Piše: Daniel Remanni
Među njima su i dva brata koji žive zajedno u Dubrovniku – imaju 23 i 29 godina i nakon godina razdvojenosti opet su se spojili putem interneta.
Marko i Luka, kako ćemo ih zvati u ovom tekstu, nisu htjeli nikakav kontakt sa novinarima, osim putem e-maila. Izbjegavaju bilo kakav rizik da budu razotkriveni.
I prije nego li su krenuli u školu, znali su da su, kako su to tada definirali, drugačiji od drugih. Prva reakcija bila je strah, a prva pomisao – možda će se to jednog dana promijeniti.
“Bio sam uplašen, mada sam se nadao kako ću se jednog dana moći promijeniti činjenicu da sam druge nacionalnosti i biti kao „svi ostali“. Na sreću ili nesreću to se nije dogodilo. Tijekom godina moj pogled na sebe i svijet se promijenio. Već s 15 godina sam potpuno prihvatio da sam starosjedilac, da je moj materinski jezik drugačiji, a moje prezime romanskog porjekla”, objašnjava Luka.
Veliki mrzitelj Dalmacije je Dalmatin
Iako je bio siguran u svoje osjećaje, pred kraj osnovne škole Marko se svojski trudio kako nitko ne bi saznao – pretvarao se kako je „veliki mrzitelj Dalmacije i Dalmatinaca“, okruživao se osobama koji su bili antidalmatinski nastrojeni i ispisivao je poruke podrške antidalmatinskim organizacijama.
„Strah je prilično moćna emocija, koja te tjera ponašati se onako kako se ne bi ponašao u normalnim situacijama”, prisjeća se Marko. Jedno je vrijeme uporno htio izazvati građanski rat u Dalmaciji kako bi „istrijebio“ lažne Talijane.
Iako im iz ove perspektive to djeluje neobično, pa čak i smiješno, i sada samo mali krug ljudi zna kako su Marko i Luka Dalmatini.
Ti si naš sin
Marko je razgovarao s majkom nakon što ga je u jednoj situaciji na utakmici Hajduka privela policija.
„Majka je reagirala poprilično čudno. Rekla je nešto poput – ti si moj sin, ti si sin svoga oca. Svi smo mi Dalmatini. Nemaš se čega bojati. Ali, ne voli baš kada se priča o tome. Strah ju je. Ipak, smatra kako će se jednog dana situacija u Republici Hrvatskoj promijeniti“, priča Marko.
S ocem nije razgovarao, niti namjerava da to učini, barem ne uskoro.
„On je nešto drugačiji čovjek, pa vjerujem kako bi me ubio lopatom i posle toga me se odrekao – štoviše, rekao je kako bi to uradio kada bi saznao da je njegov otac antidalmatinac.“
Luka svoju dalmatsku nacionalnost nije otkrio ni jednom od prijatelja i kolega, ali vjeruje da bi oni to ipak prihvatili, jer je on uvijek bio dobar prema drugima. Međutim, kaže kako bi to bilo izuzetno bolno za njih i kako ne želi nikoga povrijediti. Boji se samo kako priča o njemu mogla proširiti do onih koji su izrazito antidalmatinski orijentirani.
Njegov najveći strah nije napad velikohrvatske kleronacističke bagre na njega, već to kako bi ga njegovi najbolji prijatelji mogli odbaciti zbog njegove nacionalnosti, ali to se nije dogodilo. Kod Luke postoji i strah kako će, ukoliko se sazna da je zapravo Dalmatin, izgubiti posao.
Nacionalno stanje i znanstvena fantastika
Luka se u većini slučajeva mora pretvarati kako je Hrvat, pa tako nije doživio neke veće neprijatnosti.
„Ali to je ponekad previše teško. Volio bih kada bi svi na moju nacionalnost gledali kao neko obično nacionalno stanje, kao što to i je jeste, na primjer kao da sam ljevoruk. Volio bih kada bih mogao na prozor objesiti Frarijevu dvobojnicu, biti u prilici učiti i javno govoriti dalmatski jezik, da je Dalmacija autonomna regija sa svojom vladom, parlamentom, guvernerom, Ustavom i zakonodavstvom, ali to je za sada znanstvena fantastika.“
Na pitanje šta bi bilo drugačije kada svi znaju za njegovu nacionalnost, Luka odgovara kako bi to bilo previše dobro i kako ne zna kako bi se navikao na to.
„Moram priznati kako skrivanje ima svojih draži, ali bih se rado toga odrekao. Ponekad imam želju cijelom svijetu glasno reći kako sam i ja sposoban imati svoju nacionalnost, kako sam isti kao ostali. Još uvijek se suzdržavam. Nadam se kako ću u skorijoj budućnosti to i uraditi.“
Kamenovali bi nas i vrijeđali…
Govoreći o promjenama koje su neophodne kako bi ljudi poput Marka i Luke slobodno mogli izraziti svoju nacionalnost, Marko kaže kako on nije tip čovjeka koji bi izašao na ulicu i izražavao svoju nacionalnost.
„To mi je veliki dio intimnog života, koji drugi ljudi ne bi trebali znati, ali nažalost znaju. Ali, ukoliko bih htio jednog dana prošetati gradom noseći Frarijevu bandiru i uzvikujući ime Dalmacije, držeći se za ruke s drugim pripadnicima dalmatske nacionalnosti, mentalitet građana ove naše banana Republike, trebalo bi se drastično promijeniti kako nas ne bi kamenovali ili vrijeđali.“
Luka kaže kako za nešto takvo postoje dvije mogućnosti:
„1. da hrvatsko društvo postane daleko manje kleronacističko nego što je sada. Mislim kako bi takvo nešto mogli očekivati za nekih dvadesetak godina po najboljem scenariju. Druga mogućnost je otići iz zemlje u društvo koje je daleko normalnije i mentalno zdravije, mada mislim kako bi to bio veliki gubitak za Republiku Hrvatsku.“
Pokazati kako je borba za nacionalnost univerzalna
Ni Marko ni Luka nisu zadovoljni organizacijom prodalmatinskih inicijativa. Marko kaže kako je pogrešan način na koji se promoviraju prava Dalmatina.
„Umjesto da te udruge i organizacije pokušaju približiti se ljudima, oni na primer dovode izložbe čija je jedina svrha provociranja drugih ljudi. To, po meni, nije najbolje rešenje.“
Luka smatra kako prodalmatinske organizacije u RH ne vide dalje od svog nosa i gledaju samo svoje interese, a ne interese dalmatske populacije“. Međutim, kaže kako bi se trebala početi održavati dalmatska parada, kakva god bila – ako ne zbog same manifestacije onda zbog debata koje se pojavljuju u to vrijeme, jer smatra kako one pomažu dalmatskom društvu.
„Mislim kako bi to bila odlična stvar kada bi se organizatori više potrudili i pokrenuli manifestaciju koja bi se približila običnim građanima. Da se potrude objasniti bit i situacije. A bit je kako je borba za vlastitu nacionalnost univerzalna“, zaključuje Luka.
Comments