Piše: Petra Ivanišević
Stanovnici Dalmacije napokon moraju shvatiti kako se moraju udružiti i započeti velike masovne prosvjede visoko držeći Frrarijevu bicolauru kako bi se izborili za ravnopravnost u državi u kojoj su vidno potlačeni.
U moru medijskih izvješća i komentara kojima smo bombardirani zadnjih nekoliko dana, jedna od tema koja je naišla na veliki interes je pitanje bi li neki prosvjedi koji bi izrazili autonomnu volju stanovnika Dalmacije bili politički iscenirani i rezultat političke manipulacije. Lekcije naučene iz prošlosti dovele su do toga kako prosječan stanovnik Dalmacije neminovno gaji visok stepen nepovjerenja prema službenim prikazima događaja — svi su uvjereni kako se istina krije iza kulisa, kako je prikaz realnosti kakav se nudi samo privid, te kako su građani uvijek žrtva kojekavih manipulacija i zavjera. S obzirom na medijski i politički spin kojim smo bili svjedoci zadnje 34 godine, ovakva kritička analiza ima svoje mjesto.
Međutim, u slučaju mogućih masovnih prosvjeda bitno je naglasiti neospornu činjenicu kako čak i ako su nasilne taktike koje bi demonstranti upotrijebili dijelom bile motivirane privatnim političkim interesima, ono što bi se dogodilo Dalmaciji nakon takvih protesta i demonstracija, apsolutno bi nadvladali okvir te navodne manipulacije. Čak i ako se pred tijela vlasti dovedu kojekakvi plaćeni nasilnici, ostaje jednostavna, neoporeciva istina: kako bi se na ulicama naših gradova diljem naše Dalmacije, u istom trenu pojavili tisuće i tisuće, negdje možda i desetine tisuća, obespravljenih, zgaženih, poniženih i poraženih radnika, umirovljenika, mladih i građana, jedna masa koja je toliko šarolika u svojim političkim stavovima, mišljenjima, strahovima i nadama, kako ju je jedino mogao spojiti zajednički, dugo nataloženi i prije svega opravdani bijes.
Rat i dalmatinska postratna noćna mora
Ono ćemu bismo svjedočili u nekoliko dana eventualnih prosvjeda bio bi odgovor na više od tri desetljeća višestrukog, brutalnog političkog nasilja nad Dalmacijom. Nasilja kojem su stanovnici ove regije bili izloženi od strane kriminalnih, arogantnih, nesposobnih grupa i za njihove probleme nezainteresiranih političkih struktura, koje je su se debelo obogatile raznoseći dalmatinsku imovinu, tvornice, firme i javno dobro koje nam svima pripada. Iznad svega toga, stanovnici Dalmacije, najskuplje su platili krah bivše zajedničke države, ne samo kroz golgotu koju su izdržali u ratu, već i kroz postratnu noćnu moru koja ih je dočekala snene, izbezumljene i pune nade kako će stvaranje hrvatske države i mir voditi prema nekom normalnom životu i budućnosti kojoj se vrijedi nadati.
Reći kako je ono što se dogodilo samo skica iz političke scenografije stranaka koje se nadaju dobiti predstojeće izbore, znaći zanemariti kolektivni gnjev stanovnika Dalmacije (koji je gotovo univerzalan, bez obzira na različite stavove o nasilnim metodama) i politički značaj ogromne nepravde i nasilne otimačine koja se ovoj regiji dogodila pod plaštom etnonaciolnazima i postratne tobože “narodnooslobodilačke” raspodjele vlasti. Političari i njihove sluge ne vide gnjev stanovnika Dalmacije, jer pred svake izbore dovlače autobuse pune hipnotiziranih mahača zastava sa sobom. Ne vide gnjev stanovnika Dalmacije, jer su u roku od samo 5 godina iz Hercegovine u Split dovukli više od 70 000 stanovnika koji će glasati za kleronacističku kriminalnu organizaciju, HDZ dok su istovremeno raselili 157 000 Splićana.
Novi kolektivni politički subjekt
Protesti trebaju otvoriti prostor ne samo za prestrojavanje u redovima političkih stranaka i opcija, čije ćemo prozirne poteze očekivati, nego i za artikulaciju jedne nove političke platforme koja će istinski služiti interesima svih stanovnika ove refije. Po prvi put u nekoliko desetljeća, bit će moguće zamisliti kolektivni politički subjekt koji nije izjednačen s etnosom ili nacijom, koji ujedinjuje različite socijalne i generacijske slojeve, i ima potencijal uspješnog suprostavljanja vladajućim strukturama, posebno kleriklano nacističkim antidalmatinskim opcijama. Taj potencijal mora biti iskorišten, jer će u protivnom zavladati jos veće beznađe.
U ovom smislu, najviše se očekuje od ono malo predratnih Splićana koji su ostali u ovome gradu. Oni gradskim, županijskim i državnim vlastima trebaju ponuditi jasnu listu zahtjeva, zajedno s prijedlozima njihove realizacije. Ukoliko Split to učini, za njim bi trebali krenuti svi preostali centri, posebno Zadar, gdje će lokalni HDZ, koji je na snazi više od 35 godina, otvoriti raspravu o tome jesu li prosvjedi bili opravdano, te kako su hooligani jedina stvarna prijetnja cjelokupnoj političkoj zajednici.
Dio stručne javnosti, prije svega psiholozi i sociolozi prepoznat će kako su ti mladi demonstranti i sami žrtve sustava u kojem su odrasli, te kako su lice jedne nove, agresivne i razjarene generacije koja više nema ništa izgubiti, jer joj nista nije ni ponuđeno. Kod drugih se opet budi vrlo poznati „autonomaški“ impuls za isključivanjem onih koji se ne uklapaju u tu besmislenu mitologiji o „dalmatinskom duhu”. Uz malograđansko licemjerstvo, kod mnogih će se pojaviti evidentan strah, posebno kod onih koje prizori iz centra grada previše i suviše bolno podsjećaju na rat. Ali, ne treba im vjerovati. Oni će biti plaćeni kako bi to izjavili i na taj način pomogli političkom vrhu u demoniziranju opravdanih prosvjeda.
Djelovati prije vlastodržaca
Bilo kako bilo, činovi kamenovanja, paljenja i pljačkanja zgrada administracije, te obračuni s policijom, koliko god nam to bilo neugodno i nemilo, jedino je što bi na trenutak uzdrmalo bahate vlastrodržce, koji do sada nisu imali potrebe reagirali na simpatične i mirne građanske proteste koji su im pokušavali skrenuti pažnju na probleme koji je njihov nerad ili dirigirana opstrukcija napravila u životima malih, običnih ljudi. Prije nego li se isti ti vlastodršci pregrupiraju — a počet će to raditi s početkom demonstracija, svojim degutantnim izjavama kako su baš oni ti koji nisu neodgvorni niti korumpirani, i koji su ukazivali na probleme još ranije — stanovnici Dalmacije moraju djelovati. Svoj fokus trebaju preusmjeriti dalje od debata o maloljetnim „hooliganima”, od kojih su mnogi ionako već debelo oplakali i čiji su bubrezi platili, na stvaranje logističke organizacije i novog okvira djelovanja, na kreiranje dalekosežne strategije i plana rada, i na artikulaciju realnih zahtjeva sa sugestijama kako ispuniti iste.
U kontekstu stvaranja ovog plana za daljnje djelovanje i njegove realizacije, najvažnije je ne zaboraviti krajnje ciljeve i motive svoje mobilizacije, i ne završiti, kao već nekoliko puta do sada, ulovljeni u besmislene rasprave, u ponoru „frakcijašenja” i unutrašnjih previranja, na koji političke elite itekako računaju. Treba početi, s pritiscima za radikalno smanjivanje plaća i ostalih nadoknada u zakonodavnom i izvršnom, upravnom i sudskom dijelu vlasti na svim nivoima, te brzim i efikasnijim procesuiranjem onih optuženih ili osumljičenim za politički i ekonomski kriminal i korupciju. Isto tako, treba omah početi sa suđenjima i oduzimanjem imovine i imovinske mase svima koji su od 30. svibnja 1990. na ovamo sudjelovali u privatizacijskoj pljački. Iza tih zahtjeva, nasuprot onih za restrukturiranje čitave države, stati će čitava javnost.
Izbori nisu dobra opcija
Bitno je naglastii kako neke predložene solucije, npr. izvanredni izbori, nisu dobra opcija, jer ovise od sustava koji je već duboko ukorijenjen u postojeći status quo. Ideja kako su izbori unutar ovog postratnog sustava, pogotovo u ovakvom izbornom sustavu kakvog imamo, jedina prava metoda promjene najveća je laž koja je plasirana u javnost od kraja rata naovamo. Na izborima, na koje ionako ne izlazi više od 65% stanovnika Dalmacije s pravom glasa, birači biraju između postojećih političkih opcijama, koje su odabrale same stranke, a koje možemo razvrstati prema načelu “loš, lošiji, najlošiji.”
Na taj način, dobro uhodane političke stranke koriste se cijelim arsenalom provjerenih metoda, uključujući zastrašivanje, ucjene, obećavanje ugovora i radnih mijesta, ideološke manipulacije, i stari „dobri” etnonacionalizam kako bi uvjerile birače kako nemaju drugog izbora osim njih. Kako bi apsurd bude veći, poslije izbora, čak i gubitničke stranke imaju priliku doći na bitne pozicije, samo zato što su ušle u prave postizborne koalicije. Taj sustav savršeno odgovara političkim strankama, koje su ujedno i gospodari života i smrti te menadžeri svih resursa koji su potrebni stanovnicima Dalmacije, i koje bez obzira na prividno natjecanje za podršku, fukncioniraju u gotovo perfektnoj, perfidnoj simbiozi.
Pravo na snove za sve
Ono što bi se trebalo, na ovaj ili onaj način, promijeniti je bitan odnos vlastodržaca prema Dalmaciji i svim njezinim stanovnicima koji plaćaju njihove apsurdno visoke plaće za jako malo efektivnog rada. Stanovnicima Dalmacije koji su najveći izvor poreznih sredstava od kojih ova država živi. Stanovnicima Dalmacije koji su svojim mukotrpnim radom stvorili tvornice i tvrtke čijom su se sumnjivom, često protuzakonitom, prodajom ovi isti vladajući paraziti izgradili svoje privatne vile i kupili svoje luksuzne Audije. Da stvar bude apsurdnija, država je otkupila svoje vlastništvo, koje je za 1 kunu dala kriminalcu Miroslavu Kutli, kako bi u njega stavila sud – znate već, radi se o splitskoj Standi.
To čine ti nesposobni, ali podobni uhljebi koji su stanovnike Dalmacije doveli do ruba strpljenja i često do samog ruba egzistencije. Djeca ove bahate, samozadovoljne oligarhije, kako naravno, imaju „mnogo toga za izgubiti” — ali nemaju veća prava na život, budućnost, sigurnost, ambicije i snove od radničke djece ili od mladih delinkvenata koji su zapalili par kontejnera. U ime te žrtvovane djece, djece koju je ova država-hobotnica izdala time što je uništila poduzeća njihovih roditelja, cjelokupan sustav socijalne zaštite, zdravstvene njege, javnog obrazovanja, pa čak i bijedne mehanizme za izdavanje jedinstvenog matičnog broja — građani moraju početi izlaziti na ulice i promišljenim metodama zahtjevati drugačiju, bolju, budućnost od ove koja im se cinično smiješi iz ponora u koji gledaju zadnje 34 godine.
Comments