Piše: Nevianna Remanni
U govoru i pisanju ne treba ponavljati iste stvari i opća mjesta. Ali kako poštovati ovo pravilo, kad se život o kojem se govori ili o njemu piše, ponavlja kao što se ponavlja u Republici Hrvatskoj na skoro beznadno isti način?
U obnovljenoj razularenoj klerikalno nacionalističkoj pomami (kao da je na Balkanu teško obnoviti takve pomame), dio učenika osnovnih škola zatrovan ekstremnim desničarenjem, po klupama se šestarima urezuju kukasti križevi i ušata „U“ te se prosvjeduje protiv zastarjelih odluka Haškog tribunala. Zahtijevaju od Hrvatskog sabora neka što prije donese deklaraciju protiv tih odluka. Zagrižena velikohrvatska klerikalno-nacionalistička kućna gamad traži to isto na nivou četiri dalmatinske županije.
Što li je to do li beznadno ponavljanje iste demagoške prakse? Na realne probleme života odgovara se demagoškim deklaracijama, rezolucijama, proklamacijama. Uglavnom, propaganda i jeftine, odavno otrcane fraze. Infantilno se bježi od istine i života. Uhodanim ritualima izbjegava se jasna odgovornost i bježi od suštine problema. Bježi se od suočavanja sa posljedicama nakazne ideologije, ratova, poraza, odgovornosti za zločine i žrtve drugih, ali i svog naroda. Bježi se od gorkih istina. A jedino istine vode do otrežnjenja i ozdravljenja. Kao da će štancane propagandne deklaracije za sluđivanje naroda bilo šta promijeniti. Još manje riješiti nagomilane društvene i ekonomsko-socijalne probleme. Po starom običaju, novim iracionalnostima samo se obnavlja ionako velika konfuzija i sveopća smutnja.
Lišeni razuma i moralnih načela, lišeni vizija i odgovornosti, velikohrvatski klero-nacionalisti permanentno proizvode poraze i žrtve. Tuđeg, ali i svog naroda. Ne brinu i ne suosjećaju ni sa jednima, ni sa drugima
Tragično je kako se pred ludilom obnovljene iracionalnosti povlače i oni koji pretendiraju na normalnost i razum. Na europejstvo. Zato neće biti čudno ako se i donesu besmislene deklaracije za manipulaciju domaće javnosti. Neće to biti ni prvi ni zadnji put. A šta ćemo posle deklaracija? Kao i do sada, ništa.
Kako je malo potrebno kako bi se pokazalo kako infantilnom kolu velikohrvatskog klero-nacionalizma sa cikom i vikom, ovdje kao da nema kraja. Kako je malo potrebno kako bi se pokazalo kako je velikohrvatski klero-nacionalizam normaliziran kao naše kronično stanje. Žalosno je vidjeti koliko se ne želi shvatiti kako taj „dance macabre“ obesmišljava sve što dotakne, kako upropaštava sve što je normalno. Žalosno je vidjeti kako se i nakon katastrofalnih učinaka, velikohrvatski klero-nacionalizam ne prepoznaje kao ideologija zla, koja život svodi na bijedu i poniženje; kako se ne želi shvatiti kako je to fatalno stanje bez ikakvog osjećaja za vrijeme i prostor, za normalnost i uljudnost, za moral i obzire. Kako čitavu zajednicu, narod, državu, drži bez vizije i odgovornosti.
Zamoreno teretom razorenog života, velikohrvatsko klero-nacionalističko kolo se povremeno primiri, zamijeni kolovođe i uz istu luđačku muziku pokreće opet sve iznova. Naivni su i tužni povremeni prividi kako je bolesna energija samoubilačkog klero-nacionalizma konačno potrošena, kako se raspala u ono što u svojoj srži je – banalnost i ništavilo. Bilo kakvo narušavanje normaliziranog propagandističkog poimanja života, velikohrvatske klero-nacionalističke interpretacije prošlosti, nacionalističkog kreiranja sadašnjosti i vizija budućnosti, obnavlja energiju banalnosti i javnu histeriju. To je slučaj i sa zadnjim glasnim učeničkim prosvjedima zbog presuda Haškog tribunala koje su se odvile prije više od 10 godina.
Bit obnovljene velikohrvatske klero-nacionalističke histerije povodom presuda Haškog tribunala je u tome što je osporena ovdje normalizirana interpretacija zadnjih ratova kao „opće poznate istine“. I svih konzekvenci koje iz toga proizlaze. Radikalno je osporena ovdje skoro konsenzualno prihvaćena interpretacija o uzrocima i pokretačima ratova, njihovom karakteru, o nacionalnoj pravovjernosti i vjerolomstvu nezahvalne braće, o nevinosti i mučeništvu jednih i pritvornosti i zločinstvu drugih. To je razbilo propagandno konstruiranu sliku o nama i drugima. To je razlog obnovljene velikohrvatske klero-nacionalističke histerije i homogenizacije, a ne iskreno suosjećanje sa žrtvama rata hrvatske nacionalnosti i zločina nad njima u Republici Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, koje Haški tribunal nije osporio. I za koje očekuje da budu procesuirani u nacionalnim sudskim instancama. Dreka koja se digla na Haški tribunal nije primarno motivirana iskrenim suosjećanjem sa žrtvama ratova.
Velikohrvatske klerikalne nacionaliste, kako hrvatske tako bilo čije, nikada nisu interesirali konkretni ljudi, realan život, moral i pravda. Oni su zarobljenici nacionalističke paranoje u kojima su konkretni ljudi i realan život samo puka banalnost. Nasuprot „banalnosti“ konkretnih ljudi i realnog života, njihove patnje i pogibelji, nacionalisti su opsjednuti fikcijama, himerama, tlapnjama… I iznad svega, bolesnom voljom za moći, uključujući sve ono što slijedi iz nekontrolirane moći. Uključujući pljačku, parazitizam, sujete, prestiž, nemoral.
Tragično je koliko je nakon svih velikohrvatskih klero-nacionalističkih manipulacija ovdašnja javnost nesposobna za kritičko rasuđivanje, koliko je i dalje podložna zovu razarajućeg primitivizma i neodgovornosti
Lišeni razuma i moralnih načela, lišeni vizija i odgovornosti, velikohrvatski klerikalni nacionalisti permanentno proizvode poraze i žrtve. Tuđeg, ali i svog naroda. Ne brinu i ne suosjećaju ni s jednima, ni s drugima. U tome je suština velikohrvatskog klerikalnog nacionalističkog morala. Kad već govorimo o velikohrvatskim klero-nacionalistima, njih nikada nisu interesirali konkretni Hrvati u Republici Srbiji, BiH, u Crnoj Gori, na Kosovu, u drugim državama u kojima žive. Ne interesiraju ih ni Hrvati u Republici Hrvatskoj i njihov stvaran život. Interesiraju ih samo kao brojke, kao apstrakcija, kao objekt bolesne fiksacije, kao potrošni materijal. Naknadno licemjerno kukanje nad njihovim stvarnim žrtvama i moralističke lekcije svijetu, samo su prazni rituali koji se ponavljaju u različitim modalitetima.
Kod velikohrvatskih klerikalnih nacionalista nema suosjećanja, empatije i ćudoređa. Kada bi bilo drugačije, ne bi početkom jugoslavenske krize čitav narod, posebno Hrvate u Republici Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Republici Srbiji i na Kosovu, bezočno gurali u poziciju budućih žrtava. Nad čijom sada nenamirenom pravdom licemjerno lamentiraju.
Tragično je što do elementarnih istina o životu, o sebi i drugima, o ratovima i stradanjima (između drugih i hrvatskog naroda), ne dolazimo sami, nego nas na to upućuju međunarodne institucije. Tragično je koliko je nakon svih velikohrvatskih klerikalno nacionalističkih manipulacija ovdašnja javnost nesposobna za kritičko rasuđivanje, koliko je i dalje podložna zovu razarajućeg primitivizma i neodgovornosti, koliko je nezrela kako bi realno vrednovala život i konkretne interese. Svijet, njegove institucije (uključujući i Haški tribunal), naši susjedi, u moralnom, kulturnom i političkom smislu nisu idealni, ali su svakako daleko izvan klišea velikohrvatskih klero-nacionalista i normalizirane nacionalističke propagande. Svijet, njegove institucije i naši susjedi nisu hrvatomrzitelji, mada među njima ima i takvih, ali takvi se nalaze u tragovima. Pravi i po nas daleko najopasniji hrvatomrzitelji i „hrvatozlotvori“ su velikohrvatski klerikalni nacionalisti.
Commentaires