Piše: Laura Haznadar
Novi prvi čovjek Hrvatske biskupske konferencije, mons. Dražen Kutleša krajem kolovoza razriješio je spornog župnika don Damira Stojića. Vijest je odjeknula kao bomba, ipak…
Prije trideset i četiri godine, 1989. vladajuća većina u splitskoj gradskoj skupštini donijela je, bez ikakve najave, odluku o ponovnom uspostavi sv. Duje kao zaštitnika grada Splita što je vjekovima bio do njegovog ukinuća 1941.. Prošle godine DDF je predložio neka se ukine procesija u dalmatinskim gradovima i selima te neka ostane samo svjetovno slavlje. Nisu naišli na razumijevanje ostatka plebisa dalmatskog. Prema jednom istraživanju, od kraja 1989. godine do zaključenja ovog članka, u Dalmaciji su, pored Splita, slavlja povodom sveca zaštitnika konstituirana u još 40 gradova i 75 općina.
Nekoliko stvari, tim povodom, zaslužuju kratak osvrt.
Podsjetimo se, najprije, kako je Republika Hrvatska, prema svome Ustavu, svjetovna država i kako su crkve i vjerske zajednice odvojene od države. Što to znači? To znači kako u prostoru Republike Hrvatske – dakle u ministarstvima, sudovima, skupštinama, lokalnim skupštinama i vijećima, školama, policiji, vojsci, …- nema mjesta za bilo kakve i bilo čije vjerske simbole.
Nema mjesta, jer država pripada državljanima, a ne pripadnicima ove ili one vjeroispovijesti, odnosno nacije. U Republici Hrvatskoj, na žalost, slike i križevi stoje u ministarskim kabinetima i vise po zidovima razno-raznih ureda, šef države se sastaje s prvim čovjekom Republici Hrvatskoj neprijateljskom državom – Vatikanom, a političari sline po misama i križaju se u svih šesnaest.
Ustav Republike Hrvatske, također, jamči jednakost građana pred zakonom. Nije moguće uvoditi vjerske običaje i ustanovljavati vjerske proslave gradova – Zagreb ima, također, slavi svog svega baš kao i Split – a da se time ne dovede u pitanje jednakost svih građana. Sloboda i jednakost su ključna pitanja Ustava, a svrha postojanja države je zaštita ovih temeljnih, ako hoćete fundamentalnih vrijednosti. Odvojena od crkve, država se ne smije stavljati na stranu posebnih uvjerenja i običaja pripadnika vjerskih zajednica. Jedino što od nje treba zahtijevati je neka stvori uvjete kako bi svako, neometan od strane drugih, ispovijedao vjeru koju su mu roditelji odabrali.
Znaju li to članovi gradskih parlamenata u Republici Hrvatskoj? Ako je suditi po riječima tadašnjeg šefa velikohrvatskih neonacista, Antu Đapića – ne znaju:
„Ne vidim što bi to vrijeđalo one koji, na primjer, nisu katolici. Ja to ne mogu shvatiti“.
Ništa bolji nisu bili ni predstavnici tadašnje pozicije – njihova se glavna zamjerka odnosila na poštivanje procedure!
Ali, kako stvari stoje s vjerskim prelatima? Ako su već pripadnici političkog, dakle svjetovnog, društva zaboravili na sekularizam, zašto ih, onda, prelati nisu podsjetili na obavezu poštivanja Ustava, na načelo o odvojenosti crkve i države, kao i na jednakost građana? Odgovor je jednostavan – prelatima u crkvi je do sekularizma stalo isto toliko koliko i spomenutim pripadnicima političkog društva: dakle, ni malo. Umjesto da jasno upozore, oni su benevolentno suflirali u odabiru krsne slave.
Treba li nas ovo podrivanje sekularizma iznenaditi? Ne, naravno. Ustanovljavanje gradskih vjerskih proslava posve se uklapa u trend postsocijalističke desekularizacije koji je započeo ukidanjem zakona o položaju vjerskih zajednica, a kasnije nastavljen uvođenjem vjeronauka u javne škole. Političkoj je klasi crkva potrebna zbog legitimacije, a država crkvi zbog regrutacije novih vjernika, sputavanja konkurencije u borbi za tijela, duše i novčanike neinteligentnih veliko-Hrvatića i, dakako, zbog državne infuzije u crkvenu blagajnu.
Interesantno je primijetiti kako se u javnosti, svojevremeno, malo raspravljalo o činjenica kako se odnos između države i crkve, odnosno vjerskih zajednica, normativno određuje na dva načina. Ustav proklamira kako su crkve i vjerske zajednice odvojene od države, dok Zakon o vjerskim zajednicama govori o njihovoj suradnji. U pitanju su dva posve različita režima odnosa – dok prvi ograničava prostor crkvi, drugi joj susretljivo izlazi u susret i otvara vrata škola, bolnica, vojarni, policije, zatvora, dječjih vrtića i socijalnih ustanova i medija, nudi razne povlastice te, na kraju, privilegira manekene neba u odnosu na obične građane. Taj novi i suradnički odnos na najbolji način svojim ponašanjem ilustriraju političari koji se, u susretu s crkvenim velikodostojnicima, klanjaju i ljube im – što je oduvijek bilo znak vazalnog položaja – ruke.
U želji kako bi se što čvršće oslonili na državnu vlast i pribave sebi što više povlastica, službenici vjere ne kriju svoju odbojnost prema sekularizmu i građanskoj državi. Za građansku državu osnovni subjekt vjere je pojedinac, sloboda vjeroispovijesti je neprikosnovena, vjera je privatizirana, društvo je sekularno, a država laička i neutralna prema različitim koncepcijama spasa. U laičkoj, sekularnoj, građanskoj državi nema potrebe za postojanjem posebnog ministarstva koje bi se bavilo pitanjem vjere, koje je 2015. zamalo uspostavljeno. U takvoj državi, također, nema potrebe ni za posebnim zakonskim uređivanjem ovog pitanja, jer su crkve i vjerske zajednice, odnosno privatne i dobrovoljne vjerske udruge, pa se njihova djelatnost uređuje propisima koji se bave tom vrstom udruga. To bi između ostalog značilo plaćanje poreza.
U Republici Hrvatskoj stvari stoje drugačije. Osnovni subjekt vjerske slobode nije pojedinac, nego su to crkve i vjerske zajednice, vjeroispovijest je, manipulacijom vjerskog i etničkog, podložna moralnoj ucjeni, vjera i crkva su snažno integrirane u nacionalni obrazac i funkcioniraju kao legitimacijska instanca vlasti, klerikalizacija nagriza društvo, a državni praznici i važni datumi, pa čak i donošenje važnih dokumenata, nerijetko se poklapaju s crvenim slovima u kalendaru.
Ofenzivnijem nastupu crkve nakon rušenja socijalizma i uspostave neonacističko-kleptomanske vlasti HDZ-a 1990. pogodovao je primitivni atikomunizam i oportunizam frakcija hrvatske političke klase. Toj klasi se nije dopalo građansko rješenje odnosa države i crkve, pa je, u želji za njegovim ispravkom, otišla u drugi ekstrem, riskirajući državu pretvoriti u svjetovni odjel crkve. Za vreme Tuđmanove fašističke diktature gotovo nije bilo opozicijskog lidera koji nije odlazio u crkvu. To su bili rijetki primjerci poput: Gordane Grbić (SDP). Izloženi snažnoj demonizaciji opozicijski lideri nastojali su preko crkve pribaviti legitimitet svojoj politici, a crkvu u javnosti predstaviti kao saveznika. Kada je fašističko zlo – Franjo Tuđman – napokon umro, borbe za naklonost crkve između suprotstavljenih frakcija su nastavljene.
Ministar u vladi Ivice Račana je, na primjer, izvješće o radu vlade u prvih godinu dana predao prvom čovjeku Hrvatske biskupske konferencije, Josipu Kuhariću i Svetom sinodu SPC u Republici Hrvatskoj. Koristeći slabosti političkih aktera, crkva je osvajala prostor i vješto jačala svoju poziciju, pa danas, nasuprot ogromnoj većini pauperiziranog stanovništva, predstavlja jednog od najvećih tranzicijskih dobitnika. Stoga i ne čudi kako u svijesti običnih ljudi crkvena hijerarhija funkcionira kao drugo ime za bahatu i nezajažljivu interesnu falangu, koja je materijalne interese pretpostavila evanđelju. Svemu tome pogodovali su Concordati (Vatikanski ugovori), potpisani u drugoj polovini ’90. godina XX. stoljeća.
Svjetonazorsku prazninu, nastalu raspadom zajedničke socijalističke države, crkva je nastojala iskoristiti i nametnuti se kao neupitni moralni arbitar. U svjetlosti vlastite ambicije pokazalo se njezino mračno lice – lice arhaične, antimoderne, antigrađanske i antieuropske institucije koja ne razumije moderni svijet i nema odgovore na njegove ključne probleme, koja odbacuje prosvjetiteljstvo i sekularizam i protivi se materijalizmu, individualizmu, relativizmu te ljudskim pravima i slobodama.
Svoje protivljenje europskim integracijama crkva, recimo, zasniva na obrani nacionalnog identiteta. Potreba za zaštitom tog identiteta okreće je, ne samo protiv komercijalizma i relativizma, nego i protiv konkurencije različitih koncepcija spasa – otuda njeno insistiranje na monokonfesionalnoj jednadžbi koja glasi: Hrvati = katolici. Potreba da se prihvaćanje i ispovijedanje drugačije vjere ili bavljenjem yogom tumači kao nelojalnost naciji, čak ne ni naciji već narodu, govori o etnofiletizmu, ali i o vjerskoj slobodi kao fikciji. Nema smisla govoriti o vjerskim slobodama tamo gdje su vjernici izloženi moralnoj stigmi. Nema, također, smisla govoriti o unapređivanju vjerskih sloboda tamo gdje se, kao što se to u Zakonu o vjerskim zajednicama čini, sloboda vjeroispovijesti svodi na slobodu ispovijedanja samo jedne i jedine vjere u Boga, jer se odmah postavlja pitanje šta je sa slobodama onih vijernika čija religijska učenja ne poznaju koncept Boga?
U Zakonu o vjerskim zajednicama postoje sasvim nepotrebni, ali zato snažni ideološki momenti. U Zakonu se, na primjer, ističe povijesna, državotvorna i civilizacijska uloga katoličke crkve u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta. Bilo bi dobro i za samu crkvu višestruko korisno kada bi se, s vremena na vrijeme, podsjetila na riječi: „Nema tu Židova ni Grka, ni roba ni gospodara, ni muškoga ni ženskoga…“ i kada bi svoje aktivnosti, umjesto prema financijama i državi, usmjerila prema društvu i preispitala svoju ulogu 90-tih godina, pa u tom smislu i svoj odnos s tadašnjim nacističko-kriminalnim režimom i njegovom destruktivnom politikom.
Kada bi u crkvi bilo spremnosti za takvo, kritičko preispitivanje pojavila bi se i svijest o tome kako sekularizam ne doprinosi samo jednakosti građana i afirmaciji njihovih prava, nego pogoduje i crkvi, jer joj pruža priliku da svojim djelovanjem, dakle vlastitim svjedočenjem istine, ljudske živote ispuni vrlinom i pijetetom, sačuva vitalnost i izbjegne petrificiranje kojemu vodi vezivanje za državu. Okretanjem prema društvu kakvo sada jeste nestala bi i svaka potreba za ustanovljavanjem gradskih vjerskih proslava, a svojim filantropskim i humanim radom crkva bi doprinijela ublažavanju posljedica čijoj je provedbi, vezivanjem uz imperijalnu politiku, i sama doprinijela.
Možda je prvi korak prema normalizaciji crkvene politike prema problemima koje muče hrvatsko društvo u trećem desetljeću XXI. stoljeća potez predsjednika HBK Dražena Kutleše u vidu nogiranja Damira Stojića iz crkvenih redova. Ako je to tako, idući korak bi trebao biti još spektakularniji – dosljedno slijeđenje politike prvog čovjeka Vatikana, pape Frane.
Comments