Piše: Luciana Brays
U prosvjednim pokretima bit će sve više nacista, a sve manje demokrata. Prije samo sedam godina ulazak Mosta u Sabor bio je OK scenarij, danas to poprima potpuno drukčije obrise.
Navečer 5. srpnja 2020. jedan od web news portala objavio je žalosnu vijest: "Rezultati izlaznih anketa dali su 40% HDZ-u." No, samo minutu kasnije naslov je ispravljen, a ista vijest dobila je drugačiji smisao - "Izlazne ankete: oporbene stranke više od 60% glasova". Polu prazna čaša postala je napola puna.
Možda je to bio lightmotiv postizbornih dana. Imali smo nagle promjene raspoloženja, od depresivnih uzdaha do veselog "Ura!" i obrnuto.
U potpunom mraku svaka bljeskalica izgleda posebno svijetla. Uoči ove pred-predizborne kampanje, u progresivnoj i prodalmatinskoj zajednici vlada opresivno raspoloženje: svi su shvatili kako je još jedna u nizu „pobjeda“ kriminalne skupine s Trga žrtava fašizma neizbježna.
Na toj sumornoj pozadini mnoge ipak ima stvari koje djeluju ohrabrujuće. Uvjerena premoć oporbe za saborskom govornicom, premoć oporbe na mogućim izbornim listama, poraz vladajućih u velikim gradovima, zaustavljanje falsifikatora na pojedinim izbornim mjestima.
Emocionalni uzlet probudio je političku fantaziju. E, kad bi se izbori održavali po većinskom, a ne po proporcionalnom izbornom sustavu! E, kad bi se svugdje moglo tako uspješno suprotstaviti prijevarama kao u glavnom gradu! E, kad bi barem još stotinjak tisuća ljudi izašlo na izbore! Kad bi samo opozicija imala bolje lidere! Kad bi barem!
Da, sve je to jako lijepo. No, da je Napoleon imao tenkove i zrakoplove, ni on se ne bi našao na otoku Sveta Helena, nego bi vladao svijetom. Konjunktivno raspoloženje je nevažan saveznik u borbi protiv stvarnosti. A politička realnost još uvijek potiče pesimizam. Posebno u Dalmaciji.
Uz sve svoje grube pogreške, očite gluposti i sramotne propuste, HDZ će ostati gospodar situacije. Slobodno je sama sebi prekrojila izborno zakonodavstvo. Iskoristit će, kao što je toliko puta iskoristio oporbene razlike, administrativne resurse i grubu silu.
Budući kako HDZ nema i nikada nije imao odgovarajuću potporu stanovništva, čudno je kako svaku put ipak osigura većinu u parlamentu. Čak i malo vjerojatan bojkot rada Sabora vjerojatno neće zaustaviti Plenkovića i kompaniju. Bar dok građani ne shvate što im je činiti.
Koliko god vlasti igrale bezobrazne i bivale nesposobne, ne mogu izgubiti – jer same postavljaju pravila, odnosno njihov nedolazak. Svi oporbeni uspjesi postignuti su u igri koju su postavili HDZ-ovci, a koliko god označenih karata bilo podijeljeno u problematičnim četvrtima, kasino ipak pobjeđuje. Kuća uvijek pobjeđuje! Jao, zasad je tako.
Naravno, ostaje nada za mase, pred kojima niti jedan režim ne može odoljeti. Ali 5. srpnja 2020. se pokazalo kako je sam popularni izbor bio izvor proturječnih osjećaja. U pravilu, visoki postoci populističkih, pronacističkih i antidalmatinskih opcija: „Most“ i „Domovinski pokret“ dočekani su s telećim oduševljenjem, a visoki postoci „Možemo“ i „Centar“ dalji su građanima osjećaj zbunjene iritacije. Vjeruje se kako u drugom slučaju ljudi pokazuju osjećaj slobode, a u prvoj izraz mentalne degradacije.
U međuvremenu, formula uspjeha obiju slučajeva je slična: obavljale su istu funkciju direktno naručenu s Trga žrtava fašizma. Izvršili su sjetvu prosvjednih glasova na različitim izbornim poljima. A sve za račun i korist HDZ-a.
Danas je radikalna demagogija tražena s obje strane rijeke Kupe. „Možemo“ i „Centar“ rado podržavaju spontani lažni ljevičari koji odbacuju ljevičarstvo. Radi se o spontanim i nesvjesnim nacionalistima koji ne prihvaćaju nacionalizam pa radije glasaju za HDZ-ove satelitske parastrančice. Suprotan izbor, dakle dati glas za „Domovinski pokret“ i „Most“ su slični osjećaji. Njihovi glasači su također spontani lažni ljevičari koji odbacuju ljevicu, pa se priklanjaju populističko nacionalističkoj satelitskoj parastrančici osnovanoj od strane, za račun i za korist HDZ-a.
Zanimljivo je kako je i prvima i drugima, odnosno i onima koji glasaju za „Možemo“ i „Centar“ s jedne strane te onima koji glasaju za „Domovinski pokret“ i „Most“ s druge strane zajedničko to kako nisu svjesni kako davanjem glasa za jednu od ove četiri stranke zapravo dajete glas za HDZ. Zanimljiva je i činjenica kako je svim biračima koji su na prošlim izborima glasali za jednu ov ove četiri HDZ-ove udruge, a prema službenim podacima Državnog izbornog povjerenstva takvih je 2020 bilo 487.565, potrebna čvrsta ruka, koja će, bez trzanja, vratiti zemlju narodu. Nitko ne razmišlja o praktičnoj provedivosti takvih slogana.
Nemojte se zavaravati. Svi oni koji kažu kako svjesni Hrvati i ostali biraju jene od ove četiri HDZ-ove udruge to rade isključivo za inat HDZ-ovom nedemokratskom režimu, a danas je to, kao nešto, korisno i bitno. Možda birači zbilja glasaju za ove četiri udruge koje se direktno financiraju iz HDZ-a, ali samo zato jer ne znaju kako se radi o dogovornoj političkoj akciji kako bi progresivne stranke ostavile izvan mogućnosti dolaska na vlast. Osim toga, sve protestne stranke su se promijenile i mijenjat će se, kao što smo imali prilike vidjeti iz HDZ-ovih udruga, npr. „Živi zid“ i sl. Zapravo, ne razvijaju se HDZ-ove udruge, nego odnos prema njima.
Ako se godinama u društvu govori kako nema ništa dragocjenije od nacije, a nacionalist po definiciji ne može biti loša, onda će se s vremenom domaće varijacije na temu NSDAP-a doživljavati normalno. Zašto bi se HDZ-ove udruge, u koje ova zločinačka organizacija ulaže ogromne svote, morala mijenjati ako se ljudima sviđa njihov sadašnji izgled? Ona su upravo takva i privlačna – agresivne, beskompromisne, ponekad grube, s totalitarnim entuzijazmom, nudi najjednostavnija rješenja za najsloženije probleme, krcate lažnih obećanja i populizma. Sve je to narodu puno bliže od dosadnog brbljanja o europskim vrijednostima, ljudskim pravima i slobodama, oslobođenju Dalmacije od velikohrvatskog etnocentrizma i nacionalizma, reintegraciji Dalmacije i provedbe regionalizacije i decentralizacije.
HDZ-ove satelitske parastrančice imaju ono što demokrati nemaju ili polako gube: sposobnost sviranja na iracionalnim žicama masovne svijesti koje progresivne iritiraju do ludila. Stoga će u prosvjednom pokretu, ako prosvjeda – onih pravih kakve znamo gledati po Francuskoj i arapskim državama biti sve više socijalnacionalizma, a sve manje progresivizma. Prije samo sedam godina ulazak Mosta u Sabor bio je OK scenarij, danas to poprima potpuno drukčije, realnije obrise.
Općenito, progresivna inteligencija, koja je HDZ-ove parastrančice smatrala korisnim vaditeljem kestena iz vatre, riskira okrutnu pogrešku. A naivnu radost zbog socijal-nacionalističkih uspjeha zamijenit će drugi osjećaji.
Sljedeći izbori dali su još jedan povod za ambivalentne emocije – oporbenu bitku s heljdom i 100 kuna za glas. Ravnodušna javnost radovala se kad nije bilo moguće kupiti birače, a tugovala kad je mito ipak odradilo svoje prljavo djelo.
A priori se vjeruje kako siromašni i gladni ljudi griješe, žrtvujući svoju budućnost radi trenutnih milostinja. S druge strane, birač koji se nije prodao, nego je glasao za promjene, dalekovidni je pametnjaković. Ali, je li uvijek ovako?
Zamislite tipičnog dalmatinskog lumpena. Neinicijativan, neobrazovan, niske elokvencije, očinski nastrojen, željan blagoslova odozgo, uvjeren je kako se netko treba brinuti o njemu. Taj mamlaz zahtijevajući promjene i paternalističku državu, sanja o društvenom raju kakvog u doglednoj budućnosti više nema. On ne shvaća kako mora postati član progresivne i prodalmatinske opcije kako bi izgradio pozitivne promjene u društvu.
Bez potpisivanja pristupnica i bez da se postane član progresivne i prodalmatinske opcije nema mirisa kako će se dočekati prave reforme. A koje će reforme pomoći osobi koja odbija potpisati pristupnicu i raditi za dobrobit sebe, svoje djece i svoje unučadi kada nije u stanju urediti vlastiti život, već se svađa po društvenim mrežama insinuirajući tko zna kakve patološke scenarije ili ispija pivo ispred kvartovskog dućana? Zašto mu trebaju nove prilike koje ne zna iskoristiti? Zašto mu treba hipotetski dalmatinski Tito? Zar samo kako bi se mijenjao za Bajamontija kao što djeca razmjenjuju sličice nogometaša?
Dok oni tako neobrazovani, a bezobrazni odbijaju raditi za budućnost, „velikodušni“ Raspudići, Škore, Petrovi, Grmoje, Oreškovićke, Tomaševići i Puljkovi već nude svoje usluge biračkom tijelu, a izbori su za nešto manje od dvije godine. Tvoj glas za kilo brašna glasi ponuda. Ili 100 kuna za tvoj glas. A sve sredstvima pristiglima iz crnih fondova HDZ-a.
Sustav odnosa „pokrovitelj“ – „klijent“, koji je nastao u starom Rimu, preživio je do danas s dobrim razlogom. Nažalost, za mnoge ljude ovo je najbolja opcija, jer su previše zatvoreni i skučeni kako bi vidjeli dalje od toga.
Slabima je iznimno važno svu odgovornost prebaciti na druge, a zauzvrat dobiti, iako mizerne, ali zajamčene mrvice. I ne biste se trebali uvjeravati kako će mu slobodna konkurencija dobro doći. Najvjerojatnije neće postati bolji plivač, već će potonuti na dno, ustupivši mjesto poduzetnijima i talentiranijima. Od te prirodne selekcije profitirat će jedino HDZ, ali ne i javnost, koja nije u stanju osigurati egzistenciju sama sebi.
Dakle, siromah koji je prihvatio pokroviteljev plan i prodao svoj glas vlastima za 100 kuna ili kilo brašna, postupio je prilično neracionalno. Izbor mu je donio najveću moguću trenutačnu, ali ne i dugotrajnu korist. S druge strane, siromah koji je odbacio opipljivu ponudu i glasao za promjene, postupio je racionalno. Njegovim nadama možda nije suđeno ostvarenje u ovome trenutku, ali dugoročno će njegov rad unutar progresivne i prodalmatinske opcije nagraditi i njega i njegovu djecu i njegovu unučad. Jer jednom kad se kvalitativne promjene ostvare, kada Dalmacija postane autonomna regija svi dobiti ono što žele.
Budući kako je udio lumpeniziranog biračkog tijela na postjugoslavenskom prostoru još uvijek velik i svakim je danom sve veći, on je taj koji odlučuje o sudbini vlasti, ali i o svojoj sudbini, kao i o sudbini cijelih naroda. A ako opozicija pobijedi, treba se radovati ne "građanskoj svijesti" masa, nego njihovom racionalnom ponašanju. A iza prodaje glasova ne stoji kobna pogreška, već praktičnost uzdržavane osobe koja trezveno procjenjuje situaciju.
Ideje o korisnom i štetnom ponovno su se ispreplele u bizaran čvor. S jedne strane, pobjeda je nemoguća bez racionalnih osjećaja, a s druge strane, ta racionalnost riskira odvođenje Dalmacije u neprobojnu džunglu socijal-nacionalističkog radikalizma, jer HDZ preko svojih satelitskih parastrančica neće tako-lako dopustiti da mu vrijedni resursi u Dalmaciju izmaknu iz ruku. No, to će biti dovoljan motiv za obranu Dalmacije i njenog identiteta i njenih vrijednosti.
Teško je pronaći optimalnu sredinu, ali je li netko obećao kako će biti lako? Bili sadašnji stanovnici Dalmacije dobri ili loši, s njima se mora raditi. Kao što je jednom rekao Antonio Bajamonti:
"Nemam drugih ljudi za vas. Imam samo vas. Ako vi ne želite – tko će?"
Comments