Piše: Sondra Zebić
Trideset godina od novogodišnjih zakona o lokalnoj samoupravi kojima je, u najmanju ruku na poprilično zloban način, potvrđen stav diktatorske vlasti prema Dalmaciji ne prestaje trajati rasprava o tome koliko su ti zakoni valjani.
Vodi se rasprava i o tome koliko su ti zakoni moderni, koliko bliski ili suprotni europskim standardima, a pogotovo je otvoreno pitanje u kojoj mjeri su oni na dobar način specificirali položaj Dalmacije, u kojoj bi kad bi se proveo referendum o tim zakonima ne bi prošao, odnosno ne ni dobio potrebnu većinu glasova građana.
Donošenje ovih zakona 27. prosinca 1992. zagrebačkim, centralističkim, radikalnim vlastima moglo je poslužiti kao pravna i politička (a zašto ne i povijesna) prilika Dalmacije ponovo revitalizira davno stečenu suštinsku autonomiju! Dogodilo se suprotno. Zakoni su donijeli ekstremno restriktivne, bukvalno kaznene odredbe za Dalmaciju! Republika Hrvatska je tako pokazala kako povijest za nju nije “učiteljica života”. Nastavila je po starom, produžila je da prakticirati „centralističke igranke bez granica”, i za kratko vrijeme ostala je bez željenih granica (do Drine). Ustvari, ostala je bez „Herceg-Bosne“, a kako stvari stoje, lako bi mogla ostati i bez Slavonije! – kaže na početku razgovora profesor splitskog pravnog fakulteta i stručnjak za ustavno pravo Arsen Bačić i dodaje:
Kad svoje namjere ne postigne rigidnom centralizacijom, sadašnja vlast poseže za hipertrofiranom centralizacijom i zagrebizacijom, sve do potpunog urušavanja sustava. To se dobro vidi na „teritorijalnom pitanju”. Naime, braneći se od tzv. državnosti regije ukidanjem regionalizacije i decentralizacije kakav je postojao prema Ustavu iz 1974., besprizornim gaženjem po stečenim pravima Regije Dalmacije, opstruiranjem procesa regionalizacije i decentralizacije te podsmjehivanjem suvremenim tokovima europeizacije, “natoizacije” i sl., ova vlast i desna srpska opozicija (jer lijeve i onako nemamo) naprosto prisiljavaju Dalmaciju na državnost! S „Herceg-Bosnom“ to je završena priča! A prije ili kasnije, Dalmacija će djelovanjem Zagreba na nju i antidalmatinskom politikom državnog vrha postati DRŽAVA, – objašnjava Bačić.
S ove tačke gledišta, čini se kako su zakoni koji reguliraju pitanje lokalne samouprave, neovisno o položaju Dalmacije – mrtvorođeni! Čini se kako su u pravu svi oni koji su tvrdili kako je donošenje takvih zakona, na takav način – bila skoro kobna greška! – Republika Hrvatska otkada je u posjedu državnosti nije u stanju čestito organizirati apsolutno ništa. U Republici Hrvatskoj je raspad institucionalnog sustava, pravnog sustava, političkog sustava, ekonomskog sustava, školskog sustava, zdravstvenog sustava, mirovinskog sustava, teritorijalnog sustava, a ustav i zakoni koji su donijeti prije trideset i više godina spas od svih društvenih boljki, gotovo se odmah po donošenju, pokazali kako su bolesni. Postali su izlišni i otišli u zaborav. Sad je pravni i politički hit “Ustavni zakon o provedbi Ustava” i sve se okrenulo naopačke, samo ne “za vrapce i mačke”, već za nas, njene podanike koji smo kao mali Prometeji sudbinski prikovani “za ovaj kamen što prijeteći Suncu dere kroz oblak…”
Često povlačite paralelu između „Herceg-Bosne“ i Dalmacije. Smatrate li kako etnički princip u slučaju decentralizacije ne igra jedinu ili bar ne odlučujuću ulogu? – Ne, ne pravim ja nikakve paralele između fašistoidnog i shizofrenog projekta „Herceg-Bosne“ i Dalmacije. Samo sam pokušao usporediti ustavne razloge “za davanje” suštinske autonomije „Herceg-Bosni“ jednom kada bi se ta paradržavna tvorevina priključila Republici Hrvatskoj i “za oduzimanje” autonomije iste razine i kvalitete Dalmaciji. Zaključio sam kako Republika Hrvatska bez razboritog, realističkog i u izvjesnom smislu futurističkog gledanja na pitanje autonomije i teritorijalne organizacije upada u ozbiljne teškoće, u nerješive aporije, koje prije ili kasnije, brže ili sporije vode državu u tešku ustavnu i političku krizu. Ta ustavna kriza u Republici Hrvatskoj već je vidljiva, ona je već počela! U biti, Ustav Republike Hrvatske instalira praktično tri oblika lokalne samouprave i na taj način stvara opasne ustavne nejasnoće. Koja tri oblika lokalne samouprave? To je, prvo, lokalna samouprava u koju spadaju gradovi i općina; drugo, područna samouprava – u koju vjerojatno spadaju županije; treće, regionalna samouprava – u koju bi trebale spadati regije prema svojim povijesnim granicama. Jednom kada se korjenito bude mijenjao Zakon o lokalnoj samoupravi sve povijesne regije bi mogle dobiti status regija, samo bi Dalmacija mogla biti ograničena na restriktivnu, adolescentnu područnu samoupravu, a to Dalmacija niti želi niti zaslužuje. Regionalne autonomije namijenjene su za Hrvatsku, Slavoniju, Istru i Sjevernu Dalmaciju, odnosno Primorsko-goransku regiju koje takve autonomije ne prihvaćaju.
Zašto hrvatske vlasti ne žele Dalmaciji „dodijeliti“ regionalnu autonomiju što je stvarno stanje Dalmacije za koju srpske vlasti neće ni čuti? To je čista paranoidna shizofrenija velikohrvatske centralističke politike. Ali jedno je vidljivo: Ustav i zakoni pokazuju otvorenu, otrovnu diskriminaciju prema regionalizaciji i decentralizaciji, a samim time i prema regiji Dalmaciji! Ne može se Ustav Republike Hrvatske tako bezočno i nekažnjeno igrati s 12.500 km 2 i 800.000 stanovnika! Savršeno je jasno kako Republika Hrvatska sustavno i kontinuirano ubija u pitanju Dalmacije.
A kako stvari stoje sa etničkim principom i decentralizacijom? – Na to pitanje odgovor treba potražiti u sociološkim istraživanjima koja su u Republici Hrvatskoj i u drugim državama nastalima raspadom Jugoslavije na tu temu obavljena. Najkraće, etnički princip ne mora igrati odlučujuću ulogu u procesima regionalizacije i decentralizacije. Vi danas imate visoko decentralizirane suvremene države koje su praktično jednonacionalne. Naravno, multietničnost može biti jak razlog za regionalizaciju i decentralizaciju, i to ovisi o političkoj logistici: političke kulture, razvijenosti demokratskih institucija, vladavine prava itd. u nekoj državi ili društvu. Multietnički, multikulturni, multijezički faktor može biti značajan čimbenik regionalizacije i decentralizacije u jednoj državi, ali u ovakvoj Republici Hrvatskoj teško kako će to postati respektabilan razlog! To smo vidjeli i po pitanju paradržavnih formacija srpske nacionalne manjine, onih takozvanih Krajini.
Čini se kako međunarodni faktori i pored svega ne pokazuju previše interesa za položaj Dalmacije. Je li to zbog toga što ih to pitanje ne interesira ili ono jednostavno nije došlo na dnevni red? – Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje ni sasvim potvrdno, ali ni niječno. Ustvari, iza ovih Vaših pitanja slutim kako stoji jedno kraće i direktnije pitanje: Zašto pitanje Dalmacije do sada nije internacionalizirano? Odgovaram s protupitanjem: Bi li internacionalizacija dalmatinskog pitanja bitno utjecalo na njezin regionalni, autonomni ili državni status?
Nije točno kako EU pokazuje indiferentnost prema položaju Dalmacije i drugih regija u Republici Hrvatskoj. Sjetite se kako je još krajem kolovoza 1992. na Londonskoj konferenciji zaključeno kako će se građanima Kosova, Vojvodine i Dalmacije vratiti sva njihova građanska i ustavna prava i kako će se osigurati poštivanje građanskih prava stanovnicima Sandžaka. Ukoliko se na to ogluše Republika Srbija, Republika Hrvatska i Crna Gora, Vijeće sigurnosti bit će pozvan primijeni oštre sankcije koje će voditi njihovoj potpunoj izolaciji. Sankcije bile i nikom ništa. Dalmacija je strpana u ustavnu karantenu – trpi i šuti!
Sve dok se građani Dalmacije ne krenu buniti, dok nemamo masovne demonstracije sa zahtjevima za autonomijom dotle će i međunarodna zajednica šutjeti. EU, NATO i druge međunarodne organizacije imaju važnije posla. Ali, ako kreneš s demonstracijama i borbom za svoja prava tada će te netko primijetiti i pružiti pomoć pri rješavanju tvog statusa, ali ako šutiš i samo puštaš gluposti po društvenim mrežama – nitko ti neće ni pomoći. Banalan primjer za to su Katalonija i Škotska. Kada je Španjolska raspisala tjeralicu za bivšim katalonskim predsjednikom Carlesom Puigdemontom zbog optužnice za raspisivanje „protuustavnog referenduma o neovisnosti“, demokratske države Europe su se natjecale koja će mu prije pružiti azil. Da su Katalonci bili pasivni i neradili ništa za svoju autonomiju, kao što je slučaj s Dalmacijom nitko se ne bi ni osvrnuo, već bi ga poslali u Madrid gdje bi mu u montiranom procesu pala glava.
Šta je to po vama što sprečava značajan razvoj autentičnih prodalmatinskih stranaka i uopće razvoj dalmatinske društvene i političke scene? Međusobni animoziteti, nedostatak kapaciteta, nedostatak sredstava za izborne i druge kampanje, utjecaj Zagreba i proustaškog javnog mnijenja ili nešto peto? – Hajdemo na tren ostaviti po strani čitav niz značajnih pitanja koja se odnose na stranke s dalmatinskim predznakom. Na primjer: kada te stranke nastaju, u kojim socijalnim i političkim okolnostima, pod kakvom je stigmom Dalmacija u vrijeme rađanja višestranačkog sustava, koliko je bila žestoka i nemilosrdna hajka na dalmatinske „autonomaše”, itd. Sjetimo se samo postavljanja bombe u prostorije Dalmatinske Akcije. Dakle, vodite računa kako sve prodalmatinske stranke pretežno nastaju kao „obrambeni” mehanizmi oko nacionalnog ili građanskog korpusa. One nastoje očuvati, održati ili spasiti od „čišćenja” bilo etnički bilo građanski identitet! Ove stranka koje nastaju oko nacionalnog korpusa su hermetične „po prirodi stvari”. Njihov hermetizam uvjetuje locus, jezik, konfesija, kulturološki obrazac, utjecaj države matične nacionalnosti, i one pribjegavaju dodatnim zaštitnim kišobranima kroz kulturnu, personalnu i identitetsku autonomiju. Ove prodalmatinske stranke bile su male i relativno postojane. Najveća od njih je bila Dalmatinska Akcija koja je 1992. i 1993. bila na svome vrhuncu s oko 18% podrške biračkog tijela.
Što se tiče prodalmatinskih organizacija i stranaka građanske provenijencije, one su otvorene, male, oslanjaju se na građanski profil birača u Dalmaciji, u hrvatskoj sredini ne pronalaze racionalni interes i obrnuto, te stranke su sklone laganom odumiranju. Svoj opstanak ove organizacije često vezuju uz zagrebačke političke organizacije pretežno nacionalnog predznaka. Na taj način one ne samo što dovode u pitanje svoj programski identitet, već stvaraju konfuziju kod građanina Dalmacije, biračkog tijela i biračko povjerenje Dalmatinaca skreću u drugom stranačkom pravcu ili pasiviziraju biračku odluku. O svojim izgledima na dalmatinskoj političkoj sceni u vremenu koje slijedi, još uvijek postojeće prodalmatinske organizacije trebale bi ozbiljno razmisliti ako im je do budućnosti.
Zato mi se sviđa to što radi DDF. Ljudi iz ove prodalmatinske organizacije jedini su, nakon članova Dalmatinske Akcije, koji ne glavinjaju. Predani su svojoj misiji i žele raditi za dobrobit Dalmacije i svih njezinih građana. Stoga ovim putem pozivam sve neka se priključe radu DDF-a, jer ako žele dobrobit našoj do kosti oglodanoj regiji tada će to i napraviti.
U stavu prema regionalizaciji i decentralizaciji, a samim time i prema autonomiji Dalmacije, SDP stalno pokazuje dva lica. Je li u pitanju politička opsjena kada se govori o tome kako dalmatinski demokrati i demokrati iz Zagreba i ostatka Republike Hrvatske – imaju imaju potpuno različit odnos prema Dalmaciji? Kako vi, općenito, procjenjujete stav SDP-a po pitanju dalmatinske automomije? – Ta stranka, ako se za SDP više može reći da je stranka, po mome sudu, značajno dovodi ili je dovela u pitanje svoj demokratski i građanski ili, hajde da kažemo, “račanovski” identitet! Ja sad više ni ne prepoznajem tu stranku! SDP je smrću Ivice Račana postala poprilično conkulasta stranka, jedan glomazan politički mehanizam koji se sav dao u osvajanje vlasti i političke moći, bilo kakve i na bilo kom nivou. Ona mora ima predsjedničku i parlamentarnu vlast, vlast u Vladi, ministre, suce ustavnog suda, ambasadore, rektore, direktore javnih nužnika, svi su samo u potrazi za vlašću, oni imaju samo jednu volju – volju za moć. Pojedinci u njoj samo jure na visoke funkcije, karijere, položaje… Stoga oni nisu ništa bolji od HDZ-a. To je još jedna u nizu supina klijentelista i ništa više.
Kad imate takav politički motiv, onda ne treba čuditi što su u toj stranci etika i politički moral spali na niske grane, ako su svi oni po ugledu na onog prvog među njima spremni prodati vjeru za večeru u svakom trenutku i za bagatelu. Dalmacija je najviše izvarana upravo za vrijeme dva mandata SDP-a i treba se samo sjetiti što su dužnosnici te stranke govorili pred referendum o braku, treba se sjetiti koje stilske akrobacije godinama izvode na temu regionalizacije i decentralizacije itd. Godinama unazad stekao sam dojam kako SDP radi više i sustavnije protiv autonomije Dalmacije od onih stranaka koje otvoreno nisu za regionalizaciju i decentralizaciju. Kad je potpuno iskoriste, kad Dalmaciju potpuno devastiraju, odbacit će je kao islužen prezervativ i potražiti novu regionalnu žrtvu!
Kad se govori o dalmatinskoj autonomiji, veoma često se postavlja pitanje uloge manjinskih stranaka ili političkih elita dalmatinskih i hrvatskih manjina. Često se u tom slučaju može primijetiti svojevrsno proturječje, kako jedno javno zagovaraju ali su im u praksi ponekad bliže neke druge političke opcije? – Zvuči paradoksalno, ali manjinske stranke, po mojoj ocjeni, kao da “kriju” svoj odnos prema autonomiji Dalmacije! Drugim riječima, ja ne vidim, njihov jasan afirmativan odnos prema dalmatinskoj autonomiji. Svaki spor koji se na tu temu pokreće od strane stranaka građanske provenijencije i “nestranačkih intelektualaca”, manjinske stranke označavaju kao “hrvatsko – hrvatsku” stvar i u tome ne sudjeluju. Kao da žive na Marsu a ne u Dalmaciji. Kao da se to njih ne tiče! Manjine u Republici Hrvatskoj imaju neke svoje male autonomije, kao geta, u kojima se trenutno osjećaju bolje i sigurnije nego ’90., ali iz koje gledano na duže staze mogu izgmizati samo etnički liliputanci i naduvani etnički lideri – a ne slobodni ljudi.
Autonomija je – sloboda! I kad je tako stvar netransparentna, ne znate ništa o stranci ali znate previše o lideru. U takvim etničkim strankama stranački program je stranački lider. I naravno, u takvim političkim enklavicama nema elite, nema ni prosječnosti, između njih nema dijaloga, zato takve političke opcije nisu smjele, a ni danas ne smiju govoriti o sudbini Dalmacije, koja se ipak – ipak, tiče svih nas na ovim prostorima. Prema dosadašnjim iskustvima, teško se može računati na nacionalne manjine u nastojanjima da se napokon pokrene pitanje regionalizacije i decentralizacije prema kojoj bi Dalmacija bila posebna autonomna regija. Volio bih da se varam u svojim prognozama.
Mada bi referendum o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske, kojom bi se bitno mijenjale odredbe o statusu lokalne samouprave, što bi dovelo do još veće centralizacije (ako veće od trenutne može biti) u Dalmaciji doživio fijasko, to nibi ostavilo nikakve političke posljedice! Zašto? – Takve promjene Ustava RH van svake sumnje nibi prošao u Dalmaciji. Dalmacija je, prema anketama, i sadašnjem Ustavu rekla NE! Referendum bi bio jedna nezapamćena, bjesomučna lavina proljeva! U tom združenom falsificiranju stvarnosti, norme i života, u čemu bi izrazito prednjačile stranke iz iste stranačke koljevke, unatoč orkestriranom pritisku sa svih strana, od svih medija, preko SMS i Whatsapp poruka i interneta, pritisku koji se pojačavao iz sata u sat, unatoč dramatičnim pozivima gotovo svih političkih lidera, Vlade, predsjednika, unatoč najavljenoj globalnoj apokalipsi ako referendum doživi fijasko, unatoč tom jedinstvenom referendumskom maratonu, Dalmacija nibi prihvatila referendumski serviran Ustav RH!
Dalmatinci međutim ne bi politički kapitalizirali ovaj katastrofalan referendumski fijasko. Ne isključujem kako bi kao reakcija na tu okolnost, možda nastao nekakav “ustavotvorni pokret” u Dalmaciji koji bi kao dalmatinski “Sinn Féin” doprinijeo da dobijemo moderan i demokratski ustav u ovoj državi u kojoj se više nećemo rađati i umirati s ustaštvom u glavi, već s demokratskim i progresivnim idejama.
Comments