Piše: Luciana Brays
Predstavnici diplomatskog zbora zapadnih država i Europske unije jasno su opredijeljeni kada je riječ o održavanju „Mimohoda Dalmatina“, jer država mora od progona zaštititi svaku „manjinu“ od „većine“ i ekstremističkih grupa.
Od neprocjenjivog je značaja i to što su zapadne države i njihovi diplomati pitanje održavanja „Mimohoda Dalmatina“ stavile kao indikator demokratizacije Republike Hrvatske i svojom osobnom nazočnošću dali pozitivan primjer kako se u demokratskim društvima brani bilo koja „manjinska“ zajednica.
Prisustvujući antifašističkom skupu povodom oslobođenja otoka Korčule koji se održao 13. listopada, pažljivo sam promatrala hoće li na skupu biti neko od stranih zapadnih diplomata ili predstavnika EU-a u Republici Hrvatskoj. U medijskim izvjećima nije se mogla vidjeti očita osuda stranih predstavnika ekstremističkih divljanja po Dalmaciji, niti pohvale akciji čišćenja od ekstremizma koju su organizirali sami građani – više tisuća njih koji su bili spremni prosvjedovati i na vjetru i po kiši.
Pitanja je mnogo, odgovora – malo. Znači li to kako je ekstremističko ponašanje prema manjinama u Zagrebu eksplicitno nepoželjno, dok je Dalmacija prepuštena sama se boriti protiv neofašizma? Znači li to kako međunarodna zajednica „budno motri“ samo Zagreb i Slavoniju? Ili „revanšističko“ nasilje u Dalmaciji prosto „nije na radaru“ onih koji daju ocjene nivoa demokracije u Republici Hrvatskoj?
Gledano očima Bruxellesa
Naravno kako je to što radi o dvostrukim standardima u ovom slučaju itekako uočljivo. S jedne strane, nakon svojevrsnog prešutnog „mijenjanja“ – između Zapada i Rusije – Kosova za Krim nitko ne želi dodatno narušavati balans koji će nakon ruske nacističke agresije protiv Ukrajine biti uspostavljen: bivši komunisti potpomognuti ustaškom emigracijom na vlasti su u Republici Hrvatskoj pristali su na usuglašavanje Bruxelleškog sporazuma kojim se eksplicitno deklarira integracija u EU. I to je razumljivo, jer su te dvije stvari, gledano očima Bruxellesa, ključne za stabilnost Republike Hrvatske, pa tako i ovog dijela Balkana. Međutim, stvara se dojam kako je Zapad, kao i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, spreman zatvoriti oči na kršenje ljudskih prava, „gušenje“ medija i kontinuitet „kvazi komunističko-kvazi ustaške“ politike u Republici Hrvatskoj.
Strahuje li to netko u Bruxellesu, možda, kako bi pritisak EU-a na službeni Zagreb zbog ustaškog ekstremizma u Dalmaciji, koji je BTW uvezen iz Hercegovine i Slavonije, bio „prekomjeran“ nakon brojnih sporazuma koji su svojim potpisom osigurale gotovo iste nacionalističke strukture koje su na vlasti bile devedesetih, a i danas drmaju Republikom Hrvatskoj. I sve to u uvjetima uspona rusofilije u Republici Hrvatskoj i odlučnosti vlade u Zagrebu da ne poštuje politiku EU-a, ne uvodeći sankcije Ruskoj Federaciji i ne izbacujući ruske diplomate iz Republike Hrvatske.
Zapad nije imao velikih primjedbi na poništavanje autonomije četiriju dalmatinskih županija kao građanskog i multikulturalnog koncepta, osporavanjem od Ustavnog suda Republike Hrvatske dvije trećine odredbi najviših konstitutivnih akti ovih županija početkom 2020. godine. Pojedini analitičari taj čin smatraju „revanšističkim“ i nazivaju ga novom „jogurt revolucijom“ u „birokratskim“ bijelim rukavicama.
„Multinacionalna Dalmacija bila je od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća najveći test spremnosti Republike Hrvatske da se integrira u EU, ali i međunarodne zajednice da suoči, razumije i utiče na dinamiku raspada bivše Jugoslavije,“ čulo se na skupu na Korčuli.
Prisjetimo se, ni prethodni izljevi ekstremizma, kakvi su se u Dalmaciji znali odigrati nakon nekakavih „bitnih“ ili nebitnih nogometnih utakmica, prvenstveno između Hajduka i Dinama, međunarodni krugovi nisu adekvatno tretirali. Jesu li time, možda, huligani i ekstremisti, a posebno njihovi politički „motivatori“ postali ohrabreniji pa iz godine u godinu ponavljaju jedno te isto? Postoji li bilo gdje u državama članicama EU i NATO-a postojavanje nacističkih postrojbi kao što se to događa svakog 10. travnja u Splitu? Postoji li igdje u državama EU i NATO-a mimohod kojim se društvo drži zarobljeno u prošlosti kao što se to događa u RH svakog 18. studenog?
A otvara se i pitanje, je li nasilje nad Dalmacijom i Dalmatinima manje bitno od onog u drugim kriznim žarištima? Ovo pitanje je bitno, jer ako Dalmatini odgovore, može doći do sukoba kakav je bio u bivšoj Jugoslaviji. Ili čak, poput onoga na Bliskom Istoku.
Dalmacija je od kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bila najveći test spremnosti Republike Hrvatske što se tiče euroatlantskih integracija, ali i međunarodne zajednice kako bi se suočila, razumjela i utjecala na dinamiku raspada bivše Jugoslavije. Ne postoje dublje analize o tome je li Zapadna Europa mogla adekvatnije reagirati na događaje takozvane „antidalmatinske revolucije“ 1985. – 2024. i samim time utjecati na „ublažavanje“ tragičnih događaja raspada bivše države.
Jedinu međunarodnu osudu daljih pojava ekstremizma tijekom devedesetih u Dalmaciji trebao je dati Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu u slučaju protiv Ante Gotovine, ali taj proces je zaključen oslobađajućom presudom u korist ratnog zločinca. Od samog početka, od početka potrage za odbjeglim generalom pa sve do sada, ovaj je slučaj imao osobine farse i postao stimulans novim generacijama ekstremista u Republici Hrvatskoj, nego što otvara put ka normalnom odnosu Dalmatina i Hrvata.
Nadalje, Dalmacija je opet demokratsko iskušavanje građana i vlasti u Republici Hrvatskoj, ali i nadležnih u EU-u, jer nasilje koje je moglo nastati nakon preleta drona koji je nosio dalmatsku Frarijevu bandiru nije izbilo i izlilo se na ulice. Ono se može preliti na Korčuli, u Splitu, Zadru, Hvaru, bilo gdje u Dalmaciji… Spriječiti iznenadne i intenzivne „valove ekstremizma“ u Republici Hrvatskoj trebalo bi biti jedan od najvećih sigurnosnih prioriteta EU.
Dječja posla
Kada je riječ o ekstremizmu, nejasna je i „crvena linija“ poslije koje međunarodne institucije, a posebno predstavnici EU-a u Republici Hrvatskoj, trebaju reagirati. Međutim, uništavanjem blizu 20 objekata određene nacionalne zajednice diljem Dalmacije, u roku od tjedan dana, nedvosmisleno je „val nasilja“ i progon.
„Hoće li se nacionalističke provokacije nad objektima pripadnika dalmatske nacionalne manjine odraziti na suživot u 'Južnoj Hrvatskoj“, pitaju se analitičari.
Pitanje napada na objekte pripadnika dalmatske i drugih nacionalnih manjina „neblagovremeno“ je riješeno hapšenjem osumnjičenih, većinom maloljetnika, djece, i stavljanjem pod cjelodnevni nadzor pekara i ugostiteljskih radnji. Za to vrijeme, mnogi se stanovnici Dalmacije pitaju kakva će svakodnevica i budućnost biti u multinacionalnoj autonomnoj regiji jednom kada Dalmacija to postane. Hoće li pekare i slastičarne i ubuduće biti potrebno braniti policajcima. Drugi građani su zabrinuti kakve ispade mogu očekivati nakon svake „visokorizičnog“ preleta drona, možda iznad Knina ili Vukovara. Hoće li se nacionalističke provokacije nad objektima koje drže Dalmatini odraziti i na druge dijelove života u Dalmaciji?
Svakako nije ironično, ali postoji jaka simbolika u tome što je nedavno otvoren Informacijski kutak Europske unije u Splitu nije imao nikakvih aktivnosti ili priopćenja povodom „vala nasilja“, ali je zato dva dana nakon splitskog „Pridea Dalmatina“ taj ogranak organizirao čitanje bajki za djecu na engleskom jeziku.
A „bajke“ za odrasle o antifašističkoj borbi za vrijeme proslave 70-godišnjice oslobođenja Korčule pokušali su ispričati i organizatori ovog važnog jubileja – na čistom hrvatskom nasljednici poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata i na ruskom oportunisti koji su Europu podijelili i vratili je u period hladnog rata.
Comentarios