Piše: Goran Marasović
Cijene hrane u njemačkim trgovačkim lancima u Njemačkoj niže su i 70 posto od onih u Dalmaciji, pokazuje analiza novinara Autonomije koji je posjetio trgovačke lance po Njemačku.
Ekonomskog analitičata našeg portala šokirala je činjenica kako je cijena kilograma pomidori (rajčica) u njemačkom „Lidlu“ 1,39 eura, dok se kod nas u Dalmaciji u istom trgovačkom lancu kreće od 2,29 eura pa naviše.
Ne postoji ekonomska logika za ovako visoke cijene hrane u Dalmaciji, budući kako su svi inputi u Njemačkoj značajno skuplji, a klima naše države značajno povoljnija za uzgoj pomidori od uvjeta koji vladaju u Njemačkoj.
Cijene pakiranja 10 nešto kvalitetnijih jaja u Njemačkoj su uglavnom ispod jednog eura dok se u Dalmaciji ta cijena kreće od 1,99 pa do 4 eura. Pošto je u posljednjih godinu dana došlo do značajnog pada mogućnosti nabave hrane za perad, jasno je kako u Dalmaciji ekstraprofit ostvaruje onaj tko se bavi industrijom proizvodnje jaja.
Ipak, šampion skupoće u Dalmaciji je riba. Tako npr. 800 grama zaleđene i očišćene aljaške kolje koji u poznatom trgovačkom lancu košta 3,99 eura, dok je puni kilogram kvalitetne aljaške kolje u Njemačkoj svega 1,99 eura. Kod nas 800 grama lososa iznosi 38,99 eura, u Njemačkoj 13,99 eura.
Pošto se aljaška kolja svakako uvozi, jasno je kako su trgovački lanci koji posluju u Dalmaciji odredili ekstremno visoku maržu za uvozne ribne proizvode.
Nadalje „tetrapak“ mlijeka s čepom u Njemačkoj košta 95 centi, dok se u Dalmaciji na akcijskoj cijeni taj proizvod ne spušta ispod 1,50 eura.
Zanimljivo je kako se kilogram popularnog kompota od ananasa u najvećoj evropskoj ekonomiji prodaje po cijeni 1,89 dok je kod nas od 2,49 pa naviše.
Cijena kilograma banana u njemačkom „Lidlu“ košta stabilnih 1,29 eura, dok kod nas cijena varira ali su uglavnom veće nego u Njemačkoj.
Cijene mesa i mesnih prerađevina uglavnom su u Njemačkoj daleko niže nego u Dalmaciji, ali pošto su drugačiji proizvodi onda je teško adekvatno usporediti. U Njemačkoj je meso i proizvodi od mesa zdrave boje ne smrdi po truleži i nije staro, dok u Dalmaciji… zaključujete već.
Minimalna netto plaća u Njemačkoj iznosi 2540 eura, dok je u Dalmaciji minimalna netto zarada 450 eura.
Podsjetimo, šest najvećih trgovačkih lanaca, kao i jedan najveći uvoznik prehrambenih i ostalih potrepština imali su lani ukupan prihod od 4,1 milijardu eura, što je rast od 16% u odnosu na 2022. godinu kada su uprihodovali 1,45 milijardi eura. Tih sedam kompanija je prošle godine imalo netto dobit od 35,5 milijuna eura, odnosno porasla je za 62% u odnosu na 2022. kada je iznosila 21,9 milijuna eura.
Zašto je u RH sve skuplje
Stanivnici Dalmacije i dalje raspravljaju o tome kako su cijene mnogih proizvoda više nego u bogatijim državama Europske unije. Cijene u slovenskim, talijanskim, njemačkin, austrijskim, njemačkim, francuskim, belgijskim, nizozemskim trgovinama često su ispod cijena u Dalmaciji, a plaće su puno manje.
Iako se o tome raspravljalo i prije, uvođenje eura je ključni događaj koji je olakšao usporedbe. Kuna je zamagljivala činjenicu o relativnoj skupoći u Dalmaciji, jer je preračunavanje iz jedne valute u drugu otežavalo sagledavanje pravih cijena.
Čak su i domaći proizvodi nerijetko jeftiniji, pa kako ne bi bili strani? Za uvozne proizvode se razlika može opravdavati prijevoznim troškovima, ali ne i za domaće. Zbog čega su cijene u Dalmaciji tako visoke?
Brojni su razlozi, ali većina ima zajednički nazivnik – hrvatsku državu i nepoštivanje trgovačke etike. Točnije, državni porezi i ostali nameti podižu konačnu cijenu proizvoda, direktno i indirektno. Pojedinačno se ne radi o velikim razlikama, ali kada se dodaju jedan na drugi, onda se dobije dojam kako su cijene čak i manje nego što trebaju biti s obzirom na to koliko država u cijelom lancu proizvodnje, prijevoza i prodaje uzima.
- PDV
Prvi razlog, koji bi trebao biti jasan svima, stopa je PDV-a. Radi se doslovno o državnom dodatku na cijenu trgovca. Ako trgovac, kalkulirajući sve troškove i maržu, postavi cijenu na osam eura, država preko PDV-a na to doda još dodatna dva eura. Tako kupac umjesto osam eura nešto plati deset eura, od čega je dio koji se odnosi na PDV nerijetko veći od profita trgovca.
Trenutna stopa PDV-a u Hrvatskoj je 25 posto i druga je najveća u EU. Ista je kao u Danskoj i Švedskoj, u kojima su plaće višestruko veće, a višu stopu ima samo Mađarska (27 posto). Od država s čijim se cijenama ovih dana uspoređujemo, Njemačka ima stopu PDV-a 19 posto, a Slovenija i Italija 22 posto.
Samo, ova razlika u cijenama je minorna, ali to je tek početak. Za ograničen broj prehrambenih proizvoda Republika Hrvatska ima smanjenu stopu, ali imaju je i ostale države. Slovenija ima umanjenu stopu od 9.5 posto, ali na svu hranu i sva pića, a ne samo na ograničen broj prehrambenih proizvoda, kao Republika Hrvatska čija smanjena stopa iznosi 13%.
- Trošarine
Iako se tako ne zovu, trošarine su oblik poreza. U tome je jasna i Carinska uprava koja na svojim stranicama izričito navodi kako su "trošarine i posebni porezi neizravni porezi kojima se oporezuje promet, odnosno potrošnja pojedinačnih proizvoda..."
Trošarine na kavu, alkohol, duhan i bezalkoholna pića podižu cijenu tih proizvoda, a za razliku od PDV-a, nisu vidljive na računu, nego jednostavno ukalkulirane u cijenu tj. troškove proizvođača/trgovca. Ipak, trošarine na energente, što uključuje trošarine na gorivo, i trošarine na električnu energiju podižu cijenu svih proizvoda.
Troškovi prijevoza su uključeni u cijenu svih proizvoda, a između 45 i 55 posto cijene spremnika goriva se odnosi na davanja državi. Sve trošarine su prihod općeg proračuna, ali se iz njega 0.11 eura (prije uvođenja eura 0.80 kuna) po litri šalje Hrvatskim cestama, 0.03 eura (prije uvođenja eura 0.20 kuna) Hrvatskim autocestama, te 0.03 eura (prije uvođenja eura 0.20 kuna) HŽ Infrastrukturi - sve redom nebitinm državnim firmama koje služe za uhljebljenje nesposobnih, ali podobnih.
Trošak prijevoza je veći zbog umjetno visoke cijene goriva, a to se prenosi i na ostale cijene. Udio države u cijeni litre eurosupera 95 i dizela je veći od prosjeka Europske unije, u rangu Njemačke i znatno iznad Poljske, Rumunjske, Mađarske i drugih standardom usporedivih država. To pomiče cijene u Republici Hrvatskoj bliže razinama Njemačke.
- Visoke cestarine
Iako se iz svake litre goriva izdvaja za Hrvatske autoceste, od čega su 2022. ostvarile prihod u iznosu 427 milijuna kuna, autoceste u Hrvatskoj se ipak plaćaju. I to preskupo.
Od Zagreba do Karlovca veliki teretni kamion plaća 10.60 eura, od Zagreba do Gospića 42 eura, Zagreba do Splita (Dugopolje) 83.7 eura itd. To su cijene u samo jednom smjeru, da ne bude zabune.
To također povećava troškove transporta. Iako se ne radi o velikom iznosu po jedinici proizvoda, kada se doda na sve ostale troškove, nastala razlika nije zanemariva. Svaki dodatni trošak povećava cijenu proizvođača, veletrgovca i trgovca, a samim time je i PDV veći jer se određuje u postotnom iznosu.
- Manjak konkurencije
U Dalmaciji je glavni trgovački igrač, lanac Konzum koji danas drži između 20 i 30 posto tržišta. Nekada je držao i preko 30 posto, a najbliži konkurent mu nije imao ni 10 posto. Uz to se radilo i o Todorićevoj zlatnoj koki, u koju se kadroviralo po političkom ključu.
Todorića je, nije tajna, stvorila država. Konzum u "najboljim danima" bio toliko sveprisutan da je u nekim županijama imao i preko 50 posto tržišnog udjela. Zbog svoje veličine je Konzum imao dominantnu tržišnu poziciju, a zbog političke povezanosti je imao privilegiranu tržišnu poziciju.
Samim time je određivao cijene, a svi ostali su se njemu prilagođavali. Zašto držati cijenu nekog artikla na šest kuna ako je u Konzumu osam? Sasvim je dovoljno sniziti na sedam kuna umjesto na šest a da se bude cjenovno konkurentniji. Visoko postavljena ljestvica znači kako će i razina ispod te ljestvice biti veća.
Zbog toga su stanovnici Dalmacije dolazak svakog novog trgovačkog lanca gledali s (nezdravom) skepsom, pa i prezirom. Dolazak diskontera Lidla i Kauflanda, koji su glavni konkurent Konzumu danas, bio je popraćen negodovanjem šire javnosti.
Naravno, Konzum i Todorić su kroz medije poticali otpor prema konkurenciji, šireći laži kako, primjerice, blagajnice Lidla u Njemačkoj moraju nositi pelene. Kako Hrvati još ne razumiju kako veća konkurencija ide u korist kupcu jasno je iz reakcije građana na nedavni dolazak talijanskog diskontnog trgovačkog lanca, Eurospina.
Nepoštivanje trgovačke etike
Trgovinskim postupcima smatra se svaki oblik razmjene dobara, usluga ili dobra i usluga za monetu između dvoje ili više ljudi. Stoga se trgovina može definirati kao samostalna gospodarska djelatnost koja se u ponajviše bavi nabavljanjem i prikupljanjem određenih vrsta roba, s tim da je su potrebne konstantne povratne informacije o ponudi i potražnji kupaca kako bi se razina zaliha nesmetano mogla očuvati i skladištiti i zaključno, kako bi odgovarala zahtjevima kupaca koji ujedno stvaraju veze između kupaca i proizvođača.
Trgovina se kao i svaka druga privredna djelatnost ograničava etičkim normama. Trgovinska etika se fokusira na moral i propisana pravila. Trgovinska etika odnosi se na istinitost i pravednost očekivanja društva, poštene konkurencije, oglašavanja, društvenih odgovornosti, odnosa s javnošću, ponašanja poduzeća u zemlji i inozemstvu.
U okviru poslovne etike etički kodeks se odnosi na skupove formalnih i neformalnih pravila, shema, propisa i dobrih običaja u poslovnom ponašanju. Etički kodeks služi kao okvir u kojemu bi se trebali kretati i na taj način formalno olakšava poslovanje u sve kompliciranijim uvjetima na tržištu. No, gramzivost vlasnika trgovina i želja za bogaćenjem preko noći smanjila je poslovnu etiku trgovaca i zanemarivanja pravila etičkog kodeksa.
Mnogi trgovci ne poštuju zakonska i moralna načela te u trci za stjecanjem basnoslovnog bogatstva uništavaju konkurenciju, kupce i na kraju same sebe. Eklatantni primjer kršenja trgovačke etike je to što u Švedskoj ili Danskoj vlasnik male trgovine treba 35 godina rada kako bi kupio auto, dok u Dalmaciji vlasnik trafike u roku od tri mjeseca vozi Mercedes.
Sve su ovo razlozi zašto su cijene domaćih i stranih proizvoda na dalmatinskom tržištu i do 70% skuplje nego li, npr. u Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Austriji… i zbog čega je životni standard stanovnika Dalmaciji najniži od svih europskih regija.