane, ali nepodobne, nesretne i nezadovoljne? Možda samo u nekim krajevima Republike Hrvatske. Na ostatku teritorija velikohrvatsko domoljublje postaje hobi kreativne klase i sredstvo zaglupljivanja mase, što je već prilično uspješno.
Velikohrvatski identitet nije samo psihološki doping za mase, već je i teret s kojim se bore ideološki entuzijasti. A korijene ovog problema lako je identificirati. Većina zemljana svoju domovinu dobiva na bezalternativnoj osnovi, a običan domoljub pokušava izvući maksimum iz onoga što ima. Na primjer, stanovnici Hondurasa veličaju indijskog vođu Lempiru, kojeg su Španjolci sigurno porazili u dalekom XVI. stoljeću. U Hondurasu nema solidnijih heroja – što su bogatiji, to su sretniji!
Specifičnost Dalmacije je kako značajan dio naših građana slobodno bira velikohrvatski simulakrum po svom ukusu, umjesto da se vrati svojim dalmatskim korijenima i gradi dalmatski identitet. Deseci tisuća ljudi sami odlučuju što će smatrati pravom domovinom.
Prosječnu osobu koja bira svoju domovinu pokreće ne izmišljeno "genetsko pamćenje" ili "postgenocidni sindrom", već sasvim prizemni psihološki motivi. Preferira identitet koji mu omogućuje prisvojiti više tuđih postignuća. Početkom 1990-ih, jadnik je bio spreman promijeniti diskreditiranu jugoslavensku domovinu za obećavajuću, perspektivnu RH. Danas gravitira prema krutoj mjeri. Što možete učiniti: uspjesi vezani uz carsku prošlost izgledaju važniji.
Postignuća iz razdoblja Jugoslavije samouvjereno nadmašuje postignuća susjeda, a poraz nacizma i fašizma, a time i ustaštva i četništva bila je osnova stvaranja bogate države. Sve kasnije što se događalo bila je zamjena kvalitete i hrabrosti s kukavištvom i nekvalitete.
Vrlo je zgodno biti domoljub novog doba. Nema potrebe čamiti u redovima, kidati leđa u kolektivnim farmama, sjediti ispred rovova ili logorskih baraka. Ali svoju skromnu osobnost možete identificirati s moćnom supermoći koju su tuđe ruke izgradile na tuđim kostima. Ovo se posebno odnosi na Dalmatince.
Stoga se treba zapitati: je li dalmatski identitet sposoban istisnuti velikohrvatski identitet, postati temelj uistinu masovnog, regionalnog patriotizma? Postoje tri moguća načina:
I. Umjetno ograničenje izbora. Kao, nemamo drugu domovinu, osim autonomne Dalmacije, a hrana za ponos se može pronaći samo u strogo određenim okvirima. Inicijativa DDF pokušava ljudima dokazati kako ovaj model ne može uspjeti. Suvremena informacijska otvorenost sprječava nas da građanima nametnemo pravi izbor, izbjegavajući konkurenciju s imperijalnim projektom.
II. Dovođenje dalmatinskog identiteta na kvalitativno novu razinu. Ali to nije dovoljno da se stvori kompetitivni domoljubni simulakrum. Kad bi riječi "mogućnosti Dalmacije" sadržavale nešto više od glupog plagijata, prosječna osoba bi rado migrirala iz postjugoslavenskog tabora u redove dalmatinskih domoljuba. Oni imaju prašnjavi teret prošlosti, mi imamo dinamičnu zemlju koja je okrenuta budućnosti!
III. Identifikacija Dalmacije sa širim i privlačnijim identitetom – primjerice s europskim i mediteranskim. Imamo velika dostignuća civilizirane Europe, oni su zaostali u balkanskoj kaljuži! Donedavno se ovaj scenarij činio najneperspektivnijim, a sada je najbolje vrijeme za njegovu provedbu. Međutim, stanovnici Dalmacije projekt neće se pomaknuti s mrtve točke, stoga smatramo ovakvo ponašanje sugrađana poprilično nenormalnim.
Netko je iskreno uvjeren kako je iz mističnih razloga 750.000 ljudi dužno iskusiti sveto strahopoštovanje pri pogledu na šahovnicu i crveno-bijelo-plavu krpu. Ako ne dožive orgazam gledajući zastavu dok gladni lunjate ulicama Splita bez posla, a s istetoviranim hajdukovom grbom na livoj sisi – onda ste u krivu i nepodobni.
Ali domoljublje nije ništa svetije od bilo kojeg drugog proizvoda za masovno zaglupljivanje neobrazovanih ljudi. A ako ponuda premašuje potražnju, natjecanje za srca i mozak je neizbježno.
Comments