Piše: Sondra Zebić
Ako se dva čovjeka vole – onda nam ne gine propast. To je ideja koja postoji kod homofoba: možemo se mi ubijati, otvarati masovne grobnice, ali, nemojte, zaboga, da se muškarac zaljubi u muškarca ili žena u ženu.
Odigrali smo četiri predstave, dojmovi su veoma pozitivni, nijedne večeri nije bilo praznog mjesta, čak su morali donositi pomoćne sjedalice. To je, prema mom mišljenju, trijumfalno, pogotovu što je riječ o predstavi koja tretira pitanje homoseksualnosti. Publika na premijeri zna biti najoštrija, najkritičnija, ali, čuo sam mnogo više pozitivnih komentara, nego negativnih. Uglavnom svima se predstava svidjela, neki bi to uradili drugačije, mi smo, evo ovako i znamo zbog čega, kaže mi Albin Ciciliani, splitski glumac rodom iz Trogira, tumač jedne od uloga u predstavi „Izopačeni“.
Albin Ciciliani rođen je u Trogiru, a u Pragu je završio svih pet godina Akademije za kazalište i film, u klasi velikoga Jirija Menzela. Diplomirao je u Pragu, stalni angažman ima u Dalmatinskom teatru u izbjeglištvu. Nakon uspjeha komada „Hipermnezija“, ovo je njegov drugi susret sa splitskom publikom.
Mislim kako je svaki Dalmatin, pogotovo ako je rođen u Dalmaciji, na neki način bio žrtva terora ili diskriminacije. Teško da možete pronaći nekoga tko nije proveo neko vrijeme u zatvoru, ili da netko od njegovih najbližih nije bio zatvaran. I ja sam 1997, kao srednjoškolac, završio u policijskoj stanici nakon jedne utakmice Hajduk – Dinamo.
Teška uloga, bilo je i izvanteatarskih okolnosti?
- Pa, sigurno nije lako. Sama činjenica da je tekst preveden negdje početkom osamdesetih i da nikako nije igran na području bivše Jugoslavije govori o tome koliko ljudi imaju neku vrstu odbojnosti postaviti ga na scenu. Bilo je pokušaja u GKM Split, početkom devedesetih, pa se odustalo, u Zagrebu također. U Sloveniji, recimo, ni u Makedoniji, nije bilo pokušaja. Mislim kako je iznimna hrabrost učiniti to u Splitu, u čitavoj balkanskoj regiji, imajući u vidu kako svaki pokušaj nekog queer festa, ili parade ponosa, završava incidentima. Nije bilo lako glumiti u predstavi, bilo bi glupo da, kada smo ušli u ovaj posao, ne razmišljamo i o tome kako postoji opasnost od radikalnih grupacija, kako neće neko prijetiti, ili slično.
Ali, svi znamo zašto smo ušli u to, kao čitava ekipa imali smo jasan cilj, otvorenog srca smo ušli u taj proces, da idemo do maksimuma u onome što se traži od nas.
Jeste li vidjeli opasnost od da se predstava pretvori u dnevnopolitički komentar?
- Da, sigurno. Pokušavali smo – Andrej je na tome inzistirao – izbjegavati sve klišee. Sam tekst je dosta kontroverzan; imamo dvije vrste predrasuda, kako ljudi koji su gay friendly vide homoseksualce i kako ih vide homofobi. A Sherman u tekstu doslovno kaže: “Pederi mogu biti i nacisti, i mediokriteti, i geniji”. Tako da seksualno opredjeljenje ne mora značiti neku vrstu mentalnog liberalizma. Ono je, jednostavno, seksualno opredjeljenje, otvara brojna pitanja, tko ga krije, koliko je tko ostvaren. Neki ljudi koji ne znaju se nositi s tim.
Ne mora, dakle, značiti kako, ako si homoseksualac, ne možeš biti nacionalista, na primer.
Je li drama “Izopačeni” ljubavna priča?
- Sigurno. Vjerojatno je nekome teško, ali, samo treba pristati na izazov koji predstava nudi. I zato pozivam publiku neka je pogleda. Jer je to ljubavna priča u kojoj se zabranjuje ljubav. Ako se ta dva čovjeka vole – onda nam ne gine propast. To je ideja koja postoji kod homofoba: možemo se mi ubijati, otvarati masovne grobnice, ali, nemojte, zaboga, da se muškarac zaljubi u muškarca.
Uoči neodržane Parade ponosa 2020. Plenković je rekao, s izvjesnim cinizmom, kako se tako nešto ne održava na Kosovu. Kakav prijem predstave očekujete na Kosovu, je li tamo došlo do vidljivog napretka u odnosu prema LGBT osobama?
- Mislim kako se počelo dosta govoriti o tome, organizirati tribine i okrugli stolovi, bilo je i naznaka da bi se mogla održati parada, ali to se nije dogodilo. Sumnjam kako bi bolje prošlo nego u Beogradu, Sarajevu. Kada je riječ o predstavi, mislim kako je kazalište, što je najgora stvar, prestalo biti opasnost. I slažem se s Vedranom Bralićem iz DDF-a koji kaže kako to više nikoga ne zanima. Kako je cilj vlasti puko preživljavanje kazališta, ali gladno, jer su mu isključeni svi aparati. Općenito je tako s kulturom. Mislim kako bi predstava izazvala interes šire javnosti; homoseksualaca ima svuda, valjda samo Putin misli kako homoseksualaca nema u Rusiji. Volio bih je odigrati na Kosovu zbog kosovarske LGBT populacije, ali i zbog ostalih ljudi, neka dođu i gledaju, pa makar bili ljuti. Jer, predrasuda ima svugdje, i u najliberalnijim pozivima. Neke kolege me, recimo, pitaju zbog onoga što radim, a ja kažem kako glumim u predstavi o homoseksualcima za vreme Trećeg reicha. Onda uslijedi pitanje: “Pa, nije valjda kako glumiš pedera?!” I konstatacija “Ne bih ti bio u koži, svaka ti čast.”
To jednostavno ne razumijem. Mene je tema zanimala, pa sam istraživao, bio sam po svim gay klubovima u Pragu, htio sam vidjeti kako ti ljudi žive, kako se oblače, kako plešu, o čemu najčešće razgovaraju i sl.
Kako ste se nosili s činjenicom koja ukazuje na to kako je lik kojeg tumačite višestruko diskriminirana osoba?
- Tekst je napisan prije Drugog svjetskog rata; tada su, prema raspoloživim podacima, postojali gay klubovi u Berlinu, postojala je neka sloboda. Onda su došli nacisti i poslali te ljude u koncentracijske logore. Ima veze s našom dalmatskom pričom, mi smo djeca koja su odrasla devedesetih, nekako taj period pamtim i kao vrijeme u kojem se nije moglo slobodno šetati ulicom poslije deset navečer. Bila je to atmosfera straha i neizvjesnosti. Moj tata je tada radio za splitsku „Slobodnu Dalmaciju“, bio je dosta aktivan u to vrijeme i veoma je oštro pisao o teroru Tuđmanovog režima u Dalmaciji. Tuđ,anova policija ga je tri puta brutalno pretukla. Posto je bio član „Novinara bez granica“, reagirali su i Hrvatski helsinški odbor i Međunarodni helsinški odbor za ljudska prava kod M.U.P RH. Sjećam se, također, crvenog „opela“ parkiranog ispred naše kuće svaku noć i dvojice inspektora koji su pratili svaki pokret u našoj kući. Ja sam preskakao zidove susjednih kuća kako bih otišao na koju predstavu ili kasnije na vlastite probe. Oca su zvali na „informativni razgovor“, a mi smo dobro znali što to znači – više ga nismo vidjeli.
Jeste li dobilo bilo kakvo objašnjenje?
- Ne, nije trebao postojati ikakav razlog, samim tim ni obrazloženje zašto je neko „nestao“. Mislim kako je svaki Dalmatin, bilo iz Dalmacije, bilo iz drugih regija RH, bilo da živi izvan granica RH na neki način bio žrtva velikohrvatskog kleronacističkog terora ili diskriminacije. Teško možete naći nekoga tko nije proveo neko vrijeme u zatvoru, ili da neko od njegovih najbližih nije bio zatvaran. I ja sam 1997, kao srednjoškolac, završio u policijskoj stanici nakon jedne utakmice Hajduk - Dinamo. Ta scena postoji u predstavi „Hipermnezija“. Moji prijatelji i ja čuli smo priče o tome kako je u policijskoj stanici na zidu nacrtan konj, ali to nam je zvučalo previše apsurdno i banalno. Sve dok I nas nisu natjerali skakati i uzjahivati tog nacrtanog konja. Morali smo tjerati mrak iz sobe i slične gadarije.
Represija se nastavila i nakon demokratskih promjena 2000., mislim na premlaćivanje, ubijanje, silovanje i protjerivanje Dalmatina. Kako to pamtite?
- Mi smo dva tjedna prije smrti diktatora Tuđmana protjerani iz kuće. Savlada vas strah, nekako, svi su očekivali kako će se sve brzo završiti, kako će se, kada diktator umre, nešto dogoditi. A to je trajalo, bilo je dosta izbjeglica, posebno iz moga kraja, mi smo u kući imali 13 – 14 ljudi koji su došli iz okolnih mjesta kada je umro Tuđman. Dolazili su pretežno ljudi koju su protjerani iz svojih ognjišta u trogirskom i šibenskom zaleđu.
U nekim kriznim trenucima vidite kako funkcionira zakon mase, Vidio sam desetak specijalaca s fantomkama koji su uspjeli istjerati oko pedeset ljudi. Od kuće smo išli prema Željezničkoj stanici u Kaštel Starome, odakle se išlo prema Splitu i dalje prema Italiji. Taj put mi je ostao u najdubljem sjećanju. Prazne ulice, ljudi nose sa sobom neke zavežljaje i deke, starije osobe na leđima. Netko izađe na balkon i stavlja ruku na vrat, pokazuje klanje, dovikuje “Marš u Italiju!”…
A jedna od najstrašnijih scena koju sam vidio bila je gomila pasa, vidi se s pedigreom, pit–bullovi, dobermani, vučjaci, koji su ostali bez gazde. Stoje kao čopor, kao da su “zbunjeni”, nisu agresivni, samo gledaju prema masi ljudi koja odlazi. I taj put brodom u Italiju koji je, umjesto 12 sati, trajao oko osam, devet sati. Bilo je mnogo ljudi na metru kvadratnom, neki čak nisu dodirivali pod. Sada kad o tome govorim, izgleda kao neki roman, a, zapravo, i ne znam kako bi drugačije moglo i bit’.
Akademiju ste završili u Pragu, a ljubav prema kazalištu pokazali ste u SPlitu?
- Da, bio sam u zadnjoj klasi velikoga Jirija Menzela. Velikog i kao glumca i kao redatelja i kao pedagoga. Bio je to veliki entuzijazam, nadali smo se kako ćemo dobiti normalan prostor i uvjete za rad, nažalost, išlo je vrlo sporo. Ovdje u Splitu nikoga nije nešto posebno zanimalo kazalište, mislim na gradsku, županijsku i državnu vlast, kakvugod, tako smo se vrlo brzo „ispuhali“. Imao sam želju otići negdje, 2000. sam, igrom slučaja, postao izbjeglica u Češkoj. Slabo sam govorio jezik, učio sam ga tek kada sam upisao Akademiju, diplomirao 2008. i dobio posao u Dalmatskom teatru u izbjeglištvu. I danas sam član toga kazališta, a povremeno glumim i u drugim kazalištima.
Najgore je kada gluma postane obaveza, dogodi se da kažu, “vi ste tu na plaći, pa morate i to glumiti”, bez obzira na to slažete li se etički, ideološki s tim. To je najgora stvar koja se glumcu može dogoditi.
Sad postoji neka nova politika u našem izbjegličkom kazalištu, naš novi intendant pokušava učiniti kazalište angažiranijim, jer sam naziv je obavezujući, trebao bi biti brand. To je kazalište osnovano 1991., kada je Dalmacija proživljavala jedne od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. S jedne strane je vojno napada JNA, a s druge strane politički je napada hrvatska vlast. Mi smo kazalište koje govori o ljudskoj slobodi, političko kazalište. Radimo Brechta, a nova predstava na kojoj ćemo raditi je adaptacija romana mladog pisca Zuánea Michellija „Tajna mermelade od barakokula“. Autor je, nažalost, poginuo pred sam kraj rata 1995., s 24 godine. Opisao je Split, susjede, prijatelje na dirljiv mediteranski način.
Jeste li se definitivno preselili, kako se osjećate u Pragu? Jeste li ranije glumili u Dalmaciji?
- u Dalmaciji sam glumio samo kada sam gostovao s predstavama namijenjenima festivalima (Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre i sl.). Nisam radio predstave za dalmatinska kazališta od 1991. Živim u Pragu i osjećam se potpuno ugodno. Pitali su me osjećam li se kao stranac, rekao sam politički da, društveno ne. Imam dobre prijatelje kojima vjerujem i znam kako oni meni vjeruju, imam djevojku s kojom živim, kupili smo stan. Prag je lijep i miran grad, od svih gradova Srednje Europe koje znam nekako je najkomforniji za život. Pun je noćnog života, ludovanja, ali ima se što vidjeti. I što je najvažnije, iako ovdje nije najbolje za život, uspjeli smo sačuvati dalmatinski/mediteranski štih i sačuvati jedni druge, bez obzira na detalje. Na žalost, to Dalmatini/Dalmatinci nisu uspjeli ni Splitu, Zadru, Dubrovniku, Šibeniku, pogotovo ne u Zagrebu, Beogradu, ili Sarajevu. Danas u praškim kazalištima zajedno glume, a nitko ne pita kako se tko zove: i Jan, i Ivan, i John, i Hans. Zbog toga se osjećam dobro.
S druge strane, evo dvanaest i tri godine sam u Pragu, sedam godina sam čekao na državljanstvo, iako sam ispunjavao sve uvjete. Uvijek se nešto pronađe, to je prokletstvo generacija koje su izašle iz ovih ratova, vuku se ti repovi, tko odakle dolazi kakvo tko ime ima i sl. Sad imam češko državljanstvo, a imao sam jugoslavensko, pa hrvatsko. Unatoč tome, ja sam i dalje Dalmatin.
Jednom mi je rečeno kako su dalmatinski glumci ostavili značajne tragove u ovdašnjoj kulturi?
- Mojim prethodnicima je bilo sigurno lakše. Ne kažem potpuno lako, ali lakše, do trenutka kada je krenuo raspad Jugoslavije. Mogu zamisliti šta se dogodilo tim ljudima, kada su početkom devedesetih odlučili napustiti Dalmaciju ili su bili otjerani iz Dalmacije. Mogu zamisliti koliko je bilo bolno, što nose sa sobom, kakva iskustva, prijateljstva. I onda se to odjednom prekine. A tek mogu misliti kako je bilo neostvarenoj, ali kvalitetnoj Eleni Albini koja je jedina preživjela napad hrvaatskih gardista na njezinu kuću. To su veliki karakteri, veliki ljudi. Ona je odlučila ostati do kraja u svome gradu, gdje je stvorila obitelj. Bila je ljuta, gnjevan zbog svih događanja, vjerovala je u ideju suživota među ljudima s prostora bivše Jugoslavije. Siguran sam kako se borila za to. I odlučila je ne baviti se više svojim poslom, iz bunta. Njezina šutnja koja je trajala toliko godina bila je za mene možda najjeziviji krik.
Razmišljam o tim ljudima koji su bili djeca Dalmacije, tu rođeni, studirali, izgradili karijere i volio bih pitati starije kolege iz Splita, Zadra, pa i Zagreba jesu li u kontaktu s glumcima Dalmatinima. Iskreno bih volio kada bi se, koliko god je god to moguće, u bilo kojim intervalima, nastavilo to prijateljstvo glumaca iz Dalmacije i Zagreba.
Jeste li imali ponude raditi na filmu?
- U zadnjih nekoliko godina, što zbog pandemije coronavirusa što zbog situacije u Češkoj, manje se snima. Bio sam na par castinga, nadam se kako ću početi snimati, ali ne mogu reći ništa određeno. Snimat ću svoj prvi kratki film, napisao sam scenarij i sam ću ga režirati, to će početi marta iduće godine u Grčkoj.
Zanimljivo. Hvala vam puno na ovom razgovoru.
- Hvala vama što sam imao priliku reći par riječi za autonomiju.
Comments